Osim za ljubitelje filma Zaraza (Contagion, 2011) ili one koji su pomno pratili specijaliste javnog zdravstva, pandemija COVID-19 je stigla prilično neočekivano i uvelike uzdrmala svakodnevni život, te društvene, političke, i ekonomske strukture diljem svijeta. Vrsta promjena izazvana pandemijom je, naravno, drugačija za različite ljude u različitim trenucima i mjestima. Ovdje, cilj mi je diskutirati samo jedan element ove promjene, točnije koncept ‘vrijednosti’, te kako se primjenjuje u praksi. Kako je provedeno preispitivanje vrijednosti i kakve su implikacije tog preispitivanja za emancipatorniju budućnost?
Pandemija je svakako učvrstila raznoliku kategoriju osoba koje spadaju u "ključne radnike" (eng. essential workers), poput sakupljača otpada, čistača-ica, dostavljača-ica, zdravstvenog osoblja, te ostalih koji rade u potpuno drugačijim vremensko-prostornim situacijama od onih koji ostaju kod kuće. Ti radnici su često u situaciji gdje rade duge smjene ili/i periode gdje su prisilno socijalno distancirani od obitelji i prijatelja. Kako se Za pomak od hijerarhija (monetarne) vrijednosti i prekomjerne konzumacije, barem u (pre)-razvijenom svijetu, potrebni su javno opskrbljivanje potrebnim resursima, dekomodifikacija, te investicije u lokalne zajedniceporuka mijenja od "ostanite doma" do nebuloznijeg "ostanite odgovorni", pitanje vremensko-radne discipline (eng. time-work discipline) se postavlja u mijenjajućim preporukama kao što su "radite od doma" i "dođite na posao", oboje s kvalifikacijom "ako je ikako moguće".
Određivanje onih koji spadaju u ključne radnike uključuje puno više od samog medicinskog osoblja i radnika u socijalnim uslugama koje se najviše spominje, te im se često ritualistički plješće. Ta kategorija uključuje i poljoprivrednike, poslužno osoblje u dućanima, radnike u komunalnim uslugama, prijevoznike, te druge koji stvaraju distinktne "lance vrijednosti" (eng. value chains). Između takvih djelatnosti i ispunjavanja osnovnih ljudskih potreba, poput hrane i vode, stanovanja, zdravstvene zaštite, higijene, energije, te različitih vrsta zaštite, postoji izravna povezanost. Najvažnije, mnogi od tih poslova su slabo plaćeni, nesigurni, te se neke od njih smatra dijelom "ekonomija platforme" (eng. platform economy) koje u mnogim dijelovima Europe rade članovi rasnih, etničkih, i nacionalnih manjina, te radnici migranti, dakle oni kojima se najviše nameće vremensko-radna disciplina. U zdravstvenom sektoru i polju socijalne skrbi, poslovi za koje se smatra da su najmanje vrijedni, poput čistača-ica, poglavito rade žene. Ukratko, "radnici koji rade poslove koji su najvažniji u kapitalizmu su vrlo često najmanje vrednovani".
Nancy Fraser tvrdi da je kriza uzrokovana pandemijom COVID-19 uzdigla posao brige iznad same "skrbi" do točke gdje je puno više vidljiva, brišući fizičku i diskurzivnu barijeru između produkcije i reprodukcije. U isto vrijeme, briga i skrb su puno više nego "obiteljska" djelatnost koja se izvodi u sferi "domaćinstva" ili kućanstva, te pandemija ponovo ukazuje na ovu činjenicu kada "lockdowni" i zatvaranja granica ne samo da otežavaju brigu za članove obitelji u dijaspori, već i za one koji žive dalje od onih za koje skrbe, te manje dostupnosti usluga skrbi u kućanstvu, što znači da oni kojima je bila potrebna pomoć moraju ovisiti o ljudima bliže sebi, poput susjeda, te brzo skovanih pokušaja volontera i dobrotvornih udruga. Glavna misao pandemije je pitanje: "Što je točno svrha 'ne-ključnih' poslova?", citirajući opet Fraser. Gough isto predlaže da Efekt nošenja maski za lice na osobe koji imaju probleme sa sluhom, pogotovo one koje čitaju s usana, je potpuno ignoriransu neke vrsta rade aktivno "destruktivne".
