Što, dakle, (ne) znate o nogometu? Pa što se tu uopće ima – ne znati, pogotovo nakon stručnih analiza Oka sokolovog na HTV-u, ili ništa manje stručnih opservacija Igora Štimca (npr. Pobijedio je nogomet, Trebao se čvršće postaviti, Sudac je zaslužan što sada Austrijanci imaju inicijativu itd...). Svi sve znaju, i osjećaju se kao na svome terenu, jer je vrhunac mudrosti, barem kada je riječ o pravilima ove igre – ofsajd, pardon, zaleđe, čija naizgled zakučasta pravila omogućuju i prosječno neobrazovanom navijaču da barem svake četiri godine ispadne što zagonetan što pametan u nekom, recimo zalutalom ženskom društvu koje se onako više usput, moguće zbog čiste dosade, zainteresiralo zašto pomoćni suci često znaju onako žustro ukositi žutu zastavicu u smjeru igrališta... Tko još nije shvatio, shvatit će: nogomet je više od igre. Ne samo zato što se, tobože, igra samo nogom, a nerijetko podrazumijeva i da se igrate glavom, čak i ako ste samo slučajni gledatelj. (Pritom se glava ne koristi za neko veliko umovanje, već kao svojevrsni ulog. Pogotovo ako ne dijelite kolektivnu ekstazu kojom je minulo europsko prvenstvo inficiralo svekolike narodne mase, zbog čega zapravo na javnim mjestima riskirate i batine). Naime, nogomet je više od igre prije svega zato što je odavno prestao biti samo igra. Sociolog Krešo Petrović je svojedobno primijetio da je sport dobivanjem socijalne funkcije izgubio element igre i zapravo prestao biti (samo) igra u definicijskom smislu. Još ljepše je to izrazio pokojni zaljubljenik u tenis, nogomet i vojne parade, koji je odlazak na onaj svijet dočekao kao doživotni predsjednik tadašnje Croatije (kako? u kojoj su ti ligi sada?) i Hrvatske, a nekoć je obavljao i dužnost predsjednika beogradskog Partizana: Kad nema rata, nogomet je najvažnija stvar na svijetu (nakon četvrtfinala s Njemačkom na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj, srpanj 1998.). Uostalom, govorio je on i ovo: Kao što je to rat, poslije toga je sport područje preko kojega se narodi prepoznaju, (uoči polufinala s Francuzima, na istom natjecanju, srpanj 1998.).
On, dakako mislimo na Franju Tuđmana, više nije među nama, kao što više nema niti DDR-a ili SSSR-a, čiji su ideolozi na sličan način tretirali naizgled obično nabijanje lopti, većih ili manjih dimenzija, ali mnogi u Hrvatskoj nisu odustali od groteskno preozbiljnog shvaćanja nogometa, kao i sporta općenito, zbog čega ga brkaju s povijesnim bitkama i obračunima ili pak aktualnim prijeporima, primjerice sa susjedima oko granica, i tako ga koriste za liječenje frustracija ili nataložene agresivnosti čitavih naroda. A europska i svjetska prvenstva su dušu dala za to. Klupska natjecanja u tom smislu gotovo da nisu nikakva konkurencija. Naprosto, internacionalnija su u svakom pogledu, pa ih je sve teže staviti u ladice predrasuda o Nijemcima, Slavenima, Otočanima, itd. Istina, zadnjih godina sve je više reprezentacija koje angažiraju i strance, na čuđenje širokih duša kao što su Milan Ivkošić, don Anto Baković ili recimo Slavko Cvitković, no nećemo sada o