Četrdeset i osam godina od meksičkog Woodstocka

Šezdesete godine prošlog stoljeća ostavile su svoj neizbrisiv trag i utjecaj na vrijeme koja će doći nakon njih pa su zato i neka današnja zbivanja teško razumljiva bez poznavanja tog razdoblja. Između ostalog, to je vrijeme duboko određeno formiranjem i djelovanjem različitih socijalno-kulturoloških pokreta među kojima će pojava "rock-kulture" na bitan način odrediti cjelokupno područje tzv. kontrakulture.Krajem dekadentnog konzervativnog desetljeća sve više počinje jačati politička samosvijest do tada marginaliziranih društvenih skupina, pa pa se tako polako ozbiljno artikuliraju i politički zahtjevi mladih koji će se, između ostalog, izraziti i preko rock kulture i uopće unutar kompleksa kompletne meksičke kontrakulturne scene

To područje nije moguće odvojiti od snažnog političkog angažmana mladih tog vremena. Baš zato se nedavno s velikom pažnjom diljem svijeta obilježila 50-ta godišnjica legendarnog rock festivala Woodstock (15-18. kolovoza 1969.), kao jednog od najvažnijih simbola kulture ili kontrakulture generacije mladih 6oih godina.

Ali upravo u rujnu ove godine navršila se i četrdeset i osma godišnjica održavanja jednog drugog neizmjerno važnog rock-festivala, koji je imao ogroman utjecaj na tadašnje generacije mladih čitavog latinskoameričkog područja, a koji je na gotovo neshvatljiv i neopravdan način zanemaren. Ne samo od strane kroničara, nego i društvenih analitičara tog vremena uopće. Riječ je o rock festivalu Avandáro (El Festival de Rock y Ruedas de Avandáro), koji je održan 11. i 12. rujna 1971. godine u Meksiku.

Woodstock - mit ili stvarnost?

Pet decenija nakon Woodstocka još uvijek je teško razlikovati mit od stvarnosti. Woodstock je bio nenapisana deklaracija jedne cijele generacije. On je zato postao naslijeđe, ne samo pola milijuna mladih koji su prisustvovali tom koncertu, nego i velikog dijela te generacije općenito. Usprkos tome mnogi će postavljati pitanje - je li se tu radilo o "revolucionarnoj subkulturi" ili samo o klišeiziranoj manifestaciji "pop kulture"?

Amerika je tada bila pod šokom zgusnutih zbivanja vremena, posebno antivijetnamskim demonstracijama i ubojstvima poznatih američkih javnih osoba. U takvom ambijentu Woodstock se javlja kao svojevrstan "protuotrov" mržnji, bijesu, srdžbi i ubijanju iza kojih stoje pojedinci, uske grupe političkih kvazielita ili, što je puno gore, sama Država.

Teoretičarka glazbe i kulture s Boston Collegea Martha Bayles piše: "Stanje duha u Americi bilo je slično današnjem. Postojao je osjećaj vladavine nasilja, istinske mržnje i podjela". Razmislimo, u tom kontekstu, i o "stanju duha" u Hrvatskoj danas pa ćemo možda u tim riječima prepoznati zapanjujuću preciznost dešifriranja stanja u kojem se i mi, nažalost, 50 godina nakon Woodstocka, nalazimo. Pet decenija nakon Woodstocka još uvijek je teško razlikovati mit od stvarnosti. Woodstock je bio nenapisana deklaracija jedne cijele generacije. On je zato postao naslijeđe, ne samo pola milijuna mladih koji su prisustvovali tom koncertu, nego i velikog dijela te generacije općenito

Bayles govori o sentimentalnosti “Woodstock generacije” koju ta generacija gaji prema trodnevnom događanju, dok dio analitičara smatra kako se tu radi samo o ponavljanju “narcizma šezdesetih” koje su prije svega bile određene snažnim hippie pokretom koji je na svojim zastavama propagirao slobodnu ljubav, toleranciju, nenasilje i mir. Ne smije se zanemariti ni činjenica kako je ta 1969. godina u Americi određena snažnom "ratnom proizvodnjom" kao posljedicom Vijetnamskog rata.

Rezultat postojanja te snažne ratne proizvodnje bila je činjenica da Amerika te godine bilježi svoj zadnji višak proračuna (koji ponovo bilježi rast tek 1998.). Glazbeni kritičar The New York Timesa Jop Pareles, koji je i sam bio učesnik Woodstocka, smatra da su mladi Amerikanci na Woodstocku, zahvaljujući tom (možda iluzornom) osjećaju relativnog izobilja "apsolutno vjerovali kako smo mi bili centar cijelog univerzuma".

