Od 15. srpnja do 15. kolovoza na H-Alteru objavljujemo posebnu seriju tekstova naslovljenu Protiv jedne slike ljeta. Donosimo vam tekstove o ljetu na periferiji, ljetu u zaleđu, ljetu u skrivenoj metropoli, ljetu na biciklu, ljetu u tvornicama... Prvi u seriji tekstova tekst je Ivane Perić o ljetima odrastanja u Ravnim kotarima, u Dalmaciji "iza brda".
✎
U selu jaruga presuši ljeti. Kad između nas stoje tri mjeseca ničega, bacamo bicikle u škalj i draču, kvrgavih se koljena spuštamo u suho korito. Legnemo svojim malim kičmama na upeklu zemlju. Uz svaki se kralježak priljubi jedan kamen, u patike nam uđe crvenica. Zatvaramo oči i nosimo jedni druge. Čuvamo koritu san o rijeci, to će biti naše ljeto.
✎
Jutrima kartamo, ili stariji brat i ja igramo improvizirani tenis na dvorištu. Povučemo linije štapom, reketi su nam drvene letve. Jedino je loptica prava teniska, zelena. Nekad na prostranoj susjedovoj livadi igramo nogomet, ali nas proklinje susjeda kada dođe s ovcama. Kaže da joj uništavamo svu travu za ovce, pa od toga moramo odustati, barem dok nas roditelji gledaju.
Djedov brat, kojeg isto zovemo djed, uči nas trikove kad kod nas jutrima dođe po vodu. Iskusan je kartaš. Ima veliki trbuh i vitke, mišićave noge. Ljeti neprestano hoda bez majice. Ne libi se varati i namještati kad karta s nama. "Pametni ste, gledajte i učite", govori. Nekad nam pokazuje svoju riznicu izrezanih članaka i knjiga o Ravnim kotarima. Skuplja sve o povijesti ovih krajeva.
Vrtim papire među rukama. Nešto članaka o "vještičjem brdu", puno o poljoprivredi, nešto o turskim osvajanjima, puno o zadnjem ratu. Djed puno priča o tome kako naše selo nije nebitno i puno priča o Dinamu, koji mu je najdraži klub. S vremena na vrijeme se digne od stola, ode do špine i zalije se vodom po šiji, da odagna žegu. Vrati se za stol, otme mi u jednom potezu i aduta i aša. "Oba, oba, to je roba", kaže kroz smijeh.
✎
Tijekom dana, dok su roditelji na poslu, a baba na štali, prevrćemo po kući, kopam po ladicama po svim sobama, provirujem iza svakog ormara. U staroj kužini pronalazim razglednice i pisma stara nekoliko desetljeća. Mom ih je stricu slala tadašnja djevojka, dok je služio vojni rok u Skoplju. Piše mu da joj nedostaje, da će ga čekati, da ga zauvijek voli. Crta i srce probodeno strijelom. Ta žena, njeno ime u potpisu, nije ime moje strine. Prvi puta vidim ovo ime. Moj stric je živio u Skoplju, volio je neku ženu i prije strine. Sve mi je to novo. Netko je ta pisma i razglednice čuvao sve ove godine, u dva metra kvadratna stare kužine koju koristimo ljeti, u ladici rasklimanog drvenog ormarića, u kojem su upaljači i šibice, stare krpe i plinska boca.
✎
Navečer se kuhaju kukuruzi. U velikoj plavoj teći iz koje ključa. Kad su gotovi, netko od nas se digne, položi ih na poklopac od teće, utrlja puno soli sa svake strane, pa odmah ubaci i drugu turu da se kuha. Puno nas je, a i nitko od nas nije od jednog kukuruza. Izgrižene klipove ne bacamo u smeće, nego u bijelu kantu od jupola, kantu "za blago". Još će ih malo sutra preživati koze.
