Intervju, Slavoj Žižek: Kad zagovaram neko ograničeno nasilje, ljudi me gledaju kao da počinjem pucati. Kažem im, pa zar ne vidite nasilje koje je već ovdje? Zar nismo svjesni da živimo u nevjerojatno nasilnom vremenu, zar nismo svjesni onoga što se zbiva u Africi ili Kini. To da živimo u nekom mirnom vremenu, samo je mit nas razvijenih. Živimo u jednom od najnasilnijih perioda povijesti!

'Vi ste kao revolucionari zapravo histerici koji zahtijevaju novog gospodara. I dobit ćete ga.' Riječi su koje je Jacques Lacan uputio studentima revolucionarne 1968. godine.
U ovom našem dobu kojeg nazivamo postmodernim, a u kojem je kapital gospodar, posjet Slavoja Žižeka, koji sam sebe voli nazivati lakanovskim staljinistom, bila je prilika za kratki razgovor o njegovom viđenju revolucije, kapitalizma, alternativama i naravno budućnosti.
Subversive Film Festival povodom kojeg ste u Zagrebu, i koji je hommage revolucionarnoj 1968., na svojim plakatima ima šaku koja je boje glavnog sponzora festivala, T-coma. Je li to pokazatelj da je kapital taj koji guta svaku subverziju i koji svaki otpor apsorbira? Ja nisam paranoik koji misli da je sve što radimo unaprijed zadano. Ne! Ja samo mislim da granice nisu tamo gdje mi mislimo da jesu. S druge strane, ove su obične forme protesta, poput potrošačkog i demokratskog protesta, već uključene u sistem. Pitanje treba postaviti mnogo preciznije: Kako da se organizira, gdje da se udari? Ponovio bih onu staru Roosveltovu frazu, da je sam strah jedino čega se treba bojati. Problem je gdje locirati pravu subverzivnost. Sistem je sve više u panici, a tu su i znakovi poput borbe protiv terora.

Autorica fotografija:<strong> Ivana Biočina</strong> Autorica fotografija: Ivana Biočina

Kako se danas manifestira panika sistema? U tome da se cijeli svijet približava nekom kontinuiranom izvanrednom stanju. Posebno se zapaža kako se u SAD-u oblikuje nešto novo i dosad neviđeno. Prije 11. rujna 2001. godine bilo je barem više manje jasno jesmo li u izvanrednom ili u normalnom stanju. Sad živimo u nekom čudom stanju, u kojem nam se izvanredno čini kao normalno, a koje će trajati neodređeno vrijeme. Nema više mobilizacije i izvanrednog stanja nakon kojeg će nastupiti mir. Sam mir poprima karakteristike izvanrednosti. Ne radi se o trocističkoj permanentnoj revoluciji već, rekao bih, o permanentnom izvanrednom stanju. Mogu li se opravdati nasilni oblici djelovanja i otpora? Što mislite o nasilju kao putu promjene? Nemam uopće problema s tim. Moja knjiga O nasilju je zapravo obrana nasilja u smislu njegove rehabilitacije, i nadam se da su to čitaoci primijetili. Ključni kriterij nasilja jest kad nešto percipiramo kao nasilje. Kad se je ona norma, nulta točka koju percipiramo kao nenasilje, kad se ona pomakne i kad se nešto promijeni, kad netko intervenira, e to je nasilje. Za mene predstavlja dužnost da se pitamo, i to je osnovno značenje moje knjige, koje je to nasilje potrebno. Ne zato da se stvari promijene, već da uočimo ono nasilje koje tako čak ni ne percipiramo. Ono je cijelo vrijeme prisutno, i nužno je kako bi se isto stanje stalno reproduciralo. Ovakvih vrsta nasilja ima koliko kod hoćete, ne samo na nivou državnog aparata, na nivou ratova itd.