filozofiji palanke. Nadam se stoga da niste upali u zdravorazumsku zamku koja bi vas još mogla navesti da pomislite kako ustvari gledate sraz 22 igrača koji pokušavaju dati/ne primiti gol i izbjeći ofsajd, pardon, zaleđe. Tragikomično patetični sportski i ini komentatori utakmica su tu da nas podsjete kako zapravo gledamo veliku bitku ispred šesnaesterca, ljuti boj na sredini terena, viteško zalaganje naše obrane, iskrcavanje protivničkih trupa u naš šesnaesterac, pravu mušku borbu, igrače koji su spremni umrijeti na terenu, izginuti jedan za drugoga u pravoj rovovoskoj bitki... Riječima Milana Ivkošića: Kad na licu jednog europskog nogometaša koji je promašio jedanaesterac u odlučujućoj utakmici vidite žalost, u toj žalosti je teret promašenih očekivanja cijele jedne nacionalne povijesti, njezinih kraljeva, žrtava, borbi za opstanak. (srpanj 1996). Dirljivo, zar ne? Euforija svake vrste se tu osjeća kao kod kuće: nogometna natjecanja su jedinstvena i po tome što svi mali šovinizmi i infantilnosti, u međuvremenu donekle potisnuti ali očito ne i posramljeni, kao da u to vrijeme dobivaju ekskluzivistički legitimitet društveno prihvaćene vrijednosti tih dana. Stoga postaje važnije znati sučevu nacionalnost nego recimo puno ime, da biste znali hoćete li psovati njemačku, englesku ili pak talijansku majku... A komentatori su tu, dakako, da se slučajno ne biste opustili ili sve to prihvatili nešto ležernije. Zataje li komentatori, tu je Luka Bebić, predsjednik Sabora, da nas obodri riječima: Kad nas nije zaustavio njemački stroj, neće nas zaustaviti niti drugi strojevi koji nam se budu postrojavali (u izjavi za HTV, nakon utakmice s Njemačkom). Zato, ako mislite da laže sadašnjost, ne laže prošlost: nogomet je zabranjivan, primjerice još u srednjem vijeku u Engleskoj i Francuskoj više puta baš zbog toga što je, kao opasna i štetna igra širio mržnju, zlobu i neprijateljstva koji se, pod krinkom zabavnog odmora, kumuliraju u mnogim srcima, a otrov kojih već otkriva neka nesretna prigoda, kako je glasilo obrazloženje zabrane od strane biskupa iz francuskog Treguiera 1440. godine. Nogomet su, primjerice, Englezi, zbog redovitih tučnjava u publici, zabranjivali još 1314. godine, u vrijeme Edwarda II, nakon pritiska trgovaca koji su se žalili da im tadašnje preteče huligana kvare posao, a zabrane su se ponavljale – zbog nasilja i profanizacije svete nedjelje – sve do 17. stoljeća. Dakako, nitko normalan danas ne bi mogao zagovarati zabranu nogometa zbog čitave predstave oko samih utakmica, ali neke stvari bi se trebale, ne samo zabraniti, već i iskorijeniti. Recimo, rasizam i neonacizam. Ili ono kad se sportske pobjede reprezenacije slave ustaškim ili četničkim pokličima. Pa čovjek ne zna je li u četrdesetim godinama prošlog stoljeća, ili je 2008. godina, i ima se razloga pitati: da igraju Hrvatska i nekakva NDH; tko bi uopće navijao za Hrvatsku? Zar nije apsurdno, svi se kunu u demokratsku Hrvatsku, a svojim navijanjem zazivaju neku drugu državu, i to takvu u kojoj recimo Eduardo ili Pršo ne bi imali što tražiti?!
