"Zagrebački povijesni trgovi, parkovi i neke ulice" nova je knjiga Snješke Knežević o kojoj govori za H-Alter.
Jedna od karakteristika vaše knjige je i potvrda kontinuiteta kao preduvjeta razvoja. Koliko se i kako odnos gradskih uprava kroz vrijeme, političke sustave i epohe, mijenjao prema očekivanjima od javnog prostora? Gdje su uzleti, a gdje padovi ili sve ono između?
Kontinuitet prostorno-razvojne politike postojano se održavao unatoč političkim razlikama koje su postojale u gradskoj upravi u razdoblju modernizacije od 1850. do 1914.godine, kojim se bavim u ovoj knjizi. Temelj je postavljen prvom regulatornom osnovom Zagreba 1865., koja se naziva "Osnova za razprostranjenje i poliepšanje grada", sadrži plan urbanizacije područja Donjega grada kao novog središta, predviđa njegovo prometno povezivanja s postojećim, povijesnim dijelovima, Gornjim gradom i Kaptolom, uvođenje novih komunalnih uređaja tj. vodovoda i kanalizacije, premještanje potoka Medveščaka iz središta, uređenje centralnog groblja, novih javnih prostora u novom donjogradskog središtu i podizanje niz deficitarnih zgrada za javne sadržaje. Druga regulatorna osnova iz 1887. ima mnogo širi opseg, obuhvaća mnogo veće područje Kultiviranje javno pristupačne vode, vode kao sastojka urbanog ambijenta, osobito povijesnoga, ne gledam samo iz ekološkog aspekta koji se danas toliko naglašava, nego i kao očuvanje memorije, respektiranje tradicije, kao važnog dijela kulturne svijestinego prva. To je prva osnova u Hrvatskoj u koju se uvodi tzv. zoning, odnosno, definiraju tri područja različitih funkcije, standarda i razine. Područje Donjeg grada, s ekstenzijama prema zapadu i istoku, Gornjega grada i Kaptola, s Novom vesi i dijelom Vlaške ulice, nositelj je centraliteta; ruralno područje od željezničkih pruga do rijeke Save predviđeno je kao industrijska zona, a područje sjeverno od Ilice, odnosno Vlaške ulice i Maksimirske ceste, "krasni gradski predjel", kao rezidencijalna zona s obilježjima vrtnoga grada. U toj su osnovi planirane 123 ceste, od toga 23 ceste u deficitarnom smjeru sjever-jug. Broj trgova i zelenih površina upućuje na sazrelu svijest o gradotvornom potencijalu javnog prostora i novu predodžbu grada uopće. Čak 30 trgova, odnosno parkova predviđeno je za sva tri "razdjela" tj. zone. Detaljno se navode lokacije za javne zgrade, među ostalim i radničkog naselja. Te osnove iz 1865. i 1887. imale su karakter generalnih osnova, odredile urbanistički razvoj grada i većim su dijelom realizirane. No, u određenim okolnostima javljale su se nove ideje, nešto se odbacivalo, drugo afirmiralo, postojale su i stranačke borbe za prioritete. Ipak, te su osnove ostale baza razvoja i rasta. Tek 1907. Milan Lenuci podnosi "skicu", prednacrt, nove generalne osnove, koja Zagreb definira kao metropolu protomoderne sa svim elementima kakve metropola mora imati. Zbog Lenucijevog radikalizma i velikih inovacija nije dobila izgled za realizaciju, pa se o eventualnom utjecaju te, u mnogočemu utopijske osnove može govoriti tek u novoj epohi, poslije Prvog svjetskog rata. U cijelom razdoblju, od prve regulatorne osnove do isteka epohe modernizacije 1914., koju neki autori smatraju "prvom" modernizacijom, konstanta je postojana transformacija, ne samo grada nego ideja, planova i ambicija. Što je uostalom karakteristika svakog živog i vitalnog grada.
Knjiga predstavlja svojevrsnu sintezu ciljanih prostora i ambijenata povijesne jezgre Zagreba. Koje interpretacije ili otkrića u knjizi predstavljaju novinu?