iek_8.jpg

Slažete li se s mišljenjem da su sve revolucije završene već davno prije 1968., i da je zadnja velika revolucija bila ona Oktobarska? S tim se slažem ne samo ja, nego i Alan Badiou, kojeg se nekad ironično naziva posljednjim maoistom. On jasno kaže da su za njega svibanj 1968. i kineska kulturna revolucija završetak jedne epohe. On to zove, a ja se ne bi baš složio s njim, epohom partijske države, i za njega je to apsolutno gotovo. Zato Badiou, kao pravi ljevičar, nema nostalgične simpatije prema Kubi, jer to su nostalgični ostaci prošlosti koji nemaju potencijala budućnosti. Ova priča je radikalno gotova, i ono što ljevica treba napraviti, a još nije, jest da završi sa samokritikom. Ne u smislu hitrih teorija totalitarizma, već da bezobrazno bez ikakvih samozaslijepljenja analizira što je bilo tako pogrešno. U čemu je bila pogreška u konstrukciji cijelog 20.stoljeća. Koja je alternativa? Ne vjerujem ovim samoupravnim miroljubivim pričama poput Porto Alegrea. Ti oblici protesta još uvijek nisu ništa nova, u smislu raskidanja predrasuda prema dvadesetom stoljeću i tzv. totalitarizmu kao negativnom referencom, kao i sad kao trebamo mirnu samoorganizaciju ljudi protiv državnog terora. To je za mene samo druga strana istoga. Trebamo postaviti pitanje nasilja na drugi način. Ljevica se treba pitati koji bi to bili mogući novi oblici nasilja, poput ekoterorizam, digitalnog terorizama, itd. Ja sam potpuno za to! Apsolutno! Ali pitanje je opet - zašto? Nije stvar u tome da je bez revolucionarnog nasilja situacija mirna i normalna. Problem je u tome što je nasilje već ovdje! To je bitna razlika u perspektivi, i kad zagovaram neko ograničeno nasilje, ljudi me gledaju kao da počinjem pucati. Kažem im, pa zar ne vidite nasilje koje je već ovdje? Zar nismo svjesni da živimo u nevjerojatno nasilnom vremenu, zar nismo svjesni onoga što se zbiva u Africi ili Kini. To da živimo u nekom mirnom vremenu, samo je mit nas razvijenih. Živimo u jednom od najnasilnijih perioda povijesti! S tim bi se mogla povezati i vaša teza o slijepoj ulici današnjih posljednjih ljudi koji su odbacili borbu za višim ciljevima. Koja je vaša vizija budućnosti? Tu se slažem s onima koji kažu da je najbolja dijagnoza nas danas, ona Nietzscheova razlika između pasivnog i aktivnog nihilizma. Postoji razlika između pasivnog, reaktivnog čovjeka, odnosno onog posljednjeg čovjeka koji živi u potrošačkom društvu i političkoj korektnosti, i aktivnog nihilizma u koji spadaju svi oni tzv. fundamentalizmi. Važno je da izađemo iz toga, i zato i Badiou i ja, i neki teoretičari koji su nam bliski, poput Giorgia Agambena, radimo na problemu fascinacije Svetim Pavlom i kršćanstvom. Da ne bude zabune, svi smo mi radikalni ateisti, ali ono što nas kod Svetog Pavla zanima jest ideja zajednice ljudi koji vjeruju. U tome vidimo dimenziju kolektiva, koja nije ni liberalni induvidualni svijet ni fundamentalistička zajednica. U tome je za nas problem, koji nije ne samo politički, već i eminentno društveni. Kako ostvariti novu društvenu vezu, novi tip kolektiva, ne kao političku organizaciju, već radikalnije, čak na nivou svakidašnjeg života? Ako me pitate kako će to konkretno izgledati, apsolutno otvoreno kažem da ne znam. Danas vidimo probleme zbog kojih se nalazimo u stanju koje ne može trajati unedogled. Moguće je približavanje nekom novom autoritarnom društvu. Ili nekom novom stanju stalnog, latentnog građanskog rata.

iek_11.jpg
Ključne riječi: slavoj žižek
<
Vezane vijesti