Majka u noći zalijeva biljke u vrtlu, lozu koja se rascvjetala od žeđi, đirane zasađene u ljubičastim kantama od jupola. Polije malo gumom i po dvorištu pa gacamo tabanima i kasnije ostavljamo otiske po suhom dijelu dvorišta. U selu je tišina, zamire polako i razgovor među nama. Povremeno zacrvči u lozi nad našim glavama. Kasnije noć presiječe revanje jedinog magarca koji još živi u selu.
Ljeti rijetko gledamo televiziju. Navečer je u kući vruće, komarci se lijepe na svjetla ekrana. Radije sjedimo ispred kuće u mraku, nad nama zvijezde, tabani bosi. Djeci je dosadno, ovakav mir ljudi s radošću nastane tek u starijoj dobi.
Sa susjedima vršnjacima, braćom blizancima, braća i ja dijelimo jednu strast za koju roditelji ne smiju znati. Nekad se noću penjemo po krovovima starih kuća u našem dijelu sela. Sjednemo se na vrh stare kuće, trošne cigle pod nama malo škripe. Poredamo se kao ptice na žici. Okrećemo se svugdje uokolo, zamišljamo čega sve još ima.
✎
Ima među nama i onih koje duga ljeta izlude. U glavu udari sva spora protočnost vremena i manjak sadržaja, osjećaj zaboravljenosti i nemara. Ima tako i djece koja u gaju muče mačke, ciljaju u stabla kovitlajućom oštricom noža, praćkama skidaju ptice s grana. Tabanaju dugo i silno po suhoj zemlji, krše si ruke kao nevaljale štake, a ne znaju objasniti zašto.
✎
Naše selo nije dovoljno veliko da u njemu gostuje lunapark za feštu. Fešta za sv. Ivana glavni je događaj ljeta i glavni događaj godine. Jedini dan kad ljudi iz drugih sela dolaze kod nas, dan kada naše selo postoji na karti. Za lunapark ipak čekamo veliku feštu u velikom selu, udaljenom 20-ak kilometara od našeg. Na našu nas feštu zadovoljava graja ljudi, uličice pune parkiranih automobila i par štandova "lutrije" na trgu, koji prodaju pištolje na žute metke, šarene ogrlice i narukvice od bombona. Samo je jedno ljeto u selo za feštu stigao tračak lunaparka – veliki ringišpil postavljen na livadi ispred škole. Svi smo se vozili više puta, stajali ponovno u red čim bi sišli. Vrtjelo nam se u glavama, poslije su nas boljele guzice od rašpavog drvenog sjedišta.
✎
Kao što su Čehovljeve sestre zazivale "U Moskvu, u Moskvu, u Moskvu", tako moja baba zaziva "Na more, na more, na more". Mi na more odlazimo ponekad, na par sati, u najgorem periodu, kasnije popodne, kad je najveća gužva. Nema plivanja u rana jutra, buđenja uz morsku liniju mira, nema večernjih fešti, žive muzike, šarenih štandova. Sve nas to zaobiđe. Okupamo se, sjedamo u auto i idemo nazad u selo. Još smo sretnici, jer ima djece u selu koje roditelji ne voze na more nikad. Od mora nas razdvaja tek jedno veće brdo i nekoliko sela, ali to je dovoljno. "Udaj se na more pa nećeš morat radit u polju", mantra baba.
"Dones'te mi mora", govori ona svaki puta kad nakon ručka idemo preko brda, na plažu. Bijela kantica od pet litara ima svoje mjesto u autu. Kao lopov, kad odlazimo s mora, na zabačenom dijelu plaže nalijevam kanticu. Ulijevam mora za svoju babu koja ne zna plivati. "Jeste mi donili mora", pita čim parkiramo auto. I prije nego objesimo mokre šugamane i gladni navalimo na topli kruh i hladne lubenice, nosim joj more u kantici.
Izlijevam ga u plavi kajin, a baba umače noge i zatvara oči. Saginje se i rukama zagrabi pa morem zalije bedra i utrlja sol u brazde na listovima. Oči joj zatvorene, kosa zabačena unatrag. Razmišljam da je pitam hoće li fetu lubenice, ali ne govorim ništa. Neće me čuti, baba je otplivala predaleko.