Teško je mi je istaknuti pojedina. Kontinuirano pratim povijest formiranja pojedinih ambijenata, od zasnivanja i najranijih tragova do današnjih dana, nastojim ih prikazati što cjelovitije s ciljem uvida u promjene koje su doživljavali i zato sam morala ne samo sažimati i povezivati ono što je bilo poznato, nego "zapunjavati" mnoge praznine. A to je značilo dodatno istraživati i tražiti. Novinom smatram upravo tu cjelovitost koja pruža uvid u povijesnu stvarnost prostora, ali i u ideje, često utopijske naravi. U literaturi se uglavnom nailazi na prikaze stanja ambijenta u pojedinim epohama i oni često vrlo detaljizirani. Meni je u prvom planu bio pojedini prostor, ambijent, i njegova transformacija u vremenu, ne epoha. Gotovo svaki, prikazan u knjizi, zaslužuje monografski pristup s obzirom na količinu građe, a i važnost u urbanoj cjelini. No s obzirom na namjenu knjige za širi čitateljski krug, bila sam prinuđena sažimati da bi knjiga bila prohodna i prilagođena općem znanju i općoj kulturi.
No kad me pitate što bih istaknula, spomenut ću poglavlja posvećena dvama javnim prostorima na južnoj osnovici Gradeca, Parku Bele IV., na takozvanoj Vranicanijevoj poljani, i Parku Grič. Ova su nedavno uređena, a iako se razlikuju karakterom i dimenzijama, tvore jedinstveni kultiviran ambijent i svojevrsnu atrakciju Gornjega grada. Osobito Park Grič sa senzacionalnim otkrićem srednjovjekovnih fortifikacijskih struktura, temeljima anžuvinske kraljevske palače za kojom se decenijima tragalo i s inovativnim hortikulturnim rješenjem. Oba parka je projektirao arhitekt Hržić, i to u sklopu velikog projekta uređenja poteza javnih prostora, trgova, šetališta i parkova na južnoj fronti Gornjega grada koji mu je povjeren prije nešto više od deset godina. Naši su se interesi podudarili; njegov projektantski, moj istraživački. Poviješću tih prostora bavila sam se u dvije opsežne studije, tako da su prikazi u knjizi gotovo nešto širi sažeci.
Veliko poglavlje o Kaptolu također je rezultat dugogodišnje pripreme građe za veći prikaz – koji do danas nisam objavila, a u knjizi je težište bilo na njegovom javnom dijelu, trgu – u povijesti i kasnije, u epohi moderne, kada se mnogo toga snovalo, a ništa realiziralo, kao što ni današnje vrijeme nije donijelo ništa novo, nego ustraje na naslijeđenom stanju. Građa je toliko velika, da u prikaz nisam mogla uključiti i katedralu, nego sam joj posvetila posebno poglavlje, oslanjajući se na ono što postoji u literaturi.
Vrlo mi je teško bilo prikazati povijest IIice, iako o njoj ima dosta literature, među ostalim velik, detaljiziran prikaz njezine arhitektonsko-urbanističke povijesti koji se može naći na blogu Panoptikum Krešimira Galovića. I u tom sam slučaju htjela sažet, prohodan prikaz, usklađen s Za sve to o čemu govorimo i sanjamo, potrebna je potpuna promjena onih koji odlučuju, koji financiraju, koji planiraju u odnosu prema gradudimenzijama koje sam postavila za pojedina poglavlja.
Kroz vaš znanstveni opus posvećen Zagrebu susretali ste se vjerojatno s gotovo svim službenim planovima za gradske trgove, ulice, zdanja, spomenike itd. u povijesnom središtu grada. Neki od njih bili su monumentalni, npr. Bauerov park na mjestu Stare Vlaške koji bi izbrisao povijesni urbanizam, a ponudio novi doživljaj katedralnog kompleksa ili Albinijeva moderna Muzička akademija s vodenom površinom na Trgu Mažuranića. Koji ili koje od svih tih nesuđenih ideja ili projekata biste izdvojili i zašto?
