Joanna Quinn je jedna od najslavnijih svjetskih animatorica za koju se kaže da je već osvojila sve što se dalo osvojiti u svijetu animacije. Prije dvije godine u Zagrebu je osvojila Grand Prix za film 'Snovi i želje - obiteljske veze', a na ovogodišnjem izdanju dobila je zadatak izdvojiti najbolje filmove ženskih autorica i napraviti selekciju popratne kategorije festivala 'Žene u animaciji'. To nam je bila prilika za razgovor s fokusom na rodne teme: žensku estetiku, stereotipe, odnos prema tijelu i uopće ženama u filmskoj umjetnosti. Na ovogodišnjem Animafestu napravili ste selekciju Žene u animaciji. Da li se isto tako može govoriti o postojanju neke posebne ženske estetike? Ne uvijek, ali postoje primjeri ženske estetike jer su im zanimljive neke teme koje ne možete pronaći u filmovima koje rade muškarci. U svakom slučaju postoje crossover radovi u kojima ne možete zaključiti da li se radi o radu muškarca ili žene. Više filmova koje rade žene bavi se temama emocionalnih odnosa, majčinstva, odnosa majke i kćeri ili tijelom. Žene su puno svjesnije svojih tijela i vole istraživati misteriju tijela. To se najbolje vidi na primjeru rađanja. Najčudnija i najdivnija stvar kod ženskog tijela je činjenica da je sposobno za rađanje. Muškarci nemaju ni približno isti odnos prema svojim tijelima kao žene, tako da su određene teme mnogo bliže ženama nego muškarcima. Koji je vaš stav prema potrebi da se umjetnički rad svrstava prema rodnim kategorijama? Takva kategorizacija nije potrebna, ali su to na Animafestu napravili kako bi na neki način slavili žensku animaciju i to je u redu. Ne bi voljela imati osjećaj da sam stavljena u kategoriju ženske animacije jer nisam bila dovoljno dobra za samo kategoriju animacije.
Prepostavljam da se onda osjećate prevenstveno vidite kao umjetnika u animaciji, a ne kao žena u animaciji? Prvenstveno kao umjetnika. Radim sa svojim dečkom koji je scenarist, i ljudi koji me doživljavaju kao žensku umjetnicu su u krivu (smijeh) jer smo tim koji sačinjava i muškarac i žena. I što je najsmiješnije, on oživljava sve te ženske karaktere u filmovima koje radimo. Često se kaže da je glavna razlika u ženskim radovima da je žena subjekt, a ne objekt filma? Da, slažem se. Ja sam trenutno na poziciji kojoj bi se mogla pripisati određena količina moći. Moja produkcijska kuća se bavi i reklamama i često se nađem u situaciji da kada se razgovora o sadržaju neke reklame i subjektima u njoj, da se automatski razmišlja o muškom liku. Stalno pokušavam nametnuti razmišljanje o ženama protagonisticama. Radim to da bih natjerala muškarce da shvate da na mjestu muškarca može biti žena i uvjerena sam da male stvari poput te dovode do promjene načina gledanja ili svjetonazora, muškaraca prvenstveno.
Snovi i želje - obiteljske veze Kada se žene i pojavljuju u ulogama protagonistica većinom su prikazane na neki stereotipni način, pogotovo kada se radi o ženskim tijelima. Koliko ženski radovi mijenjaju takvu perspektivu? Da, definitivno. Obožavam crtati tijela i to velika debela tijela, odnosno volim se igrati s idejom ljepote. I stavljati debela ženska tijela u situaciju kada se pokušavaju ugurati u neki mali, lijepi dio ženske odjeće. Obožavam tu borbu. Dok npr. neke autorice rade filmove o menstruaciji i o svemu što ima veze samo sa ženama. Ja jednostavno ne volim takve filmove jer na neki način otuđuju muškarce u publici. Zapravo sam poprilično konzervativna i najveći mi je problem kad se stvari doživljavaju previše ozbiljno. Ako se žensko tijelo prikaže s humorom i toplinom, privući će te, ali agresivan nastup odbija i otuđuje. Da se vratimo na pitanje prisutnosti žena autorica u animiranom filmu? Da li je istina da je situacija u animiranom filmu puno bolja po žene jer je animirani film moguće napraviti pojedinačno za razliku od npr. igranog filma za kojeg su uvijek potrebne ogromne ekipe ljudi? To je istina. Prošle godine sam bila na simpoziju u Ohioju o ženama u animaciji i gdje smo se susreli sa ženama iz SAD-a koje rade na dugometražnim igranim filmovima. Meni je to bilo izrazito zanimljivo jer je moje područje kratkometražni film i ne znam ništa o svijetu dugometražnog filma. I one su mi rekle koliko se teško u igranom filmu izdignuti na razinu na kojoj imaš dovoljno moći da promijeniš fabulu filma i da uopće imaš kontrolu nad svojim radom. Puno je lakše u malim, kratkim animiranim filmovima gdje imaš potpunu kontrolu. Isto tako, u današnje vrijeme se stvorilo jedno novo područje mogućnosti u obliku malih jeftinih filmova na internetu koji nisu toliko ograničeni vječnim problemom financiranja.
Ipak, takva situacija nije u ostalim područjima. Slažete li se da je klišej o muškom svijetu realnost? To me rastužuje jer shvaćam da se nije puno toga promijenilo još od vremena kada sam ja studirala. Tada je u Velikoj Britaniji Channel 4 počeo s radom i Clare Kitson je bila zaslužna da se ženama davalo mnogo novaca da rade filmove. Imati nekog poput nje u povjerenstvu televizije je jako važno jer je ona bila jako zainteresirana za ohrabrivanje žena i omogućila je svima nama da radimo. Ali od tada se nije ništa promijenilo, nema puno više žena u animaciji. Kada predajem na sveučilištima primjećujem da su muškarci i dalje u većini i uvijek si postavljam pitanje zašto se to nije promijenilo. U drugim zanimanjama je situacija ista. U svim sferama života i rada muškarci imaju većinu, to je način na koji ovaj svijet funkcionira. Da li ste upoznati s radom hrvatskih animatorica? Do dolaska u Zagreb nisam znala puno o hrvatskoj animaciji, osim naravno tradicije Zagrebačke škole animacije i velikana poput Dušana Vukotića i ostala sam dosta iznenađena činjenicom da se u Hrvatskoj jako puno žena bavi animacijom, što je poprilično ohrabrujuće.