Zanimljivo je kako je Quentin Tarantino svojim najnovijim filmom Once Upon a Time in Hollywood izazvao žestoku reakciju onih koji smatraju kako je u njemu pokušao "diskreditirati" kompletan hippie pokret poistovjećjući ga isključivo s "karizmatskim luđakom" Charlesom Mansonom, njegovom sektom Family i njihovim zločinima (ubojstvo Sharon Tate i drugih) što mnogi analitičari smatraju falsifikatom i simplifikacijom vremena.

Aktivisti radikalnije ljevice ne prepoznaju revolucionarnu snagu Woodstocka. Bayles zato tvrdi da su mnogi Woodstock pogrešno shvatili. Naime, ona smatra da "iako su se na Woodstocku izvodile i protestne pjesme" on u sebi ne nosi radikalno revolucionarni naboj, bez obzira na činjenicu da je odigrao vrlo važnu političko kulturološku ulogu suprotstavljanja kulturi nasilja, sukoba i rata. S druge strane, radikalni politički aktivisti će Woodstock jednostrano svoditi samo na masovno okupljanje "drogiranih, neozbiljnih hippiesa koji nisu razumjeli koliko je situacija ozbiljna" - na "lagodnu glupariju" i na ništa drugo.

Naravno da je tu riječ o isključivoj i pogrešnoj krajnosti s kojom bi se možda složio jedino Tarantino. Kasnije će Joan Baez, inače i sama učesnica Woodstocka, za New York Times izjaviti kako se"“revolucija ili čak obična društvena promjena ne dešava bez volje da se preuzme rizik", a taj faktor “rizika” Woodstock nije nosio u sebi. On u tom vremenu ima jedan drugi, ali ipak jako bitan značaj.Bayles zato tvrdi da su mnogi Woodstock pogrešno shvatili. Naime, ona smatra da "iako su se na Woodstocku izvodile i protestne pjesme" on u sebi ne nosi radikalno revolucionarni naboj, bez obzira na činjenicu da je odigrao vrlo važnu političko kulturološku ulogu suprotstavljanja kulturi nasilja, sukoba i rata

Naime, na Woodstocku se izvodila jedna vrsta rocka, ukorijenjenog u tradiciji folka, bluesa i gospela, koji su bili nit vodilja generacije šezdesetih i u sebi nose poruke mira, pacifizma i ljubavi. Ta vrsta glazba tada ujedinjuje široku lepezu generacije mladih bez obzira na velike razlike koje postoje između njih s obzirom iz kojeg (različitog) društvenog sloja oni dolaze.

Sada se ta vrsta glazbe javlja kao vrsta "socijalnog lijepila" koje međusobno povezuje, približava i veže inače vrlo različite skupine mladih, koje je tradicionalna politika oduvijek međusobno dijelila. Zato Bayles tvrdi kako je upravo "glazba ujedinila različite sektore mladih te generacije", a to zaista nije bilo malo i na svoj je način bilo novo i baš zato revolucionarno (ne u uskom značenju tog pojma kako ga tradicionalno interpretiraju militantni aktivisti organizirane ljevice).

Naravno da ni naša domaća Crkva nije mogla prešutjeti 50-tu godišnjicu Woodstocka. Tako je Hrvatska Katolička Mreža 28. kolovoza objavila zanimljive "misli" fra Tomislava Pervana koje bi se mogle sažeti u njegovoj tvrdnji kako je "Woodstock pomogao da cijela jedna nacija, a potom i svijet, uđe u razdoblje moralne pustoši". Po fra Tomislavu Woodstock je svima nama ostavio strašno "negativnu baštinu" jer se zbog njegovog pogubnog utjecaja čitav jedan naraštaj "usmjerio samo na sebe" jer je prihvatio krilaticu "anything goes" i to, kako nas uči fra Tomislav : "u antikulturi, seksu, drogama, rock ‘n’ roll-u".

Najveća žrtva bila je Amerika koja je "na Woodstocku izgubila i okaljala svoju nevinost". Tko o čemu, a naš učeni fratar o seksu i nevinosti! Sam Woodstock je po njemu bio neka vrsta posljedice niza nesretnih okolnosti i "vražjih novotarija i nauma" poput, recimo, izmišljanja antibaby pilule, pa preneražen iskreno zbori: "Pilula protiv začeća učinila je svoje, svi se slobodno mogu upuštati u spolne odnose bez straha od trudnoće". Tko zna što bi tek naš fra Tomislav dao samo da znanstvenici uspiju izumiti "pilulu protiv pedofilije"?

