Ljudska prava

"Zakon o radu kaže da se u preraspodjeli radnog vremena može raditi četiri do šest mjeseci. U zaštitarstvu svi tako rade više od desetljeća. Prošle godine niti jedna zaštitarska firma nije prijavila niti jednog radnika da radi u preraspodjeli radnog vremena", kaže Nikola Sraka, tajnik Sindikata zaposlenih u zaštitarskoj djelatnosti. Zaštitari i zaštitarke nam pričaju kako su potplaćeni, njihovi radni prostori nemaju sanitarni čvor, ne nose adekvatnu odjeću. Inspekcije, kad dolaze, kažnjavaju njih - radnike. Za rad na portama i recepcijama sve češće se zapošljava preko zaštitarskih, a ne recepcionerskih ugovora, jer je jeftinije, i tu se zapošljava sve više žena.

Kako nam priča mještanin, u Ivancu kod Varaždina velik je broj koridoraca. Posljednjih mjeseci patroliraju obližnjim šumama u civilnoj odjeći. Drugi izvor nam priča kako se u policijskoj postaji u Ivancu događaju problematične radnje. U više je navrata svjedočio privođenju većih grupa izbjeglica i migranata, koji su u višesatnoj detenciji zadržavani u garažnom prostoru postaje. Svjedočanstva o nezakonitoj detenciji stižu i s istoka zemlje - maloljetnici, od kojih najmlađi imaju 14 godina, držani su, kako navode, u podrumskoj prostoriji ispod graničnog prijelaza Bajakovo, gdje su ih hrvatski policijski službenici tukli palicama, rukama i nogama.

Ovaj štrajk nije samo stvorio priliku, već je našao način za njihovu proizvodnju.

Dimenzija mirne reintegracije koja se odnosi na reintegraciju ljudi i uspostavu međuetničkog pomirenja ipak nije bila uspješna. Pritom su nedovoljne, iako hvalevrijedne, akcije po hrvatskoj periferiji primarno humanitarnog karaktera i u kojima se stavlja naglasak na ljude, jer depolitiziraju problematične i teške uvjete u kojima živi stanovništvo tih krajeva. Svi mi, pripadnici_e većine, trebamo ići u područja naseljena srpskom populacijom - u Istočnoj Slavoniji, Baranji, Zapadnom Srijemu, Baniji, Kordunu, dalmatinskom zaleđu ili Lici. Trebamo saznati kako možemo biti od pomoći. To je to nešto što trebaju raditi oni koji imaju više moći, sigurnosti i mogućnosti.

Jedno je normalizacija odnosa, a drugo pomirenje. Pomirenje nastupa kad nam rat postane mrzak, ali ono pravo ogađen, kad nas ne bude stah pričati kako smo loši bili jedni prema drugima, krali od susjeda, šutili kada ih se deložiralo, okretali glavu, brzo se prebacili iz Partije u Partiju 2.0, dijelova vlastite prošlosti se odrekli, u Crkvi pragmatično krstili, zastavama novim na svadbama mahali. Sad smo samo taoci, suradnici sustava svaki put kada kažemo nadnevak, a ne datum, kada pristajemo na nametnute rituale, novogovor, lažne svetinje i kriminalce na vlasti i blizu nje, kad smo fini i kulturni prema lažima o Jasenovcu i dječjim prihvatilištima u Sisku.

Osobno sam imala veliku sreću uključiti se u mnoge projekte koji se bave mirovnjačkim aktivizmom, ratnim i poratnim temama. Ti projekti i ti ljudi, o kojima nikada nećete čuti u medijima, pokreću mlade glave da samostalno i kritički promišljaju o tome što se dogodilo. Mi samo želimo živjeti normalan život, ne gledajući tuđu nacionalnost, religiju, spol… Samo želimo živjeti mir. A na miru se mora raditi. Smatram kako više nemamo mogućnost djelovati ili ne. To su imale prijašnje generacije te njihovo (ne)djelovanje mi danas živimo. Ne postoje više mogućnosti, postoje samo odgovornosti.

Nezrela društva i infantilni pojedinci vole "jake" izreke, no samo dok ih se ne propituje.

Prema posljednjim informacijama s HZMO-a trenutno radi 11558 umirovljenika. Dio umirovljenika doista radi jer želi aktivniji život, no činjenica je da više od 50 posto umirovljenika živi na rubu siromaštva, stoga im ne preostaje više opcija od ponovnog ulaska u svijet rada. Naime, prosječna starosna mirovina za srpanj, a koju prima najveći broj umirovljenika, iznosila je 2228 kuna, dok mirovinu manju od tisuću kuna prima 153546 umirovljenika. Dodamo li tome one osobe koje se nalaze u iznosu "između" dolazimo do brojke od 586 613 osoba s primanjima nižim od 2228 kuna, tj. 55.31 posto umirovljenika. Za mir u mirovini još se treba izboriti.

"Policija nas je uhvatila u Hrvatskoj i odvela u policijsku postaju. Bilo nas je desetak. Započeli su s kažnjavanjem. Jednu po jednu osobu vodili su u zasebnu sobu. Na ruke su nam stavili lisice. Četiri policajca zajedno su kažnjavala ljude. Prvo udaranje po nogama, zatim brijanje noge i prženje vrućim željeznim štapom", priča mi migrant koji je trenutno u Bosni i Hercegovini, gdje ga je na kraju policija vratila, bez da mu omogući da zatraži azil. Šalje sliku spržene desne noge, potvrdu da je zaprimljen u ambulantu u Bosanskoj Krupi, fotografiju lijekova koje uzima da se oporavi od ozljede.

Što nas sprečava da već danas školu ne otvorimo još više prema izgradnji odnosa, znatiželji, kreativnosti i riziku? Pred desetak godina slušao sam kvekera Johna Lampena koji nam je pričao kako u Kanadi, prvih mjesec dana, učenici ne uče nikakvo gradivo. Tih je mjesec dana posvećeno izgradnji odnosa u školi, među učenicima, u razredu, paralelkama, ostalim odjeljenima, s nastavnicima, roditeljima. Mjesec dana investicije u odnose, ne gubitka vremena već čistog investiranja u školu kvalitetnih odnosa.