Od 15. srpnja do 15. kolovoza na H-Alteru objavljujemo posebnu seriju tekstova naslovljenu Protiv jedne slike ljeta. Donosimo vam tekstove o ljetu na periferiji, ljetu u zaleđu, ljetu u skrivenoj metropoli, ljetu na biciklu, ljetu u tvornicama... Prvi u seriji tekstova tekst je Ivane Perić Čuvamo koritu san o rijeci, o ljetima odrastanja u Ravnim kotarima, u Dalmaciji "iza brda".
Drugi u seriji tekstova tekst je Luke Ostojića Ljeto u bolnici koji nas vodi u Kliničko bolnički centar Sestre milosrdnice u Vinogradskoj ulici, na susret s doktoricom Ivom Kirac i razgovor o ljetu u Klinici za tumore.
Treći u seriji tekstova tekst je Sanje Kovačević Ustopija mojih ljeta koja piše o vlastitoj borbi s depresijom, koju je posebno osjetila u periodu ljetnih dana, kao i o načinu na koji su depresivna stanja povezana sa sveopćom intruzijom kapitalističkog sustava u naše živote i psihe.
Četvrti u seriji tekstova tekst je Marine Kelava, Leptiri trebaju livade, reportaža o kampu iznad Mošćeničke Drage, u Parku prirode Učka, gdje volonteri krče zarasle livade i vraćaju staništa leptirima. Ljeto je to koje ne potiče ubrzanu devastaciju obale, apartmanizaciju, kič i hranjenje zmaja udobnosti.
Peti u seriji tekstova tekst je Virginije Nijinsky, o radnom ljetu u tvornici u no name konfekcijskom gradiću u Irskoj, simpatijama na traci za pakiranje jabuka, zaleđu zemljačkih grupa i životu u mobilnoj kući u blizini farme.
✎
Imam 39 godina, nedijagnosticiranu maniju i mutnu povijest na internetskom pretraživaču, kao i većina mojih najbližih prijatelja i prijateljica. Za sve krivim svoj katoličko-jugoslavenski odgoj koji me nije naučio da zajedništvo i nematerijalno nisu najvažniji elementi života na banalnoj ravni i sad sam ogorčena profesorica književnosti koja smatra da zaslužuje bolje. Užasavam se budućnosti u kojoj neću imati novca ni za Lenkin je engleski kao moj francuski, dakle, uopće ga ne govori, ali komuniciramo nekako telepatski, volim kad me stave pored nje, njeno voluminozno tijelo ima kvalitetu svjetionikanajednostavniju medicinsku proceduru, a kamoli za zatezanje lica i posljedično ću ostati uskraćena za pažnju potencijalnih erotskih partnera. Ukratko – treba mi lova.
Prošlo se ljeto ukazala mogućnost rada u trajanju od tri mjeseca u El Doradu keltske Hrvatske. Moj srednji brat je već otišao tamo, kao još jedan od klonova specifičnog i najzastupljenijeg tipa ili podtipa "emigranta iz RH" – ostavio relativno dobro plaćen u državnoj službi, djecu i ženu u Zadru i otišao raditi na irsku farmu.
Meni je sredio posao u tvornici negdje u no name konfekcijskom gradiću na jugu Irske. Imala sam ta tri slobodna mjeseca – dovoljno vremena da sredim pbs number (manje-više irsku osobnu iskaznicu) i bankovni račun – a kad to imaš u Irskoj, imaš sve što je potrebno da počneš raditi.
Na dublinski sam aerodrom sletjela istog dana kad se igrala utakmica svjetskog nogometnog prvenstva između Hrvatske i Engleske i carinik me dočekao s "kako si" i "nadam se da ćete danas pobijediti Englesku" (nije da ne volim baciti oko na nogoloptanje, a pogotovo na Subašića), ali mi nije bilo jasno to "mi", ni tad, ni inače, pošto ja lično i osobno ne mogu pretrčati ni pola terena. U tom mi je trenutku bilo savršeno jasno koliki su zapravo razmjeri emigracije i da zapravo one vijesti i vrišteći izvještaji o punim autobusima i praznim slavonskim kućama i nisu lažne vijesti, unatoč popularizaciji istoimene sintagme.Živim s bratom u mobilnoj kući, odmah u blizini farme na kojoj radi. Dolazim s posla prije njega, kupim nam ili skuham ručak, popijemo vino poslije, pričamo o djetinjstvu, ogovaramo poznanike, raspravljamo tko je od susjeda možda pedofil, a tko svemirac
Na irsko selo sam pobjegla ravno iz kreveta nekog Bugarina, tinder ulova koji se od prvog dejta u prčvarnici Studentskog grada u Sofiji, pretvorio u višemjesečno, besmisleno mrcvarenje, vječno potpomognuto i podmazano alkoholom, jer bi inače bilo neizdrživo.