Ako znamo da se na utakmicama reprezentacije redovito skandira ustaški pozdrav Za dom spremni, često s dvije tribine, naizmjenično, a da nisu rijetke niti pjesmice poput Jure i Bobana ili 'Ajmo, 'ajmo ustaše, ili da dobar broj nacionalnih trobojnica ima grb s početnim bijelim poljem ili istaknutim slovom U, gore postavljeno pitanje nije nimalo suvišno. Jer, to nije skandiranje Republici Hrvatskoj, već NDH. Toliki na utakmice idu da bi očito iživjeli svoj hipertorofirani nacionalizam čije utjelovljenje nalaze baš u veličanju ustaškog pokreta. Štoviše, Za dom spremni, toliko je čest poklič na utakmicama hrvatske reprezentacije – kao recimo i četničke pjesme na utakmicama srpske reprezentacije, koja se nije uspjela plasirati na upravo završeni Euro – da nije nikakvo čudo što je na takvo ekstremno desničarenje pogled svrnula i nadležna nogometna federacija. Dakako, ne mislimo na Hrvatski nogometni savez na čelu s notornim Vlatkom Markovićem, već na UEFA-u, koja je HNS-u prvo odrezala kaznu od 60.000 eura zbog „neprimjerenog ponašanja navijača“ (čitaj: zbog bakljade) tijekom četvrtfinala protiv Turske, a potom još i kaznu od 12.500 eura zbog isticanja rasističkih i ksenofobičnih poruka. Pa neka sad netko još kaže da nemamo što poručiti svijetu... Thompson također na svojim koncertima, primijetit ćete, redovito okupljene počasti s jednim Za dom spremni, ali što ćete, on nije pod jurisdikcijom UEFA-e, već domaćeg pravosuđa i policije koja uglavnom benevolentno gleda na ovakve ispade. Ok, znam, dobro znam da se taj pozdrav – čuli smo stotinu puta - čuje u operi Nikola Šubić Zrinski Ivana pl. Zajca iz 1876., i da su navijači mahom ljubitelji opere, a ne ustaškog pokreta koji je pod tim pokretom pobio tisuće ljudi zbog krive nacionalne i vjerske pripadnosti, ali ipak... Nemojmo se praviti blesavi. To je kao da skinheadsi kažu da ne nose svastike na rukavima zbog simpatija prema Hitleru, nego zbog drevnog, pozitivnog značenja tog simbola transponiranog u ideologiju nacizma iz istočnjačke tradicije. Jasno je da i oni koji reprezentaciji kliču sa Za dom sremni misle isto što i Thompson kad se neuvjerljivo poziva na rečenu operu, s kojom njegov opus inače ima veze koliko i s ledom na Marsu. E, kad bi još svi navijači shvatili da se privrženost domovini može iskazati i bez identificiranja domoljublja s ustaštvom, i da radikalizam ne mora biti mjera patriotizma... No, ta se lekcija čini nekako preteška, zar ne. Previše je đaka markiralo, odnosno, picalo nastavu baš kad se učilo o tome. O tome su nas zato tijekom Eura '08., prvo preventivno, a potom opalivši po džepu, poučavali iz UEFA-e: prvenstvo u Švicarskoj i Austriji imalo je i jedan službeni slogan na svakoj utakmici, redovito vidljiv, na crnoj podlozi, među reklamama, iza gola: No to racism – pisalo je na službenim transparentima izvješenim na svim stadionima koji su udomili najbolje europske nogometaše proteklih tjedana. Čisto da se ne zaboravi kako su nekima razlike važnije od univerzalnog karaktera igre, sportskog duha uopće. Samo, jadno je to kad pored takvih majstora kao što su, recimo Thierry Henry, ili recimo Eduardo da Silva nekome moraš stalno i stalno objašnjavati da rasizam, eto, ipak nije dobar. Isto kao i nacizam, ili bilo koji oblik šovinizma, političke isključivosti i netrpeljivosti.
No, pustimo politikantstvo. Vratimo se nogometu. Oduševljenost tom igrom povremeno može poprimiti takve razmjere, a u kombinaciji s nacionalnim zanosom omogućava da vam, ako se recimo zovete Ivo Sanader, najavite sva moguća poskupljenja, od struje, benzina pa nadalje, a da nitko ne izlazi na ulice kako bi se pobunio protiv toga, ili na bilo koji način izrazio neslaganje ili zabrinutost. Tako ispada da samo zahvaljujući ispadanju u četvrtfinalu nismo olako prešli preko tko zna kojeg još poskupljenja. Euro je vrijeme kad se na ulice izlazi samo radi kolektivnih proslava pobjeda reprezentacije, a ne radi eventualnih prosvjeda vezanih uz seriju poskupljenja. I zato nije mudro pomisliti da izbornik Bilić više žali