Ljudska prava

Određivanje ključnih radnika u uvjetima pandemije uključuje puno više od samog medicinskog osoblja i radnika u socijalnim uslugama koje se najviše spominje, te im se često ritualistički plješće. Ta kategorija uključuje i poljoprivrednike, poslužno osoblje u dućanima, radnike u komunalnim uslugama, prijevoznike. Između takvih djelatnosti i ispunjavanja osnovnih ljudskih potreba postoji izravna povezanost. Najvažnije, mnogi od tih poslova slabo su plaćeni, nesigurni.

Proveli smo seriju razgovora s osobama koje su svjedoci stradanja i članovi obitelji žrtava na ovim ratom obilježenim, pogođenim i višestruko depriviranim područjima, kako bi saznali na koji način se nose sa subjektivnim i objektivnim poteškoćama koje su ih eventualno pogodile. Povod za naše istraživanje bila je korona, no provedeni razgovori potvrdili su nam da su stvarni problemi negdje drugdje, da su traume koje naše sugovornike muče iz nekog drugog vremena, a da je virusna ugroza među posljednjim temama na njihovoj listi realnih životnih tegoba svakodnevice.

Documentino terensko istraživanje života ljudi iz kninskih post-ratnih područja tokom pandemije pokazuje visok stupanj nezadovoljstva i nepovjerenja u institucije Republike Hrvatske u pogledu procesuiranja odgovornih za zločine počinjene tokom devedesetih, kao i ostvarivanja materijalnih i simboličkih reparacija. Nezadovoljstvo i nepovjerenje porodica žrtava u vezi s radom državnih organa i institucija opravdano je i osnovano.

Četvrt stoljeća i/ili vijeka nakon Oluje, netom održani izbori, predsjednik nesklon namjernom raspirivanju podjela po etničkoj liniji, premijer koji zna da je EU počela kao projekt pomirbe, izlazak iz pandemije koja nas je tjednima držala za gušu kada je sve stalo, a propusnica je trebala da odete do susjednog mjesta. Sve je to smisleno, no tek ćemo saznati što je izvuklo pomirbu van, iz naftalina, na čisti zrak. Zapravo i na vazduh, jer ako ne može vazduh, onda ne može ni pomirba.

U prvim mjesecima 2020. svijet je zadesila situacija kakvu moderna civilizacija ne pamti. Pojava novog korona virusa izazvala je proglašenje stanja globalne pandemije koja je uskoro radikalno promijenila konture svijeta kakvog smo do tada poznavali. Bez da rekapituliramo kronologiju događaja u proteklih pola godine i do jučer nezamisliv scenarij koji je uslijedio, u jeku ovih zbivanja, uslijed nepredvidljive dinamike širenja virusa te nejasnog trajanja novo uspostavljenih mjera koje su ograničavale kretanje, ekonomsku aktivnost te socijalni kontakt, činilo nam se da nekoć ratom zahvaćenim, povratničkim odnosno potpomognutim područjima i tamošnjem stanovništvu, u kontekstu općeg zaključavanja države, prijeti produbljivanje već postojeće socijalne, ekonomske i geografske isključenosti.

U ratom opustošenim i od države zanemarenim selima i gradovima, lokalne institucije zadaju stanovništvu znatno veću brigu od širenja koronavirusa i pandemije koja je okrenula svijet naopačke. Opće je razmišljanje da članovi lokalne uprave nemaju sluha za elementarne životne potrebe: "Napravi 100 metara asfalta, a treba još 300 metara, on stane napola. Ako glasaš za njega, da ti još 100 metara, ako ne glasaš, maltene bi i to skinuo što je postavio."

Unatoč političko-ekonomski motiviranom dnevnom optimizmu dežurnih HDZ-ovih epidemiologa/stožeraša - bez valjane, dvotrećinske licencije Sabora, jedinog ustavno ovlaštenog za diranje, uskraćivanje ili doziranje temeljnih ljudskih prava, kao što su i pravo na zdravlje, školovanje, rad, kretanje... nitko ne može bez razumne sumnje jamčiti za pozitivan učinak tzv. novog normalnog na više od pola milijuna đaka i studenata opet u redovnim školskim i visokoškolskim klupama.

Ima jedna karakteristika Izgradnje mira o kojoj se ne govori, vrlo rijetko točnije. Čitam jučer u nekoj relevantnoj studiji kako autorica neće dati definiciju Izgradnje mira, naime ima ih mnogo i ovise zapravo o tome tko definira. Vodi me to ka sjećanju na zabrinutu Korejku iz njujorškog UN-ovog ureda za podršku izgradnji mira: "Mi ne znamo što je Izgradnja mira."

Nidžara Ahmetašević, novinarka i aktivistkinja: "Dosta je ljudi neidentifikovano pokopano po lokalnim grobljima duž rute, kako u BiH, tako i u regiji. IOM nema veliku odgovornost, nego je sva odgovornost na njima jer oni zvanično upravljaju kampovima-logorima i primaju većinu donacija. Sada umjesto neuslovnih kampova koji liče na logore, imamo logore u kojima je zatočeno preko 6.000 ljudi. Ljudi o čijim osnovnim pravima nitko ne brine lake su mete. I nasilje hrvatske policije postaje sve okrutnije. Tišina koja dolazi od većeg dijela civilnog društva u Hrvatskoj plaši jednako koliko i nasilje."

Sjetim se rečenice koju bi tu i tamo čula od zatvorenika/ica s kojima radim: "nisam imao/la vremena". I prije sam znala da mi ne lažu kada to kažu, ali tek sam u izolaciji shvatila i zašto. Kada si zatvoren i odsječen zaista nemaš vremena, vrijeme ima tebe. Žene iz Kaznionice u Požegi nemaju vremena ponekad ni za to da do kraja pročitaju knjigu koju su htjele, ali svejedno dođu na književni klub, kažu "nisam imala vremena". Što je, tek sad mi je to sasvim jasno, šifra za: nije mi bilo dobro. Nefokusiranost nije karakterna mana, već simptom. Simptom činjenice da ovo nije retreat ni godišnji odmor, ovo je pandemija i dva potresa pa tisuću malih.