Kad posuši noge, donesem lakove iz svoje sobe pa joj farbam nokte na stopalima, svaki u drugu boju. Nokat na palcu joj je deformiran, penje se u vis kao neboder. Taj joj je nokat davno izbila kobila pa je promijenio smjer rasta. Na njega stavljam točkice koje izgledaju kao prozori nebodera. Baba spušta pogled na nokte i kaže: "Eee... Sutra ćemo morat zatvorene šlape za crkvu".
✎
Nakon Velike Gospe počnu kiše. Kad istovremeno pada kiša i sija sunce, baba kaže da se vile češljaju. Krajem kolovoza čekamo suhe dane za berbu tikava (bundeva). Kao i lubenicama, kada su su sasvim zrele, iz utrobe im odzvanja šuplje kad ih kucneš prstom. Svake godine roditelji nam ponavljaju da pazimo na crne udovice dok beremo. Vruće je, ali za polje obavezno obuvamo patike. One već škripe od zemlje koja se u njih zavukla s vremenom. Svaku tikvu prvo malo gurnem stopalom da vidim kriju li se ispod udovice. Kad ustanovim da ih nema, otkinem je, prerežem zelenu pupčanu vrpcu, i dobacim bratu koji stoji kraj traktora i slaže u prikolicu.
Bundeve ne jedemo, sadimo ih za hranjenje svinja. Baba sjedi ispred štale na staroj prikolici i reže ih na velike fete čađavim nožem. Tvrde su, velike, narančaste. Kora im je debela. Sjemenke vadimo i ostavljamo sa strane. Otac ih stavlja u kašete obložene novinskim papirom, rastire ih i brzinski razdvaja prstima, pa kašete nosi ispod kuće, na južnu stranu. Tamo se suše danima.
✎
Kad se navečer vratimo iz polja, roditelji nas za nagradu pošalju u dućan da kupimo sladoled od kile. Najmlađi brat je zadužen za odlazak u dućan. Po povratku sladoled u plastičnoj kutiji odmah stavlja na stol u dvorištu. Odlazi u kuhinju, donosi šest velikih žlica i svi zajedno jedemo. Kutiju na kraju operemo i stavimo u kredencu u kojoj čuvamo sve takve verzije tapervera – čaše od senfa, kutije od sladoleda, tegle od ajvara. U njih ćemo spremati zimnicu. Nekoliko ljetnih večeri uvijek provedemo u pripremi šuga od pomidora, koji se čitavu zimu vadi iz škrinje i brzinski pretvara u pašta šutu.
✎
Roditelji nam iz grada donose nove bilježnice pa čitavo popodne provodimo određujući koja će biti za koji predmet. Čeka nas povratak u škole, gdje nas devetero u razredu nema o čemu pisati na temu "Moje ljeto". Nigdje nismo putovali, nitko nas nije posjećivao. Svi smo bili u selu i viđali smo se svaki dan. Učitelji su nezadovoljni jer im ne olakšamo stvar sa zabavnim pričama. Ne kažu nam da je i naše selo vrijedno priče.
Navečer nam baba priča o bogatašu koji je živio tamo gdje je sada jaruga. Sagradio je kulu od devet katova, najveću u ovim krajevima, i imao obilje svega. Jednoga dana, na njegova je vrata pokucao prosjak. Tražio je tek koricu kruha, ali bogataš ga je odbio. Nedugo nakon, na selo se spustila neviđena oluja, koja je u potpunosti uništila bogataševu kulu. "Čobani koji čuvaju ovce kod jaruge i danas znaju čuti kako njegov duh riče iz vode", priča baba. Ujutro odemo do jaruge i gledamo kako njome teče prva ozbiljna količina vode. Umačemo malo noge, osjetimo strujanje. Sjedamo na bicikle i vozimo kući. Tada znamo da je ljeto gotovo.