Latinska Amerika i mladi 60ih godina

Latinska Amerika je zbog opće situacije i povijesnih okolnosti bila puno politički i društveno trusnije područje od Amerike ili Europe. Početak šezdesetih godina bio je pod snažnim pečatom tek izvršene kubanske revolucije. Fidel Castro i Che Guevara postaju ne samo latinoameričke nego i univerzalne revolucionarne ikone. Nakon kubanskog revolucionarnog iskustva sve više jačaju najrazličitiji oblici oružanog Ti slojevi mladih nisu dolazili iz svijeta institucionaliziranih formi društva kojem pripadaju oni koji su jedino bili spremni na odgađanje rješavanja krize i koji nikada nisu nudili konstruktivna rješenja nego su samo pokušavali održati status quoradikalizma.

U samoj Latinskoj Americi jačaju antiameričke i antiimperijalističke tendencije koje se reflektiraju na mlade koji doživljavaju svojevrstan udar na svoje dotadašnje razmišljanje. Dolazi do pojave jednog oblika romantičnog "revolucionarnog optimizma" i porasta nada u moguću brzu pobjedu socijalizma u Latinskoj Americi. Castro drži svoje čuvene beskrajne govore na Plaza de la Revolución u Havani koji se snimaju na 8-milimetarskim filmskim trakama i poslije reemitiraju po fakultetima diljem Meksika s čijih obala je Castrova mala revolucionarna družina i krenula u svoju revolucionarnu avanturu legendarnim brodićem Granma.

Mladi šezdesetih godina na ovom području polako postaju dio jednog, kao što to kaže novinar meksičkog dnevnika La Jornada Gilberto López y Rivas, "stanja u nastajanju", jednog društvenog vala koji je najavljivao velike promjene, koje su dugo godina fermentirale da bi iznenada, bez velikih najava i bez velikog planiranja, spontano izbile. Ti slojevi mladih nisu dolazili iz svijeta institucionaliziranih formi društva kojem pripadaju oni koji su jedino bili spremni na odgađanje rješavanja krize i koji nikada nisu nudili konstruktivna rješenja nego su samo pokušavali održati status quo.

Meksičko društvo 60ih godina

Meksičku rock scenu i područje kontrakulture, naravno, nemoguće je odvojiti od kompletnog socijalno političkog ambijenta Meksika koji je u neku ruku specifičan s obzirom na dugu meksičku rebelističku tradiciju. Čak mnogi smatraju kako je svaki izlazak na ulice mladih, bilo gdje na svijetu, u stvari kao manifestaciju određene doze demokracije "a la mexicana".

Za vrijeme predsjednika Adolfa Lópeza Mateosa (1959-64.) brutalno se guše štrajkovi željezničara, a njegove vođe hapse (Valantín Campa i Demetrio Vallejo). Glavna parola postaje: "Sloboda političkim zatvorenicima". Studenti izlaze na ulice, marširaju i sve više protestiraju kontra antidemokratske autoritarne politike. Već 1960. na najvećem latinskoameričkom sveučilištu, na Universidad Nácional Autónoma de México Meksičku rock scenu i područje kontrakulture, naravno, nemoguće je odvojiti od kompletnog socijalno političkog ambijenta Meksika koji je u neku ruku specifičan s obzirom na dugu meksičku rebelističku tradiciju.(UNAM) u Ciudad de Méxicu izbijaju demonstracije.

Demonstracije se izlijevaju na ulice grada i studenti se koncentriraju oko Palacio de Bellas Artes. Režim šalje svoje organizirane razbijače demonstracija koji noževima, bokserima i lancima mlate i rastjeruju studente. Masakr studenata 2. 10. 1968. na Tlatelolcu bit će najbrutalniji obračun (do 500 ubijenih) na cijelom svijetu sa tzv. “šezdesetosmašima”.

Sve će se to u žestokom obliku ponoviti 70-tih godina kada se studenti opet počinju ubijati na ulicama. To je bio tzv. El Halconazo ili La Matanza del Jueves de Corpus Cristi 10.06.1971. kada je ubijeno 120 studenata, što u svom najnovijem autobiografskom filmu Roma (ime četvrti Ciudad de Méxica u kojoj je živio) prikazuje Alfonso Cuarón.

Tako je izgledao društveni ambijent šezdesetih godina u Meksiku. Krajem dekadentnog konzervativnog desetljeća sve više počinje jačati politička samosvijest do tada marginaliziranih društvenih skupina, pa pa se tako polako ozbiljno artikuliraju i politički zahtjevi mladih koji će se, Po njemu upravo je rock, kao ideologija, kao "paradigma" i kao "paradogma" postao kulturni fenomen koji je proistekao iz kontradikcija i konfuzija koje je živjelo meksičko društvo u vrijeme naraslih nereda koje proizvodi sam sustav i vrh političke vlastiizmeđu ostalog, izraziti i preko rock kulture i uopće unutar kompleksa kompletne meksičke kontrakulturne scene.

