Kultura

Povodom zagrebačkog Tjedna ruskog filma i nadolazećeg Motovunskog festivala, selektorica programa Moskovskog međunarodnog filmskog festivala Irina Pavlova govori za H-alter: Još uvijek je država ta koja daje najveću količinu novaca, odnosno država je ta koja osigurava budžet za film. Velika većina redatelja želi se sviđati državi kako bi dobili novac, ali se žele svidjeti i festivalima kako bi ih publika voljela. Treba biti vrlo lukav i ići nekim stranputicama, nekim okolnim putevima kako bi zadržali i jedne i druge. Nije lako, ali nekako prolazi.

11th Hour: Tijekom sat i pol vremena više od pedeset znanstvenika i aktivista, od Nobelovke Wangari Maathai, Stephena Hawkinga, Thoma Hartmanna, Davida Suzukija do Gorbačova govore o tome kako je planet u opasnosti. Sad nije da to baš nismo znali, ali ovaj je film ipak američki optimističan jer se bavi i traženjem nade. Govornici nude svoja moguća rješenja koja bi trebala pridonijeti radikalnoj promjeni, a ta bi bila da čovječanstvo napusti ideju da je priroda tu da bi mi imali nad čim dominirati. I da se vratimo davno zaboravljenoj nužnosti čovjeka kao dijela prirode, pa se tako napokon počnemo i ponašati.

Poštovane čitateljice i čitatelji, H-alter vam podastire posve novu novinarsku formu: sportski komentar u stihovima! Promoviramo novinarsko-književne uratke zagrebačko-splitskog poeta-šereta Hrvoja Prnjaka, inspirirane netom završenim evropskim prvenstvom u ganjanju najvažnije, nimalo sporedne, stvari na svijetu. (ur.)

(... a niste se usudili priznati ni sebi ni drugima nakon gledanja ili bojkota Eura 2008.): Da se slučano na travnjaku susretnu Hrvatska i NDH, tko bi uopće navijao za Hrvatsku? Svi se kunu u demokratsku Hrvatsku, a svojim navijanjem zazivaju neku drugu državu, i to takvu u kojoj recimo Eduardo ili Pršo ne bi imali što tražiti?! Na utakmicama reprezentacije publika redovito skandira ustaški pozdrav Za dom spremni, nisu rijetke niti pjesmice poput Jure i Bobana ili 'Ajmo, 'ajmo ustaše, a dobar broj nacionalnih trobojnica ima grb s početnim bijelim poljem ili istaknutim slovom U, pa gore postavljeno pitanje nije nimalo suvišno.

Jordi Punti, katalonski pisac i gost Festivala europske kratke priče : Želim postaviti pitanje o tome zašto svi postajemo nalik jedni drugima i zašto svi počinjemo misliti na isti način. Sviđa mi se ideja EU kao Europe nacija bez granica gdje smo svi drugačiji. Ona se poprilično razlikuje od SAD-a gdje svi gradovi (osim onih velikih) izgledaju isto.

Joanna Quinn, selektorica programa Animafesta Žene u animaciji: Postoje primjeri ženske estetike jer su im zanimljive neke teme koje ne možete pronaći u filmovima koje rade muškarci. Više filmova koje rade žene bavi se temama emocionalnih odnosa, majčinstva, odnosa majke i kćeri ili tijelom. Žene su puno svjesnije svojih tijela i vole istraživati misteriju tijela. Ali, ne bi voljela imati osjećaj da sam stavljena u kategoriju ženske animacije jer nisam bila dovoljno dobra za samo kategoriju animacije.

Intervju, Slavoj Žižek: Kad zagovaram neko ograničeno nasilje, ljudi me gledaju kao da počinjem pucati. Kažem im, pa zar ne vidite nasilje koje je već ovdje? Zar nismo svjesni da živimo u nevjerojatno nasilnom vremenu, zar nismo svjesni onoga što se zbiva u Africi ili Kini. To da živimo u nekom mirnom vremenu, samo je mit nas razvijenih. Živimo u jednom od najnasilnijih perioda povijesti!

Slavoj Žižek, predavanje na Subversive Film Festivalu, Zagreb, 22. svibnja: Tip praznog subjekta koji preživljava i ostaje živi mrtvac poslije svoje psihičke smrti, bit će patološka forma i užas 21. stoljeća. To je novi tip patologije i proleterske pozicije, ali u kojem smislu? Ne u smislu naivne radničke klase, već u smislu radikalne redukcije subjekta na čistu praznu formu. Subjekt kojemu je oduzeta njegova cijela substancijalnost ljudskog identiteta koji preživljava kao prazna forma.

Ekskluzivni intervju sa predvodnicima GO4, Andyjem Gillom i Jonom Kingom: U Iraku se odvija rat , najgora moguća katastrofa Velike Britanije i SAD-a od Drugog svjetskog rata. Niti jedan indie band, niti hip hop band nije napisao ništa o tome. U šezdesetima su svi u muzičkoj industriji progovarali o Vijetnamskom ratu, bilo da su bijelci, crnci, mainstream; na jedan ili drugi način. Ne razumijem kako se može dogoditi da nijedan bend nije napisao pjesmu o Iraku. To je ono što najviše izluđuje.

Što se mene osobno tiče: Ne želim živjeti u neistini, pa onda to još misaono (filozofijski) potvrđivati kao nešto samo po sebi razumljivo i kao takvo podnošljivo! Želim do kraja svoga života ostati pošten prema sebi samome i Haronovim čamcem prijeći preko Stiksa kao takav! Možda mi tamo prijeko, na drugoj obali, bude oprošteno za moju životnu naivnost?!
Tako je govorio Milan Kangrga, povodom svoga 84. rođendana, 1. maja 2007. godine, u razgovoru s Borislavom Mikulićem.