Dok sam se bavila dobivanjem irskih "papira", svaki sam dan čekala menstruaciju – kasne tridesete su problematične u tom kontekstu, izostanak menstruacije može označavati početak menopauze, ali i trudnoću, a povrh svega, tih je dana umro i Oliver pa sam bauljala labirintima irskih flourescentnih pašnjaka i pjevala loše, glasno i histerično na sav Oliverove šlagere.
Nakon mjesec dana čekanja, sa spremnim pbs brojem i bankovnim računom, počela sam raditi u pogonu gdje se pakira voće i povrće za velike trgovačke lance. Radim uglavnom od sedam do pola četiri (ili što bi Irci rekli half three), ponekad od šest. Bicikliram svaki dan, deset kilometara, ponekad u mraku, s reflektirajućim prslukom, ignoriram stare druidske utvare pored puta.
Svakog se jutra pedalirajući kroz vlažni polumrak sjetim stare obiteljske legende o mom djedu, koji je vraćajući se iz noćne smjene u pekari, doživio jezovit susret s prekrasnom mladom ženom i postao protagonist onih večeri kad nestane struje i pričaju se "strašne priče". Tri je puta susreo tu ženu u istoj noći – išli su u istom smjeru, on na biciklu, ona pješice. Prvi put ju je pozdravio, ali kad ju je nakon kilometra vožnje sreo ponovo, samo je zanijemio, a kad ju je vidio treći put, nakon tri kilometra, a ona mu je opet išla u susret, već je obnevidio od užasa. Za sve krivim svoj katoličko-jugoslavenski odgoj koji me nije naučio da zajedništvo i nematerijalno nisu najvažniji elementi života na banalnoj ravni i sad sam ogorčena profesorica književnosti koja smatra da zaslužuje bolje
Posao je težak, ali ima neku meditativnu kvalitetu, ali i kao i kod klasične meditacije, uvijek te malo bole leđa na kraju dana. Ima nas svih uzrasta, rasa i veličina. Najviše, dakako iz Poljske. Iritira me poljski. Poljski je jedini slavenski jezik koji ne podnosim, poljski mi je sav od šćććššćš i svrbi me u uhu duboko, tamo gdje ni štapić ne dopire.
Ipak, onda se sjetim da je to jezik Wislawe Szymborske i Kieślowskog, udahnem i izdahnem. Moj politički nekorektni rođak, koji isto crnči u Irskoj, zove Poljake mafijom i evropskim Kinezima. Ne razumijem posve zašto, al nekako sam si počela utvarati da sam prava radnička klasa (da, baš onakva kakva je fetiš i maštarija pripadnika akademske ljevice) pa da smijem ogovarati Poljake. Ako hrvatski radnik smije biti malo fašist, smije i radnica u privremenoj emigraciji katkad ustvrditi da su "Poljaci nesnosni".
Živim s bratom u mobilnoj kući, odmah u blizini farme na kojoj radi. Dolazim s posla prije njega, kupim nam ili skuham ručak, popijemo vino poslije, pričamo o djetinjstvu, ogovaramo poznanike, raspravljamo tko je od susjeda možda pedofil, a tko svemirac. Slabo se dopisujem, nemam snage, udvarači su me zaboravili. Odigram duolingo, pročitam dvije stranice o povijesti IRA-e, odgledamo epizodu serije. Zaspem u deset. Svaki dan je isti. Naravno, uvijek je tu avet erotike da odagna dosadu.Svakog se jutra pedalirajući kroz vlažni polumrak sjetim stare obiteljske legende o mom djedu, koji je vraćajući se iz noćne smjene u pekari, doživio jezovit susret s prekrasnom mladom ženom i postao protagonist onih večeri kad nestane struje i pričaju se "strašne priče"
Upravo zato, našla sam simpatiju u tvornici. Ali - na svakoj pauzi on leti na cigaretu, a ja u kantinu da jedem i pijem. Već vidim da će nam presuditi nepomirljive razlike u karakteru, i da je bolje ništa ni ne počinjati. Ipak, on donosi gajbe s jabukama koje ja stavljam na traku, a ruke nam se često dodiruju. Utvaram si da to ima značenje i težinu.
Kad simpatija skine kapu, shvaćam da ima čudnu glavu i naglo se hladim. Nezgodno je što svaku glavu uspoređujem s jednom koju želim zaboraviti i koja se pojavljuje samo u frojdovski nezgodnim snovima – u kojima kuhamo kukuruz i poklanja mi spektakularne vintage cipele. Nijedna glava, nažalost, ne liči na tu glavu, i to je dosta nepraktično.
Nekoliko dana zdvajam jer mi konkretna glava ometa ljubavne ambicije, ali, što je dosta neobično za me, bacam oko na jednog starog, srebrnog lisca, Luisa, Venecuelanca. Ubacujem se na najzahtjevniji stroj i radim s njegovim sinom. Mali je predivan, vrijedan, komunikativan, topao, engleski mu je savršen, tata mi sve vise raste u očima. Planiram iskoristit svoju sposobnost osobe koja voli sve što vole mladi i iskustvo profesorice da saznam je li mama još u kombinaciji ili je tržište pomajki otvoreno.Posao je težak, ali ima neku meditativnu kvalitetu, ali i kao i kod klasične meditacije, uvijek te malo bole leđa na kraju dana. Ima nas svih uzrasta, rasa i veličina. Najviše, dakako iz Poljske
Srebrni Lisac iz Caracasa je vrlo ljubazan, ali primjećujem da nije samo prema meni. U svojoj se glavi, jer dakako, ništa se konkretno ne događa, za njegovu naklonost borim s jednom Tajlanđankom, May, a naš je odnos ionako otprije opterećen istovremenim poštovanjem i prezirom. Radimo na tom, najgorem stroju, gdje dolaze otpadnici bez zaleđa zemljačkih grupa.