Meksički teoretičar rocka José Othón Quiroz Trejo piše kako je to bila generacija "faustovskih roditelja" koji, kako on to radikalno kaže, "odbijaju da umru".To je vrijeme "nerješivog odnosa" između generacija "očeva i djece", smatra Trejo. Trajanje "vremena bez razdora" polako, ali neumitno, sve brže i brže prolazi i ističe.

Po njemu upravo je rock, kao ideologija, kao "paradigma" i kao "paradogma" postao kulturni fenomen koji je proistekao iz kontradikcija i konfuzija koje je živjelo meksičko društvo u vrijeme naraslih nereda koje proizvodi sam sustav i vrh političke vlasti. Zato se može kazati kako mladi Latinoamerikanci 60-tih godina čine dio pokreta jednog novog "stanja u nastajanju", društvenog vala koji je najavljivao velike promjene.

Rock i meksička tradicija

Trejo tvrdi, govoreći o kraju 20. stoljeća: "Na rubu kulturne industrije, slomljene slike svijeta spektakla, sirenskih pjesama političkih i kulturnih korporacija, meksički rock još je mlad i pobunjenički." Nakon desetljeća neoliberalnih režima koji su po potrebi instalirani čak i vojnim pučevima (Čile 1973.) jasno se vide dosezi poduzetničkog revanša prema lijevim političko-ekonomskim i lijevim kulturološkim modelima.Konzervativni mediji pišu kako su festivalom dominirali "golotinja, marihuana, seksualno degeneriranje, prljavština, dugokosci i krv". Počinju sumanuti napadi i diskvalifikacije Avándara kao prvog masovnog rock koncerta na prostorima Latinske Amerike

Postoji dugi kontinuitet getoizacije određenih društvenih slojeva. Društvene, teritorijalne i kulturne podjele definiraju se na osnovi moći raspolaganja robama, a sve više i više - dionicama (financijskim kapitalom). Identiteti pojedinih slojeva društva unutar socijalne strukture i hijerarhijske društvene ljestvice definiraju se i konstituiraju na osnovu stratificirane moći potrošnje pojedinca ili sloja s kojim se oni identificiraju.

Meksiko je geografski, što mnogi zaboravljaju, u stvari sjevernoamerička, a ne južnoamerička zemlja (on je samo svojim vrlo malim dijelom u Srednjoj Americi). On je, naravno, istovremeno i latinskoamerička zemlja (kojoj su Sjedinjene Američke Države silom otele 52 posto teritorija). Naravno da je Meksiko zato pupčano vezan za taj dio američkog kontinenta, što neće uspjeti promijeniti nikakvi današnji Trumpovi zidovi, ma koliko oni veliki i dugi bili. Pokreti mladih Meksika i mladih u Sjedinjenim Državama zato su oduvijek bili jako povezani.

Nije tajna da je Meksiko bio i još uvijek je znatno ekonomski slabiji i demokratski insuficijentniji prostor od svog sjevernog susjeda. Tako 1968.g. meksički roker Toño de la Villa iz Locos del Ritmo pjeva: "Ja nisam pobunjenik bez razloga/ niti sam sumnjivac/ ja samo želim plesati rock’n’roll/ i slobodno govoriti što me je volja". Slobodan govor bio je veliki zahtjev tog vremena.

Meksiko vrije uoči Olimpijade 1968. i čim se okupi preko tri studenta režim to smatra "mitingom". Meksički rokeri na svoj način odražavaju takvu stvarnost pa Vivi Hernandez iz Crazy Boysa pjeva: "Bio jednom jedan momak/ bio je pravi buntovnik/ kada su ga u raciji uhvatili/ viknuo je 'Dođavola, što sam napravio…'".Vrlo brzo će otvoreni um i široki pogledi Yippietecasa dolaze u sukob i sudaraju se s kompaktnom, "željeznom političkom kulturom" radikalnih lijevih militanata koji traže uspostavljanje jedinstvenog totaliteta unutar kojeg bi se ukalupile sve ideje, običaji i sva postojeća raznolikost pobunjenih dijelova mladih

Meksiko je nezamisliv bez pjesme i tamo je još za vrijeme meksičke revolucije s početka 20. stoljeća rođena specijalna forma pjesme (corrido) u kojoj se pričaju stvarne priče i događaji iz života junaka, vođa, vojnika, žena, itd. u revoluciji, ali te pjesme pričaju i o bandolerosima kao i imaginarnim likovima iz narodnih legendi. Te pjesme su oduvijek nosile jaku društvenu i političku poruku. Mladi zato ne slušaju samo rock glazbu, nego i pjesme iz perioda meksičkog građanskog rata i revolucije. Postoji i jaka tradicija protestne glazbe koja je veoma popularna među mladima (Judith Reyes, Margarita Bauche, Óscar Chávez i drugi).