Milan Lenuci bavio se tzv. rekonstrukcijom područja Kaptola, Dolca i Jelačićeva trga od 1883. do 1896. i kasnije 1904., 1905., 1911., 1912. i 1916. nastojeći ga integrarati u novo gradsko središte. Rekonstrukcija znači veliku preinaku povijesnog tkiva, novu parcelaciju, uklanjanje kuća, proboje širokih ulica, u ovom slučaju u osima važnijih arhitektonskih monumenata: katedrale, nadbiskupskog dvora. Dakle, inauguraciju novog urbanog mjerila. Ostvaren je tek manji dio tih projekata. No za verziju iz 1893., koja je bila izložena na Milenijskoj izložbi u Budimpešti 1896., dobio je pohvalu Josefa Stübbena, najvećeg autoriteta teorije gradogradnje tog doba, koji ju je 1897. objavio u tada najvažnijem stručnom časopisu Deutsche Bauzeitung. Tim se područjem bavio i javni natječaj iz 1908., na kojem je prvu nagradu dobio rad "Atrium ecclesiae – forum populi" Viktora Kovačića. Silno hvaljen, ali ipak nerealiziran. Poput Lenucija, i Kovačić radikalno intervenira na Kaptolu i u Vlaškoj vesi, starom biskupijskom podgrađu. Ta, a i druga rješenje izvjesno su bila poznata i novoj generaciji modernista koji su se od 1933. ponovno dohvatili Kaptola. Sam Bruno Bauer, kojega spominjete, naveo je 1936. u reviji Svijet, predstavljajući svoj projekt za Kaptolski trg da je dotad izrađeno čak sedamdeset projekta za njega. Nadam je da je to točno. Kako bilo, interes je bio golem, rješenja različita, a realizacije ni tada nije bilo.
Albinijev prijedlog za Muzičku akademiju na Trgu I. A. V. Mažuranića bio je skica, nije imao elemente projekta. Kasnije, 1973. godine, na istom je mjestu Branko Silađin predložio spomenik Augustu Cesarcu autorice Marije Ujević, s vodenim parterom koji zahvaća i Marulićev trg.
Ideja i vizija bilo je gotovo za svaki trg ili park, svaka se generacija okušavala na njima, uvijek s ciljem "poljepšanja" i samoafirmacije. Možda bi trebalo podsjetiti na lijep projekt uređenja Preradovićeva trga arhitekta Stjepana Podhorskog iz 1910. Poticaj je bila odluka da se na taj trg premjesti spomenik Petru Preradoviću s južnog kraja današnjeg Strossmayerova trga. Podhorski ga je postavio na sam južni rub trga, licem prema njegovoj očišćenoj plohi, uokvirenoj i uzdignutoj trima plitkim stubama. Na sjeverni dio postavlja dvije fontane s alegorijskim likovima i uokviruje ih gustom, strogo rezanom živicom kojom se odmiču od pravoslavne crkve. Na toj elegantnoj pozornici spomenik je jedini protagonist. No taj, ni drugi prijedlozi izneseni na javnom natječaju nisu naišli ni na kakav odaziv. Također je šteta što nije realiziran prijedlog Viktora Kovačića za Dolac, dio natječajnog rada za uređenje Kaptola. Kovačić čuva barem memoriju tog naselja, koje je kasnije potpuno srušeno za volju gradnje tržnice.
Možete li izdvojiti neku mikro situaciju u gradu, arhitekturu maloga mjerila, potez, zahvat ili detalj koji se ističe po kvaliteti i objasniti zašto je uspješan?
Nema ih mnogo, barem realiziranih. Možda bih uputila na uređenje Rokova perivoja prema projektu arhitekta Mihajla Kranjca iz 1994. Zadaća je bila postaviti skulpturu Elegija Roberta Frangeša-Mihanovića, koju je gradu donirala Frangešova nasljednica s time da se nakon toliko godina napokon postavi na mjesto za koje je izrađena. Kranjc ju je izvrsno smjestio usred parka koji je sam projektirao. To je jedno od najpoetičnijih, najskrovitijih ambijenata na brežuljku usred grada, koji je sa zavjetnom crkvicom sv. Roka očuvao memoriju mjesta. Iz Dežmanove ulice vode pak do parka stube, malo remek-djelo Antona Uliricha iz 1929., koje su ime su dobile po filantropu, Židovu, Šandoru Aleksanderu pl. Sesvetskom.