Idući važan aspekt "vrijednosti" tijekom krize COVID-19 je način na koj se biološka priroda virusa i bolesti spojila s institucionalnim faktorima, te društvenim i političkim odlukama oko kojih se vrednuju osobe po tome je li im život vrijedan spašavanja ili ne, koga treba staviti u kategoriju "zaštićenih" (u izrazu vlade UK-a, shielded), te koga bi trebalo "stigmatizirati", "isključiti", te postaviti među "nezaslužujuće". Pandemija je ponovo oživjela uspavani skup "eugeničkih" mišljena i prakse koja, govoreći u širokim pojmovima, sadržava identifikaciju "neželjenih" svojstva (eng. traits) te "daljnje odvraćanje od preživljavanja i množenja osoba s tim svojstvima radi unapređenja i poboljšanja društva". Također, kako se tvrdi da se samo zdravo tijelo može oduprijeti virusu, otuda je vrlo je mali korak od toga da samo zdravo političko tijelo ("body politic") može "voditi rat" protiv virusa. U situacijama gdje je potražnja za zdravstvenom skrbi veća od kapaciteta, postoji vrlo mala razlika između "dopuštanja umiranja" i "stvaranja umiranja", kako se normalna praksa trijaže, gdje se prioritet u situaciji kada su medicinski resursi ograničeni daje onima kojima je preživljavanje vjerojatnije, spaja sa "tablicom bodova" kako bi se brzo procijenilo kojim se pacijentima trebala davati kritična njega. U UK-u nedavno je otkriveno da su neke kategorije štićenika domova za starije i nemoćne stavljene pod naredbu da ih se ne oživljava, od strane doktora, bez njihova pristanka.
Diskurs vezan uz dob i COVID-19 je sveprisutan, bio to pogled na veću smrtnost starijih osoba kao nešto "neizbježno" i "normalno", ili gledanje na ponašanja mladih, čije su šanse za smrt od virusa statistički male, kao "sebične i bezobzirne". Mnoge države su uvele, bilo namjerno ili ne, neku vrstu policijskog sata za starije osobe, poput Srbije, koja je primjerice dopuštala osobama starijim od 65 izlazak iz kuća samo u ranojutarnjim satima kada je ostalim skupinama to bilo nedopušteno. Ponovno stvaranje razlike temeljene na vrijednosti između "aktivnih", i zbog toga "zaslužnih", i "pasivnih" ili "slabih" starijih nije stvorilo prijetnju jezgri ovih diskursa, koji su, dakako, pojačani sramotnom praksom u UK-u i drugdje gdje se starije pacijente prebacivalo iz bolnica u domove za starije bez testiranja na COVID-19, što je rezultiralo u masovnim zarazama i smrtima U oživljenom eugenicističkom pogledu, ljudi s posebnim potrebama ili kroničnim bolestima suočavaju se s visokom razinom ranjivostiu njima. U Hrvatskoj, gdje je sustav trajne skrbi efektivno zamrznut i odsječen od ostatka društva, ne dopuštajući pristup novim štićenicima ili posjetiteljima, pretvarajući ih u primjer onoga što bi Goffman nazvao „totalnim institucijama“.
U oživljenom eugenicističkom pogledu, ljudi s posebnim potrebama ili kroničnim bolestima suočavaju se s visokom razinom ranjivosti, slično s nekom vrstom "potrošnosti", pojačane raznim načinima u kojima su njihove potrebe i potražnje svedene na razinu nevidljivosti i irelevantnosti. Planovi javnog zdravstva i, naravno, način na koji se poruke izjavljuju usmjereni su samo na "ne-invalidne osobe", zato što se osobe s posebnim potrebama smatraju manje vrijednima, u situacijama kada se resursi koji su im često ili svakodnevno potrebni, poput boca s kisikom, respiratora i zaštitne opreme, naglo nađu u malom broju, a u velikoj potražnji. Kao samo jedan primjer, efekt nošenja maski za lice na osobe koji imaju probleme sa sluhom, pogotovo one koje čitaju s usana, je potpuno ignoriran. Isto tako, sama ideja univerzalnog nošenja maski diskriminira po pitanju sposobnosti (eng. ableism)). Hrvatska navodi "osobe s određenim oblicima invaliditeta kao što su određena oštećenja mentalnog zdravlja, uključujući teškoće iz autističnog spektra…, osobe s intelektualnim teškoćama… i osobe s oštećenim sluhom" koje su uvrštene među izuzetke od obaveze nošenja maski, međutim bez nuđenja ikakvih alternativa.
Trebalo bi biti očito da su dinamike vezane uz pandemiju komplicirane i kontradiktorne, da reproduciraju i pojačavaju dominantne sustave vrijednosti u nekim aspektima istodobno ih poremećujući u drugima. Naravno, rekonfiguracija "javnog" i "privatnog" sektora, vrednovanje neplaćenog i kućnog rada te, pogotovo, redefiniranje veze između produktivnog i reproduktivnog rada, redefiniranje onoga što je "ključno", što je poželjno i što "rastrošno" ili "destruktivno", sve su to pitanja koja se nalaze u središtu ove cijele situacije. Izravne i neizravne eugenicističke pretpostavke i prakse trebaju biti otkrivane te im je potrebno na sukladn se način suprotstaviti. Za pomak od hijerarhija (monetarne) vrijednosti i prekomjerne konzumacije, barem u (pre)-razvijenom svijetu, potrebni su javno opskrbljivanje potrebnim resursima, dekomodifikacija, te investicije u lokalne zajednice. Sustav "brige unutar zajednice" (eng. care commons) temeljen na idejama uzvratne solidarnosti, međuovisnosti i recipročnosti, te uvažavanje, a ne demonizacija "krhkosti", mora zamijeniti trenutne hijerarhije vrijednosti.