Nisu ti mladi koji se javljaju u okviru hippiessa ili yuppiesa bili nekakvi militantni komunisti. Velikim dijelom oni dolaze iz socijalnog bazena više srednje klase i upravo oni čine “kičmu” tih pokreta, a pridružuju im se dijelovi službeničke djece (koji studiraju uglavnom u javnim obrazovnim ustanovama), kao i dobar dio radničke i seljačke omladine.

Zapadni rokeri i "revolucija"

Engleski i američki rokeri misle na drugi koncept "revolucije" od onog kojeg podrazumijevaju mladi “trećeg svijeta” pa tako i Meksika. Za njih revolucija nije nešto što bi se svodilo na radikalnu promjenu "objektivne stvarnosti" čemu, recimo, teže lijevi meksički militanti. Njihov koncept “revolucije” duboko je određen subjektivnim (unutarnjim) aspektom promjene (vlastitog "duha"). Rock-simbol takvog koncepta "revolucije" sublimiran je u pjesmi kultnih Beatlesa Revolution u kojoj oni jasno poručuju: "Kažeš da želiš revoluciju/…/svi želimo promijeniti svijet/ako izađeš noseći slike predsjednika Maoa/…/nećeš napraviti ništa/…/bolje ti je da oslobodiš svoj um".Zahtjevi za radikalnim promjenama meksičkog tradicionalnog društva izazivaju određenu vrstu panike i tenzija unutar konzervativnih, okoštalih struktura kvazielita i vlasti. Zato oni sve živo što doživljavaju kao "novo" trpaju u sferu političke subverzije i političke opasnosti po vlastite interese. To dovodi do brutalne reakcije vlade koja kulminira 2.10.1968., neposredno uoči održavanja Olimpijade kada vlast preko svojih paramilitarnih struktura (Olympia Batallon) masakrira studente na trgu Tlatelolco

Bob Dylan 1966. u Blow their minds govori o "novom stanju duha" koje propovijeda brazilski utjecajni autor (prvi latino autor knjige o Maou), teoretičar rock i jazz kulture Roberto Muggiati. Odlasci u prirodu, duga kosa, "širenje uma" itd. na simboličan način manifestiraju razliku između revolucije starog tipa koju predvode klasični socijalni pokreti i stranke (zasnovani na staroj revolucionarnoj paradigmi) i, s druge strane, "revolucije duha", mentalne revolucije, trenutne revolucije koja se dešava "odmah". Takav model revolucije iz šezdesetih godina na Zapadu gleda dalje od “pukog preuzimanja vlasti”. Njezini ciljevi transcendiraju zahtjeve “starih revolucija” poput podruštvljenja sredstava za proizvodnju i slično.

Grupu Who neki autori smatraju možda najradikalnijim kritičarima tradicionalnih koncepta revolucije. Oni se razlikuju od ostalih rokera jer predstavljaju mlade engleske "modse" koji imaju svoju zasebnu subkulturu, a ponekad se i sukobljavaju s "klasičnim rokerima" (recimo, legendarni sukob Modsa i Rockersa na Brighton Beachu), a karakterizira ih i skeptičan odnos prema tradicionalnoj revoluciji.

Kada karizmatični gitarista i vođa rupe Who Peter Townsend objašnjava njihovu pjesmu Won’t get Fooled Again (Neće nas ponovo prevariti) iz 1970e godine, on kaže: "To je pomalo čudna pjesma. To je pjesma protiv establišmenta ,ali u isto vrijeme i pjesma protiv negativnih ljudi. Jedna pjesma protiv revolucije zato što je revolucija samo revolucija, a revolucija neće na dugu stazu promijeniti ništa, a puno će ljudi biti povrijeđeno". Te riječi kao da su postale neka vrsta Manifesta zapadne "rokerske ljevice" koja se bitno razlikuje od meksičke "nove-stare ljevice".

Jipitecas (Hippietecas, Xipitecas)

Jipitecas ( često ih se naziva i hippietecas ili xipitecas) neka su vrsta meksičkih hippiesa kasnih 60-tih i ranih 70-tih godina, ali s jasnim ciljem razlikovanja od američkih hippiesa zbog prihvaćanja svoje povijesne "podloge" u civilizacijama pretkolumbijskih Indijanaca, Indiosa, Indigena i njihove civilizacije.

Tako ih je prvi nazvao mladi liberalni katolički svećenik, profesor, znanstvenik, pripadnik teologije oslobođenja, plodni pisac i aktivista Enrique Mareoquín, koji je inače bio i jedna od ključnih figura meksičkog kontrakulturnog pokreta La Onda (Val). Ima vlastitu rock grupu, izdavač je meksičke edicije Rolling Stone magazina kojeg izdaje pod imenom Piedra Rodante. On na svojim filozofskim tečajevima koje naziva "Čovjek Danas" obuhvaća i studij glazbe - od bluesa, Beatlesa, Ravi Shankara pa do suvremenog rocka.