Ipak bih spomenula i zasad nerealiziran projekt Branka Silađina za uređenje uskog prolaza na zasutom starom koritu potoka Medveščaka koji je nekada prelazio Bakačevu, dolazeći iz ulica Pod zidom i Tkalčićeve. Taj prolaz između vlaškouličnih kuća i stražnje strane starinske, velike kuće u Bakačevoj 8 otvoren je u ljetu 2014. i krije nepoznat – ili malo poznat dio povijesti. Uzak je, vijugav i sjenovit, a svjetlo se ukazuje tek pri njegovu kraju, na zelenoj javnoj površini u Cesarčevoj ulici. Iako se u njemu vide samo neugledne, trošne stražnje strane kuća, on privlači pažnju upravo starošću, kao svuda i uvijek. Silađin je od prolaza učinio atrakciju. Svakim korak nešto se otkriva i iznenađuje.
Kako ste osobno doživjeli jutro potresa 22. ožujka i taj dan?
Bila sam budna, a kad se počelo gadno tresti bila sam zapanjena, ne preplašena. Otkako znam za sebe uvijek sam imala u svijesti da je potres moguć i da će se kad-tad dogoditi. Zapanjena sam zapravo bila od siline. Kad se prestalo tresti, a i danas mislim da je to bilo dulje od deset sekundi, ustala sam, pogledala s istočnog prozora (stanujem na drugom katu kuće pri kraju Visoke ulice) prema Gornjem gradu, i vidjela da jedan od tornjeva katedrale nema vršak. Uputila sam se kompjutoru da vidim ima li kakve vijesti, što se baš i nije moglo očekivati, bio je to refleks, a onda me telefonom zvao prijatelj, pitao kako sam i rekao da je pao vršak tornja. Drugi udar sam doživjela ogledajući se stanom. Iza biblioteke koja se prostire površinom cijeloga zida, sedam metara dugačkog, gotovo tri metra visokog, otvorila se ružna pukotina, a cijela se soba zavila u crnu maglu, nešto je popadalo, nešto se razbilo, ali to i nije bilo dramatično. Nakon nekog vremena nešto se pojavilo na internetu. Vidjela Tratinska bi doista mogla biti središnja pješačka zona Trešnjevke i kao takva potpuno promijeniti njezin i danas periferijski duh. Trebala bi se opremom, standardom i ponudom izjednačiti s donjogradskim centromsam s prozora kako moji ukućani odlaze iz kuće, što meni nije palo na pamet, nego sam se dala na čišćenje i pospremanje – sve do noći. Mnogi su se javljali, ne samo iz Zagreba, nego iz drugih gradova, pa i iz inozemstva, tako da sam stalno ponavljala isto: dobro sam, živa i cijela...
Vidite li gdje u postpotresnoj obnovi i potrebu obnove odnosa prema javnom prostoru? Može li obnova zgrada potaknuti drugačiji odnos prema totalu grada, osobito kada govorimo o povijesnoj jezgri, pješačkoj zoni, blokovima i prolazima koje bi se moglo otvoriti?
Javni prostor bio trebao biti jedno od težišta obnove, riječ je o poprištu života grada u punom smislu pojma, o prostoru kojim se legitimira kultura grada. Nedavno prihvaćen zakon govori o obnovi zgrada oštećenih potresom, o povijesnoj jezgri riječ je samo u jednom jedinom članku, u kojem se kaže da će njezinu obnovu preuzeti jedan jedini gradski ured. Čitajući taj zakon, i nehotice se nameće misao da njegovi autori grad vide kao zbroj zgrada. Što nipošto nije točno. Grad je mnogo više, a upravo su javni prostori oni koji tvore njegovu posebnost i individualnost.