Zemljačkih grupa u samom pogonu ima nekoliko – Ukrajinki i Ruskinja koje već godinama tu rade i većinom su na prvom do ulaza, najsporijem stroju, gdje se, skoro u dostojanstvenom, valcerolikom ritmu, pakira samo povrće. Šef, odnosno voditelj pogona je jedan simpatični Ukrajinac, oženjen spomenutom Ruskinjom, koja vodi valceroliki stroj i zapravo je vođa iz sjene – shvatila sam da je to osoba kojoj se moram ulizivati tek pred sam kraj moje kratke tvorničke karijere.
Druga skupina, najbrojnija, ali ne još uvijek najjača, su već spomenuti Poljaci, razbacani po strojevima diljem pogona, ali rijetko kad završe na ovom mom, najomraženijem, osim sirote Lenke.Zemljačkih grupa u samom pogonu ima nekoliko – Ukrajinki i Ruskinja koje već godinama tu rade i većinom su na prvom do ulaza, najsporijem stroju, gdje se, skoro u dostojanstvenom, valcerolikom ritmu, pakira samo povrće
Lenkin je engleski kao moj francuski, dakle, uopće ga ne govori, ali komuniciramo nekako telepatski, volim kad me stave pored nje, njeno voluminozno tijelo ima kvalitetu svjetionika. Treća skupina su Irci – osim nacionalnosti, nemaju puno zajedničkog. Neki od njih su studenti i rade samo tijekom ljeta ili vikendima, ostali su veterani, ili ih je agencija dodijelila kad treba neka ispomoć zbog većih, prazničnih narudžbi. Veterani su rijetko kad na paklenom stroju, ali studenti često.
Važno je napomenuti da nitko nema stalno mjesto, osim Ukrajinki, koje se skupe ujutro u amorfnu masu obojenih vlasišta i predivnih plavih očiju. Ostalo smo skupina mi, bezemljaši, uglavnom iz neeuropskih zemalja, i ja, jedina s Balkana.
Svako jutro nas šef raspoređuje na stroj – u jednom sam trenutku shvatila da će me kao bezemljašicu, vjerojatno staviti na pakleni pa se i ja, kao May, instaliram tamo i prije nego me pošalje. Uglavnom, May je već nekoliko godina u Irskoj, svako jutro je dovozi i popodne odvozi postariji suprug Irac, kreće se brže od stroja i zato volim raditi s njom, ali je s druge strane, klasična zlica – smješka se samo šefovima, a istresa na nas obične radnike i radnice.Neki od njih su studenti i rade samo tijekom ljeta ili vikendima, ostali su veterani, ili ih je agencija dodijelila kad treba neka ispomoć zbog većih, prazničnih narudžbi. Veterani su rijetko kad na paklenom stroju, ali studenti često
Istresla se jednom i na mene dok nisam dreknula i ružno opsovala na hrvatskom – klasičnim manevrom kuje sam pomalo zapišala teritorij i nakon toga smo pakirale u slozi. Uglavnom, May i Lisac izmjenjuju poglede i lascivne šale, koje, na svu sreću zaglušuje buka strojeva, a ja, shvativši da May ima iskustvo zavođenja zrelijih muškaraca, koje meni kronično nedostaje, odustajem i od te tvorničke simpatije.
Taman sam se počela uspinjati u tvorničkoj hijerarhiji, kad sam se morala vratiti na svoj nastavnički posao. Prije odlaska mi je glavni direktor ponudio da ostanem raditi, ali u uredu, jer sam se pokazala kao "vrijedna, a imam i diplomu i znam jezik".
Plaća bi dakako bila višestruko veća od moje nastavničke, a ja sam se već vidjela u kostimiću i u baru hotela gdjeKad simpatija skine kapu, shvaćam da ima čudnu glavu i naglo se hladim. Nezgodno je što svaku glavu uspoređujem s jednom koju želim zaboraviti i koja se pojavljuje samo u frojdovski nezgodnim snovima sam na poslovnom putovanju, jedan je u noći, kolegica ogovara muža dok joj smrdi iz usta, direktor joj stavlja ruku na bedro, pijemo pretoplo vino, oni odlaze u sobu i zabavljaju se, ja plačem na podu kupaonice.
Nažalost, zbog ugovora koji me već obvezivao na povratak, nisam mogla ostati, tako da je i moj korporativni san, kao i većina njih, zasad ostao neostvaren.
✎