Autor je knjige La Contracultura como protesta, podržava meksičke domoroce, tzv. "prve ljude", a sam postaje dio i nezaobilazan pripadnik meksičke avangarde tog vremena. Upravo po pokretu La Onda meksički hippiesi još se nazivaju i "onderos". Ali, dio meksičke "nove-stare ljevice" smatra ih samo običnim dijelom imperijalističke dekadentne individualističke nejasne utopističke kulture.Engleski i američki rokeri misle na drugi koncept "revolucije" od onog kojeg podrazumijevaju mladi “trećeg svijeta” pa tako i Meksika. Za njih revolucija nije nešto što bi se svodilo na radikalnu promjenu "objektivne stvarnosti" čemu, recimo, teže lijevi meksički militanti

Tako je meksički studentski pokret karakteriziran vrlo različitim oblicima izričaja kao i unutarnjim međusobnim neslaganjima. Jedina dogma kojoj “robuju” jipitecas je "dogma psihodelije". Utjecaj Pink Floyda i u Meksiku je ogroman, a posebno na kontrakulturna gibanja među mladima. Nije čudo da je i danas Roger Waters najveća živa rock ikona i nesumnjivi idol latinskoameričke ljevice tim više što je on i neumoran lijevi aktivista koji je posebno angažiran oko pitanja Venezuele kao deklarirani protivnik pogubnih općih imperijalnih težnji Trumpove ultradesne politike, a posebno prema Latinskoj Americi.

Vrlo brzo će otvoreni um i široki pogledi Yippietecasa dolaze u sukob i sudaraju se s kompaktnom, "željeznom političkom kulturom" radikalnih lijevih militanata koji traže uspostavljanje jedinstvenog totaliteta unutar kojeg bi se ukalupile sve ideje, običaji i sva postojeća raznolikost pobunjenih dijelova mladih itd. Ta njihova isključivost i koncept revolucionarnosti koji se pokušava definirati nekakvim nejasnim "marksističko-lenjinističkim moralom" ( kojeg nerijetko poistovjećuju s nezaobilaznom Maovom Crvenom Knjižicom) ili s onim što propisuju njihovi partijski šefovi (ili vođe njihovih političkih sekti) samo opravdavaju i potvrđuju razlog zbog kojeg je Marx još za vrijeme svog života smatrao potrebnim da izjavi kako on sam "nije marksista".Upravo po pokretu La Onda meksički hippiesi još se nazivaju i "onderos". Ali, dio meksičke "nove-stare ljevice" smatra ih samo običnim dijelom imperijalističke dekadentne individualističke nejasne utopističke kulture

Zahtjevi za radikalnim promjenama meksičkog tradicionalnog društva izazivaju određenu vrstu panike i tenzija unutar konzervativnih, okoštalih struktura kvazielita i vlasti. Zato oni sve živo što doživljavaju kao "novo" trpaju u sferu političke subverzije i političke opasnosti po vlastite interese. To dovodi do brutalne reakcije vlade koja kulminira 2.10.1968., neposredno uoči održavanja Olimpijade kada vlast preko svojih paramilitarnih struktura (Olympia Batallon) masakrira studente na trgu Tlatelolco.

Samo deset dana kasnije, 12. listopada, predsjednik Gustavo Díaz Ordaz zaprepašteno gleda i kao da nikako ne može da vjeruje svojim očima, niti može da shvati zašto mu kompletan Estadio Olímpico Universitario urnebesno zviždi prilikom svečanog otvaranja Olimpijskih igara i najave Mundiala 70. u Meksiku. Taj krvnik jednostavno kao da nije razumio ništa.

Avándaro festival

Festival je trebao početi u subotu 11 .rujna u 19 sati i trajati do nedjelje 12.rujna 1971. u 8 sati ujutro, nakon čega bi se održala obnovljena automobilska utrka u kojoj je trebalo sudjelovati čak 122 vozača. Za taj spektakl za publiku je bilo predviđeno 25 000 sjedećih mjesta. Očekivale su se i neke američke rock grupe, a kao posebno iznenađenje Carlos Santana. Sklopljen je ugovor s Radio Juvetud (Radio Mladost) da u radio difuziji prenosi kompletan koncert.Reagira i sam ministar unutarnjih poslova i federalna vlast. Organizatori se optužuju za "prevaru" iako je festival protekao u apsolutno mirnoj atmosferi, krcat jedino porukama o ljubavi i miru kao centralnim vrijednostima koje se na njemu propagiraju

Država je predvidila osiguranje od 150 vojnika, 200 federalnih i 50 specijalnih agenata. Prisutnost vojske izazivala je jezu kod mladih jer su sjećanja na masakr nad studentima 1968.g., ali još više na masakr koji je bio izvršen prije samo par mjeseci 10. lipnja ( “Jueves de Corpus Christi”) bila itekako svježa.