U Zagrebu ima mnogo mogućnosti za proširenja javnog i društvenog prostora, na što upozoravate: u unutrašnjosti blokova gdje bi se mogli urediti manji parkovi, podići dječji vrtići i manje zgrade najrazličitijih javnih, a i komercijalnih sadržaja, pa pasaži, cijela kapilarna pješačka mreža. Ilica bi pak možda mogla postati pješačkom zonom, ako bi se premjestio tramvaj u Hebrangovu od Zapadnog kolodvora i dalje, Boškovićevom do Trga žrtava fašizma, kako je to nekad, doduše kraće vrijeme i bilo – što je neupitno velik zahvat, ali i moguć, kad bi bilo volje. Ilica bi tada doista postala pješačka arterija, a to bi je moglo uistinu revitalizirati, jer se već dulje vrijeme zapažaju znaci propadanja. Uostalom, cijela bi uža donjogradska jezgra, područje takozvane Zelene potkove, trebalo postati carstvom pješaka, ali u njemu ne bi kao dosad trebala dominirati Privatnom automobilu u središnjem području Donjega grada nije mjesto. Uopće, promet bi trebalo reducirati na minimum, to ne bi samo potaknulo živost i drukčije ponašanje, nego uvelike pomoglo uređenju ili preuređenju kućaponuda street-fooda i notornog kiča, nego urbaniji sadržaji, kakvih ima i sada, ali su potisnuti.
Brojni europski gradovi znatno šire pješačke zone u svojim središtima. Globalna pandemija to je samo dodatno ubrzala. No, u Zagrebu pomaka nema, iako su neke od mogućnosti doslovno servirane, poput mogućnosti otvaranja nove promenade pješačkom Masarykovom i Teslinom koja bi spojila Zrinjevac i HNK. Takav potez ne bi trebao biti ispunjen terasama kafića, već komunalnom opremom i zelenilom koje bi sugeriralo boravak i društvenost i u tome smislu odmak od zagrebačke prakse koja pješačke zone svodi isključivo na privatizaciju ulica terasama kafića. Takva transformacija te dvije ulice može potakuti i daljnja širenja donjogradske pješačke zone o kojima govorite i koji će se u budućnosti neminovono i dogoditi, a to uključuje i neke od ulica van središta, npr. na Tratinsku kao svojevsrni paralelni centar grada.
Promenada Masarykova-Teslina nije nova ideja, a i dalje je izvrsna i potpuno ostvariva. Privatnom automobilu u središnjem području Donjega grada nije mjesto. Uopće, promet bi trebalo reducirati na minimum, to ne bi samo potaknulo živost i drukčije ponašanje, nego uvelike pomoglo uređenju ili preuređenju kuća. Nisam protiv kafića i kavana, ali sam protiv svake monokulture. Parkovi bi trebali ostati parkovi, a ne scene kojekakvih priredbi koje ih oštećuju i uništavaju, koriste kao kulisu i sirovinu. Parkovi su napućeni živim bićima, to je drveće, grmlje, cvijeće. Parkovi su kultivirana priroda, mjesta opuštanja i odmora, komunikacije, uživanja u ljepoti bilje, smjeni godišnjih doba. Donjogradski parkovi bili su u povijesti poprišta različitih "događanja", ali ona su bila prilagođena njihovim dimenzijama i njihovom karakteru.
Tratinska bi doista mogla biti središnja pješačka zona Trešnjevke i kao takva potpuno promijeniti njezin i danas periferijski duh. Trebala bi se opremom, standardom i ponudom izjednačiti s donjogradskim centrom. A mogla bi se, kao krakovima, prošiti na neke ulice i stvoriti mrežu. Kao Trnje, i Trešnjevka vapi za parkovima i šetalištima.
Ali za sve to o čemu govorimo i sanjamo, potrebna je potpuna promjena onih koji odlučuju, koji financiraju, koji planiraju u odnosu prema gradu. No je li to izgledno? I što bi moglo potaknuti takvu esencijalnu transformaciju mentaliteta i takav vrijednosni obrat? Velik su potencijal samo građani koji vole svoj grad i žele da bude bolje mjesto za život, ali oni ne odlučuju ni ne utječu. Takav je naš društveni sustav.
Već nekoliko godina postoji incijativa da se Manduševcu vrati njegova stoljetna funkcija tj. mogućnost konzumacije besplatne pitke vode. Kako gledate na takavu jednostavnu sadržajnu nadogradnju i podizanje komunalnog, javnozdravstvenog i civilizacijskog standarda glavnog gradskog trga i to na autentičnom povijesnom mjestu? Ako je, zašto je to važno?
