Vodi curu u kino, danas sam nažicao previše
Načičkana lancima koji imaju reputaciju supermarketa za sirotinju, Dubrava mnogima nije kvart vrijedan posjeta. Ipak, stanovnici s kojima smo razgovarali, u životu "na periferiji" vide prednosti. Tu je antifašistička i zelena Dotrščina, ali i novi spomenici solidarnosti. Dok šećemo Avenijom Dubrava za oko nam zapinje nikad završena katnica, gola, bez žbuke. Na stepeništu grafit RIP Dragan i lampioni. Netko se za blagdan Svih Svetih sjetio Drageca, kvartovskog junaka koji je živio na natkrivenom platou te kuće. "Jednom je mom sinu dao 20 kuna da odvede curu u kino riječima ‘Evo vodi curu u kino, danas sam nažicao previše!'”, pisala je jedna žena par mjeseci prije njegove smrti. Piše: Anja Vladisavljević. Čitav tekst pročitajte ovdje.
Uspavana ljepotica Blata
U nepregledno velikoj bolnici nalazi se samo ekipa strane filmske produkcije koja snima postapokaliptičnu scenu. Oko zgrade završeni prostori za parking, tegle s biljem i deseci neobičnih rasvjetnih balona – paukolikih krijesnica kakve će lako prepoznati posjetitelji socijalističkih hotela na Jadranu. Ulični umjetnici pretvorili su bolnicu u svojevrsni galerijski prostor. Ideja o njenoj gradnji danas se čini kao neostvariva utopija, no isto je vrijedilo 1980-ih, kad se vlast u vrijeme krize odlučila na taj potez. Srž problema danas nije u ostvarivosti takve utopije, nego u činjenici da u današnjem kapitalizmu političarima takva bolnica više ne predstavlja utopiju. Piše: Luka Ostojić. Čitav tekst pročitajte ovdje.
Mjesto po mjeri utopije
Voljela sam nakon faksa, posla ili pive reći "idem doma" i uspedalirati do Nazorove 53, otvoriti široka vrata i biti kući. Tamo sam provela jedna od ljepših jutara i još ljepših zalazaka sunca i svi koji ste imali priliku biti tamo znate o čemu pričam. Ali izmicao mi je politički smisao našeg skvotiranja. Kao kolektiv nismo se uspjeli dogovoriti oko deklariranja prostora kao anarhističkog i antifašističkog, što je meni bilo izrazito važno, a neki su to sabotirali iz razloga što "takav stav stvara neprijatelje". Iako mi je žao da nismo uspjeli jer je BEK nakon godinu i nešto sitno propao, ipak je ideja ona koja opstaje iznad prostora, a svaki novi put može biti bolji pokušaj. Piše: Tikvica Kapulić. Čitav tekst pročitajte ovdje.
Najljepše ime u gradu
Metropolitanske geste u Zagrebu su rijetke, odmak od klasičnog još rjeđi, no lako je zamišljati. Grad čine i imena koja postoje i koja "ne postoje" - gradski imaginarij poprište je neslućenih želja, pa i pokušaja da se ostvare. Vezanost imena i lokacije nekad su više, nekad manje očite. Spustiti se sa Šalate Ljubinkovcem, ako priču znamo, evocirat će gostioničarku Ljubicu i krčmu u Alagovićevom ljetnikovcu na koji stube izlaze. Zato je na Medveščaku, u blizini kuće u kojoj su živjeli Joža i Renata Horvat, idealno nazvati tamošnji bezimeni park po njima. Pri posezanju za autohtonim toponimima, jedno je ime osobito lijepo, možda i najljepše u gradu - Zvezdišče. Piše: Saša Šimpraga. Čitav tekst pročitajte ovdje.
Nepokorena Savica
Kada u Berkovićevom filmu kamion preko oranica iz centra doveze obitelj na tada pustu Savicu, otac kaže: "Ovo će jednog dana biti centar grada". I nije se prevario. U šezdeset godina nekadašnje ledine i močvare postale su dio velegrada, ali ne anonimna, bezlična spavaonica, nego mali grad unutar grada, s jedinstvenim identitetom i dušom. Zajedno s našim susjedima obranili smo park već dva puta, prvi put od gradnje crkve, a drugi put od besmislenog preuređenja. Nekako smo postali naselje angažiranih, odgovornih građana koji vode brigu o prostoru u kojem žive. Piše: Suzana Dobrić Žaja. Čitav tekst pročitajte ovdje.
Peščenica odlazi u raj
Na pitanje ''Od kud vas toliko baš na Peščenici?'' Alija odgovara: ''Ovdje nismo getoizirani. Prođi od Volovčice do mene, imaš 420 naših kuća. Ljudi pokupe naš jezik, ne šalim se! Majstor neki dan bio kod mene, ne poznajem ga. Išao s mojim sinom u školu i eno ga, priča romski kao i ja!''. Mnogo je predrasuda o Peščenici i neke su možda utemeljene. Mnogo je onih koji bi radije živjeli u hoch iluzijama, gadljivih na ono čemu ništa ljudsko nije strano. No, između države u kojoj je Kolinda predsjednica i one u kojoj je Ševa ministar obrane, dvojbe nema. Na kraju Planinske ulice u kojoj smo se unatoč svemu znali barem dobro zabavljati, grafit u inat: Pantovčak jučer, Peščenica danas. Piše: Lidija Čulo. Čitav tekst pročitajte ovdje.
Na bivšem Lenjinovom, iznad Tvornice
Hodajući hodnicima, osobito navečer kad se zgrada isprazni, osjeti se teret nasljeđa, sablasnost prostora. Nešto se prikriva, nešto je potisnuto. Nedostaje pamćenje zgrade, ona sadrži više nego što nam se prikazuje. Stari natpis 'Đuro Salaj' na pročelju, bista Adžije lišena konteksta, velika dvorana na petom katu s koje zgrada Ministarstva obrane izgleda majušnom... Uz veliku sreću što radim na mjestu s ovakvom povijesti, u čiji značaj i danas vjerujem, ipak me često obuzme osjećaj da prostor postoji kao relikt. Svaki dan je kao privilegija, ali istovremeno obilježen anksioznošću pred očekivanom propasti - kako mog posla, tako i zgrade, i ideje koju sadrži. Piše: Jakov Kolak. Čitav tekst pročitajte ovdje.
Zadnji randevu u Sidru
Ogoljena kralježnica Sidra u njedrima drži desetke crvenih ferala. Došla sam, shvaćam, na sprovod. Na nesigurnim daskama je žamor. Ruke okrenute prema rijeci. Nema drvenih zidova koji ograničavaju pogled, nema prozora kroz koje je zorama sunce provlačilo rukav. Zbor stranaca, spontanih i nesvrstanih, pjeva Sava tiho teče. Sidro je bilo kao oni grafiti ispisani flomićem u wc-u, iskrena potreba da se nešto kaže i bude, u momentu, za moment. Odmak od zagrebačke malograđanštine, istinski jedino mjesto u kojem su svi bili dobrodošli. Ne mjesto, nego ideja. Ideja da, i najgori kakvi znamo biti i jesmo, možemo biti pod jednim krovom i imamo što i kako jedni drugima reći. Piše: Ivana Perić. Čitav tekst pročitajte ovdje.