A stvari su se od početka počele odvijati drugačije od predviđenih. Mladi su počeli dolaziti već dva dana prije održavanja koncerta. To je bilo pravo hodočašće: pješke, automobilima i autobusima, jer je Avándaro udaljen samo dva sata vožnje od Ciudad de Méxica. U subotu ujutro okupila se masa mladih u Avándaru tako da se umjesto očekivanih 25 000 okupilo više od 300 000 posjetitelja, zbog čega je organizator morao otkazati automobilsku utrku.

Tako su od festivala otpali “kotači”, a ostao je samo rock. To je bio nezamisliv broj pa su ih na kraju organizatori morali sve pustiti besplatno. Kiša je počela padati u petak, dan uoči početka festivala, tako da je atmosfera već pomalo bila “woodstockovska”.

Prvi je nastupio Carlos Baca, pa eksperimentalna kazališna grupa UNAM s rock operom Tommy s Carlosom Streartom pa redom: La Ley de Herodes, Zafiro, La Sociedad Anónima, Soul Masters, La Fachada de Piedra s Larry Sánchezom, Grupo 39,4, Los Dug Dug,s, El Epilogo, La Division Norte, Tequila, Peace and Love, El Ritual, Bandido, Los Yaki s Mayita Campos, Tinta Blanca, El Amor, a festival zatvaraju legendarni Three Souls in My Mind koje predvodi Charlie Hauptvogel.Tako je meksički rock s Avándarom "uzletio u nebo" da bi zatim zbog represije "pao u podzemlje". Rock od tada životari satjeran na marginu meksičkog društva. Koncerti se drže po starim kino dvoranama, tvorničkim halama i napuštenim podrumima, a i to što je ostalo od njega prognano je u najneatraktivnije nedjeljne termine u 17 sati poslijepodne

Festival se zatvara između 9 i 10 sati ujutro 12. rujna 1971. Predsjednik države Luis Echeverría naređuje da se pošalje 300 autobusa kako bi se olakšala "evakuacija" prisutnih s festivala, a negativne reakcije na festival počele su još dok je trajao.

Grupa Peace and Love izvela je pjesme Marihuana i We got the power koje su proglašene kontroverznim i protivne poželjnim moralnim vrijednostima meksičkog društva, zbog čega počinju žestoki napadi, a posebno na pjevača grupe Ricarda Ochou. Radio Juventud koji uz nezabilježenu slušanost prenosi cijeli festival napadnut je zbog podržavanja tobožnjih "subverzivnih snaga".

Reagira i sam ministar unutarnjih poslova i federalna vlast. Organizatori se optužuju za "prevaru" iako je festival protekao u apsolutno mirnoj atmosferi, krcat jedino porukama o ljubavi i miru kao centralnim vrijednostima koje se na njemu propagiraju.

Pošto se festival održavao u saveznoj Državi México (Estado de México je jedna od 32 meksičke države koje zajedno s Ciudad de Méxicom kao posebnom cjelinom, čine Sjedinjenje Meksičke Države -  Estados Unidos Mexicanos, kako se Meksiko službeno zove) reagira guverner Carlos Hank González osuđujući organizatore festivala jer su navodno državnim vlastima “podmetnuli” rock festival pod firmom automobilske utrke za koju su jedino, po njemu, i imali potrebne dozvole.

Konzervativni mediji pišu kako su festivalom dominirali "golotinja, marihuana, seksualno degeneriranje, prljavština, dugokosci i krv". Počinju sumanuti napadi i diskvalifikacije Avándara kao prvog masovnog rock koncerta na prostorima Latinske Amerike. Ta "eksplozija mladosti" zaprepastila je i skandalizirala učmale konzervativne meksičke krugove i umove. Ali festival je zauvijek učinila besmrtnim slavna meksička umjetnica fotografije Graciela Iturbide koja će te fotografije čuvati decenijama.Vlast se plašila zahtjeva za promjenu koje se očitavala u porukama mladih i njihovoj "novoj glazbi" koja je u meksičkoj varijanti bila mješavina rocka, rhythm & bluesa, meksičkih narodnih corrida, bolera, ranchero glazbe, la cumbie, afroantilske glazbe i tradicije latnoameričke političke protestne pjesme, kao i "zapadne protestne" tradicije. Vlast se posebno plaši onih među njima čija sve glasnija parola postaje: "Hoćemo vlast"!

Njena knjiga fotografija Yo Estuve en Avándaro ("Bila sam na Avándaru") po prvi put se pojavila na Feria Internacional del Libro de Guadalajara 2017. godine uz popratan tekst novinara i rock kritičara Federica Rublia.