Pozdravljam to, pratim vašu inicijativu i dugogodišnju akcije za opremanje trgova i parkova pitkom vodom i uistinu se divim kako ustrajete, kako ste prošili tematiku i protegnuli je na mnoga područja života, koliko ste istomišljenika okupili i napokon što ste postignuli. Voda je bila sastavni dio srednjovjekovnog trga i ostala važan sastojak javnih urbanih prostora do epohe industrijalizacije koja ju je odagnala iz grada. Javno pristupačnu vodu nije mogao nadomjestiti vodovod, koji je doduše dobio golemu civilizacijsku ulogu, ali i izazvao znatne promjene. Mnoge su se javne česme u prvo doba modernizacije priključivale na vodovod, adaptirale i neko vrijeme opstale – primjer je upravo Manduševac. Kasnije, kad su se u jeku urbane obnove u drugoj polovini dvadesetog stoljeća u većini gradova počele uređivati pješačke zone, ponovno je afirmirana socijalna funkcija javnih česama. Bilo da su se obnavljale stare, bilo uspostavljale nove, drukčijih oblika. A posebnu važnost javne česme su dobile eksplozivnim razvojem turizma – govorim o Europi, kad su povijesna središta počeli preplavljivati turisti iz cijeloga svijeta, kad se javila ideja ponuditi vodu besplatno, iako se počela širiti moda bočica s "vlastitom" vodom. Podsjetila bih na Dubrovnik, gdje su se održale i njeguju sve povijesne javne česme. One imaju utilitarnu, estetsko-dekorativnu i simboličnu funkciju i jedna su od najupečatljivijih atrakcija. Primjera ima, dakako, u Italiji, uopće na Mediteranu gdje se voda cijeni kao blagodat.
Kultiviranje javno pristupačne vode, vode kao sastojka urbanog ambijenta, osobito povijesnoga, ne gledam samo iz ekološkog aspekta koji se danas toliko naglašava, nego i kao očuvanje memorije, respektiranje tradicije, kao važnog dijela kulturne svijesti. Zato bih rado na novom Manduševcu, kakav je uspostavljen nakon uređenja Jelačićeva trga za Univerzijadu 1987., vidjela javnu česmu ili česme, kako ih vi predlažete. I kao sjećanje na stari Manduševac, kakvim je postao nakon uređenja sajmišta na Harmici, kakav je bio nakon što je dobio svoj kandelabar, a i kasnije, sve dok nije uklonjen. To bi značilo da se u ovom gradu njeguje sjećanje na promjenjivu povijest tog važnog zagrebačkog locusa.
Naglasak vaše nove knjige je na "urbanističkim i arhitektonskim karakteristikama i specifičnostima. Nisu zanemarene ni kulturnopovijesne dimenzije: život i stanovnici, zbivanja, zgode i uspomene". Zanima ono što nije u knjizi. Možete li navesti neku osobnu zgodu i uspomenu koja se dogodila u prostorima koji su tema vaše knjige? Možda poput one kada ste vidjeli Gerarda Philipea na Gornjem gradu.
Ta je knjiga utemeljena na dugodišnjim istraživanjima izvora, pregledu literature, na vlastitim uvidima i interpretacijama. Htjela sam što objektivnije prikazati povijest javnih prostora, koju ne svodim na arhitekturu i urbanističke svojstvenosti – dakle, na materijalna svjedočanstva. Željela sam evocirati život, koji je uvijek povezan s ljudima, njihovom prolaznom i kratkotrajnom egzistencijom – u usporedbi s vremenom grada. Ta materijalna (arhitektonska) svjedočanstva su ljuske, koje o onima koji su ih stvarali i u njima obitavali govore doduše dosta, ali nipošto sve. Više, detaljnije, iako nikada sve, o njima govore pisana svjedočanstva – dokumenti, zapisi, uspomene. Sve ono čime se bavi i na čemu se temelji Javni prostor bio trebao biti jedno od težišta obnove, riječ je o poprištu života grada u punom smislu pojma, o prostoru kojim se legitimira kultura gradapovijest kulture. U tome imam mnogo, i to izvanrednih prethodnika, od Josipa Matasovića, Artura Schneidera i Gjure Szabe, do Olge Maruševski, Lelje Dobronić, Nade Premerl, da spomen samo najmarkantnije. Neki od njih spajali strogu povijesnuumjetničku metodu s kulturnopovijesnim znanjem i tako uspjeli živo i vjerodostojno prikazati povijesnu zbilju. A toj zbilji pripadaju također legende i predaje, čime se bavi i etnologija ili antropologija. Primjeri su izvanredne knjige Vekivečni Zagreb Ljiljane Marks ili Zagrebačka blagdanska ozračja Aleksandre Muraj. Nastojala sam spomenuti važne povijesne ličnosti koje su stanovale u nekim ulicama ili na trgovima, one koje su im davale pečat ne samo arhitektonskim izrazom svojih domova, nego svojim životom – društvenim ili političkim, kulturnim i umjetničkim radom. Takvih ima dosta, a ima i zapisa ili svjedočenja o istinitim zgodama povezanima s njima. Nije mi palo napamet da "utkam" vlastite, objektivne ili privatne doživljaje ili uspomene. Ali u nekim povodima ipak sam ih znala spomenuti, tako i sjećanje na divnog, fascinantnog glumca Gérarda Phillipa, kojeg je moja generacija obožavala, a vi me podsjećate na to.