za ispadanjem nadomak polufinala od premijera Sanadera. A kad smo već kod ispadanja... Opet smo bili previše ljudi, a premalo surovi profesionalci - eto zato smo ispali, barem je tako rastumačio HTV-ov novinar Željko Vela, u poetskoj analizi emitiranoj u emisiji Volim nogomet 22. lipnja. Takve poezije ne bi se posramio niti jedan od većih poeta na travi - Ćiro Blažević. Gorak okus ispadanja teško je isprati, i to ste sigurno već čuli. Ali, čujte, ako znamo da su za sam plasman na Euro dobili 7,5 milijuna eura, a još po milijun za pobjede protiv Austrijanaca, Nijemaca i Poljaka, plus dva milijuna eura za prolaz u četvrtfinale... Srna, Šimunić, Niko Kovač i njegov brat Robert također neće dugo biti tužni. Nije njima do novca, ali im dobro dođe. Zarađeno savez i igrači, podsjetimo, dijele na pola, nakon što se odbiju troškovi priprema. Od polovice za selekciju 20 posto ide stožeru, a 80 posto domoljubima u kopačkama, koji bi sve dali za domovinu, ali nisu ludi da ne uzmu novac kojeg mogu zaraditi pritom. S tim na umu, lakše je shvatiti i izjavu Vlatka Markovića, koji je tijekom prvenstva za Jutarnji list (28. svibnja) izjavio: Rezultat na 'Euru' je pitanje života i smrti. O sudbinskoj dimenziji nogometne smotre, kakvu ni antički dramatičari nisu pronalazili u svakom svom prizoru, progovorio je tijekom Eura '08. i Josip Jović: Prejak je zov domovine. Čovjek je, između ostaloga, plemensko biće i tu se ne da ništa učiniti. Sam Bog zna zašto ptice lete u jatu i zašto jegulja mora prevaliti put od Opuzena do Sargaškog mora. Ne zna to ni jegulja, ali svejedno otpliva tamo daleko da bi izlegla jajašca iz kojih će nove jegulje zaploviti put Neretve. Europsko prvenstvo ne bi bilo tako uzbudljivo da ono nije susret nacija i bitka za nacionalne boje. (u Slobodnoj Dalmaciji, 15. lipnja). Malo domoljublja, malo pripadajuće mu patetike, malo piva. I eto nas pri kraju priče. Još se ne zna koliko su na uhodanom mačističkom konceptu navijača s kriglom u ruci tijekom Eura zaradili domaći pivari, ali zna se da su, po procjeni Grupacije proizvođača piva pri Hrvatskoj gospodarskoj komori, za Svjetskog prvenstva u Njemačkoj 2006. pivovare uprihodile oko 425 milijuna kuna. Eco, Umberto, također se zanimao za nogomet, izjednačivši nogometnu strast sa promatranjem ili sudjelovanjem u zabavi prepunoj opasnosti, koja ima potencijal za ispunjenjem poslovične frojdovske želje za smrtnošću, što se na neki način uklapa i u stereotipne metafore nogometa kao svojevrsnog oponašanja rata. Samo, pita se prosječni navijač, tko je sad taj Eco? Gdje uopće igra taj Talijan, Španjolac, što li je.. Danas igrači prečesto mijenjaju klubove, i nije lako znati za svakoga od njih, je li.
Tri tjedna uz Euro brzo su proletjela. Da nam ne bi bilo dosadno u iščekivanju idućega, tu je domaće prvenstvo i očajnički pokušaji domaćih klubova da napokon preskoče pretkola euro-natjecanja. Tu su Mamići, zatim brojni menadžeri bez licence FIFA-e za posredovanje u transferima i ostali nogometni uglednici koji svaku malu seosku predstavu čine zanimljivijom od Tarantinovih filmova s isforsiranim zapletima. Ukratko, nogomet nas uči (su)životu, kako god okreneš. U nogometnom slučaju to, istina, najčešće izgleda tako da između nas i onih drugih stoje - kordoni oklopljenih specijalaca. Ali, može i bez toga, iznimke, je li, potvrđuju pravilo. E pa sad recite da ga nećete pratiti, taj Euro, kad opet dođe na male ekrane... Dakako, nakon što prethodno odgledate sve utakmice dolazećeg Svjetskog prvenstva u Južnoj Africi... A do tada, valja znati ono što je već konstatirao Martin Walsner: Besmislenije od samog nogometa je samo jedno - umovati o nogometu.
Autor ovoga članka, Hrvoje Prnjak, iskusni je nogometni stručnjak koji je svoje znanje i umijeće dosad uspješno primnjenjivao u mnogim klubovima. Za sutra najavljujemo čistu ekskluzivu: PJESME NA RUBU ŠESNAESTERCA; alternativni vodič kroz nogometno prvenstvao Europe 2008, iz računala istog autora. Upozorenje: Pjesme nisu za djecu mlađu od 75 godina. (op. uredinka)