Ona kaže: "U Avándaru sam se susrela s jednom stvarnošću svoje zemlje koju do tada nisam poznavala i koja mi se jako svidjela. Strašno pretjeruju kada govore o Avándaru. Nije bilo seksa niti pravih droga. Pušila se trava, to da, a ako se netko i seksao to se nije dešavalo javno." Festival je bio ekstaza meksičkog rocka. Do ovog događaja nitko u Meksiku nije vjerovao da on ima toliku snagu.

U obranu održanog festival i njegovih poruka ustaju svi pisci koji pripadaju pokretu La Onda poput Joséa Augustina i Parménides Garcie kao i jedan od najvećih meksičkih intelektualaca uopće, pisac i kasnije nobelovac (1990.) Octavio Paz, zatim poznati profesor Paco Ignacio Talbot I, jedna od najpoznatijih aktivistkinja, pisaca i meksičkih intelektualki Elena Poniatowska (koja je i sama prisustvovala festivalu), José Emilio Pacheko i drugi.

Naravno da je liberalni svećenik Enrique Marroquín podržao festival pišući kako je "Bog želio da kiši kako bi nas ujedinio". Isto radi i monsinjor Rafael Vázquez koji zbog toga dolazi na udar Tradicionalnog civilnog pokreta (Movimiento Civico Tradicionalista) koji mu pravi incidente dok služi misu u svojoj crkvi.

Napada ga i rektor Sveučilišta u Guadalajari Garibay Gutiérez koji objavljuje kompletnu knjigu protiv festivala pod naslovom Veliki izazov: Vratimo se razmišljanju, a i jedan od predstavnika najviše crkvene hijerarhije u Meksiku kardinal Guadalajare José Garibi Rivera. On kritizira liberalne svećenike i osuđuje festival Avándaro.Nakon ovoga se kreće u križarski pohod i uništenje književnog pokreta La Onda, a traži se i zabrana svih disco proizvoda preko kojih se prenosi “duh Avándara”. Zabranjuju se ploče, cenzuriraju radio stanice koje emitiraju pjesme s festivala 

Kupljeni sindikalni lideri poput Fidela Velázqueza uključuju se u osudu festivala kojeg on proglašava "običnom orgijom", a državni tužitelj Ojeda Paullleda festival naziva "vještičjim Sabbathom", dok predsjednik meksičkog Senata Enrique Olivares svečano obećaje meksičkom narodu da "više nikada neće biti novih Avándarosa u Republici". Predsjednik Meksika Echeverria i sam "osuđuje fenomen Avándara", ali kako kaže: "Tješi nas naše uvjerenje da ovakav tip događaja i spektakla prihvaća samo jedan mali dio naših mladih".

Nakon ovoga se kreće u križarski pohod i uništenje književnog pokreta La Onda, a traži se i zabrana svih disco proizvoda preko kojih se prenosi “duh Avándara”. Zabranjuju se ploče, cenzuriraju radio stanice koje emitiraju pjesme s festivala itd. Proganjaju se i otpuštaju ljudi s Radio Juventud, a taj udar na slobodu mladih, slobodu medija, na kompletnu subkulturu i posebno na rock kulturu,na lijeve intelektualne i liberalne svećeničke krugove u Meksiku se naziva "El Avándarazo". U subotu ujutro okupila se masa mladih u Avándaru tako da se umjesto očekivanih 25 000 okupilo više od 300 000 posjetitelja, zbog čega je organizator morao otkazati automobilsku utrku

Tako se desilo da nakon festivala Avándaro rock u Meksiku odlazi u poluilegalu. Vlast se plašila zahtjeva za promjenu koje se očitavala u porukama mladih i njihovoj "novoj glazbi" koja je u meksičkoj varijanti bila mješavina rocka, rhythm & bluesa, meksičkih narodnih corrida, bolera, ranchero glazbe, la cumbie, afroantilske glazbe i tradicije latnoameričke političke protestne pjesme, kao i "zapadne protestne" tradicije. Vlast se posebno plaši onih među njima čija sve glasnija parola postaje: "Hoćemo vlast"!

Nakon Avándara slijedile su decenije tišine. Kao što kaže Federico Rubli: U Meksiku je “glazbeni pokret bio izuzetno jak, ali je nakon Avándara žestoko srezan. Nakon njega dolazi do enormnog udara cenzure i represije. Na radiju se prestala puštati rock glazba, a diskografska industrija zatvorila mu je vrata".

Tako je meksički rock s Avándarom "uzletio u nebo" da bi zatim zbog represije "pao u podzemlje". Rock od tada životari satjeran na marginu meksičkog društva. Koncerti se drže po starim kino dvoranama, tvorničkim halama i napuštenim podrumima, a i to što je ostalo od njega prognano je u najneatraktivnije nedjeljne termine u 17 sati poslijepodne.