Dopadljiva te naoko sentimentalna i prijemčiva priroda porculana "ozbiljnim" je stručnjacima često odbojna, pa se u maskulinističkome i heteronormativome društvu proučavanje porculana i primijenjene umjetnosti u totalitetu obično "rezervira" za ženske istraživačice, čime im se posredno pridaju diskriminatorne etikete sentimentalnosti i frivolna ukusa. Izložba 'Sjaj bijelog zlata: Bečka manufaktura porculana 1718. – 1864.: Zbirka Marton' donosi kuriozitete koji znatno doprinose stvaranju šire slike o kulturnoj povijesti i običajima srednjoeuropskoga područja.

Dušan Šaponja i Dušan Čavić novinari su svakodnevice, pred njihovu kameru mogu stati i staju svi, što kanal Marka Žvaka čini jednim od rijetkih, ako ne i jedinim medijem u regiji koji znatiželjno, otvoreno i solidarno pristupa društvu u kojem živimo i svemu što jedno društvo čini. "Kad smo se upoznali bili smo klinci, bio je rat i bilo je odlično što smo bili izolovani u nekom amaterskom pozorištu, sklonjeni od ludila", priča Čavić. "Neka mantra u početku nam je bila, da snimamo ono što bismo mi voleli da gledamo, a time se rukovodimo i danas", kaže Šaponja.

Čak i sad, kad je čitav svijet u karanteni, u mnogim zemljama jedva da se nešto i proizvodi, radi i zarađuje, zabranjeno je družiti se, ali reklame ne prestaju. Ima li tomu lijeka, cjepiva čak? Zar se sami "vlasnici" tih reklama ne bi mogli odreći zakupljenog televizijskog vremena, dati ga, da tako kažem, u humanitarne svrhe, prepustiti javnim institucijama, urednicima kulture, koji će ga ispuniti spotovima klasične glazbe, jazza, rocka, snimkama koncerata, (kratkih) filmova, video izložbama, portretima i razgovorima s umjetnicima, znanstvenicima i drugim suvislim ljudima?

Povodom Svjetskog dana poezije, H-Alter razgovara s Tomislavom Augustinčićem, dobitnikom ovogodišnjeg Gorana za mlade pjesnike: "Poezija se sve više festivalizira i formulira kao natjecanje. Rijetko tko bez nagrade dobije priliku objaviti prvu knjigu. Poeziji treba financijska potpora za kulturni rad. Poeziji treba više osoba za koje će se moći reći, kao Ivan Goran Kovačić partizanima, da su svojim djelovanjem oživotvorili poeziju. Poezija bi trebala biti takva da konkretnim djelovanjem pjesnika i čitatelja, a ne samo tekstovima, prokažemo koliko su postojeće hijerarhije moći i potlačivanja neopravdane, nepravedne i neodržive."

Budisavljević je za film bio neophodan i svjedok, siguran vodič za silazak i povratak iz pakla, netko tko ga je i preživio i nadživio: ona ih je našla četvero - Zorku Janjanin, Nadu Vlaisavljević, Milorada Jandrića i Živka Zelenbrza. Njihova sjećanja i komentari na lokacijama nekadašnjih logora za djecu u koje su ih, bez imena i prezimena, potrpali nakon što su im roditelji ubijeni ili deportirani u bliže ili dalje logore smrti, najdragocjeniji su dio filma, savršeno uzglobljeni s igranim dijelovima.

Debitansko dugometražno igrano ostvarenje Marka Đorđevića jedno je od iznimno rijetkih koja su u stanju gledatelja u hipu izvući iz nepojmljivog užasa ljudskog izopačenja. Moj jutarnji smeh je film o Dejanu, tridesetogodišnjem muškarcu iz 21. stoljeća koji još nije imao seksualni odnos s djevojkom. U vremenu pornografije i maničnog seksualiziranja baš svega, u kojemu mašinerije ambicioznih (ne)moćnika svakodnevno smišljaju kako da (se) svi samo što više i brže "troše", Dejan je neka vrsta laičkog jurodivog, suvremenog Idiota, "teška dobričina" koja nema ni taštine ni sebičnosti, a kamo li "muškog ponosa". Najkraće, i najljepše rečeno: nesnađeni.

Drugačiji pogled na vijesti i događaje oko nas kroz haiku za H-Alter ispisuje Mun Tzu.

U nepregledno velikoj bolnici nalazi se samo ekipa strane filmske produkcije koja snima postapokaliptičnu scenu. Oko zgrade završeni prostori za parking, tegle s biljem i deseci neobičnih rasvjetnih balona – paukolikih krijesnica kakve će lako prepoznati posjetitelji socijalističkih hotela na Jadranu. Ulični umjetnici pretvorili su bolnicu u svojevrsni galerijski prostor. Ideja o njenoj gradnji danas se čini kao neostvariva utopija, no isto je vrijedilo 1980-ih, kad se vlast u vrijeme krize odlučila na taj potez. Srž problema danas nije u ostvarivosti takve utopije, nego u činjenici da u današnjem kapitalizmu političarima takva bolnica više ne predstavlja utopiju.

Umjetnica Marijana Jakelić, autorica Maje u Vejstlandu: "Dobitnica sam antifa nagrade ANFAS za nova nadahnuća, a ne dolazim baš iz obitelji s antifa pedigreom. Djed je u Drugom svjetskom ratu ranjen na afričkom frontu u fašističkoj uniformi, a otac je radi pokušaja bijega iz Titove Jugoslavije odradio Lepoglavu kao politički zatvorenik. Ovo je vrlo uobičajena zadarska priča. Svom sam gradu, zbunjenom od nemilosrdnih povijesnih igara bez granica, posvetila par ciklusa nadrealnih kolaža, kratkih filmića i GIFova kojima nastojim izreći ovu sumanutu atmosferu. No sve će to prekriti ružmarin, tj. origano na pizzi, sladoled i turisti".

Neki će tako iz kina otići zabrinuti zbog nasilja, a neki zbog onoga što uzrokuje nasilje, prepoznajući sebe kao dio istog ambijenta. Koliko god nasilje bilo zastupljeno u filmu, ono ima sporednu ulogu medija za skretanje pažnje na nešto važnije i pogubnije – društveni sustav koji je usmjeren protiv nemoćnog, jadnog, drukčijeg i osobitog pojedinca čija krivnja nije ni manja ni veća od ambijenta u kojem je on mogao nastati. Kako postići to da Joker ostane slučaj, a ne uobičajena pojava, odnosno kako učiniti da društvo nije prisiljeno sebe spoznati tek u odrazu Jokera?