U Zagrebu je 1956. gostovao Théâtre populaire Jeana Villara u kojem je Gérard Phillip bio zvijezda. Bila sam tada u sedmom razredu gornjogradske gimnazije. Jednog prijepodneva, u doba odmora, pukla je vijest da je Gérard Phillip na Gornjem gradu. U času je cijela škola, a bila je to ženska gumnazija, istrčala na Katarinski trg, a onda Ćirilometodskom na Markov trg, gdje je u društvu Relje Bašića Gerard razgledavao Svetog Marka. Djevojke su ga zaokružile, svaka je nešto imala pitati, nastala je gužva, ali naš je idol bio dobre volje, ležeran, dao se čak i dodirivati... Nisu nas u školi kaznili, očito nam nisu zamjeravali, a mislim da su i neke profesorice izašle da vide Gerarda. Navečer sam u đačkom parteru, stojeći na "štangi" dok su me cure držale da ne padnem u parket, gledala i slušala Gerarda Phillipa kao Cida i nikada neću zaboraviti njegovu glumu, lice i pojavu, glas i geste... No za Gornji grad me doista veže mnogo uspomena, jer je ondje cijeli život, do udaje, živjela moja mama koja ga je obožavala, uvijek nas vodila onamo i u Tuškanac, iz Medveščaka gdje smo stanovali. Mama je imala cijelu biblioteku o povijesti Zagreba i razvila kod mene i moje dvije sestre poseban odnos prema njemu.
Jedna od karakteristika javnog prostora je ta da ljudi gledaju druge ljude. Onda kad prostor kroz oblikovanje to sugerira, interakcija i urbanitet mogu biti intenzivniji. Grad, osobito ljeti, ima i erotičnost koju u određenoj mjeri nosi upravo njegova simultanost i sloboda javnog prostora. Koliko je vama Zagreb erotičan?
Ne bih mogla reći je li erotičan, ali u proljeće, ljeti i ujesen, uvijek je na drugi način lijep, vabi na šetnju, obilaženje, ponovno i ponovno otkrivanje. Govorim uvijek, jedino me Zagreb nije razočarao ni izdao. Volim šetati, ništa nikada nije isto, uvijek nalazim nešto što nisam prije vidjela. Ima Nedavno prihvaćen zakon govori o obnovi zgrada oštećenih potresom, o povijesnoj jezgri riječ je samo u jednom jedinom članku, u kojem se kaže da će njezinu obnovu preuzeti jedan jedini gradski ured. Čitajući taj zakon, i nehotice se nameće misao da njegovi autori grad vide kao zbroj zgradamjesta, vizura, ugođaja koji me uvijek privlače da im se vratim, kao da učvršćujem nešto što znam, i to oduvijek, ali i zato jer se i oni mijenjaju. Kad god nešto istražujem, nalazim i saznajem, imam potrebu uvjeriti se na licu mjesta jesam li na dobrom putu, jesam li razumjela to što govore dokumenti, literatura, slike. I uvijek je to drukčije, bogatije, sadržajnije.
Spominjete susrete. I to je dio doživljaja grada: mnoštvo koje se kreće, makar u njemu često i nema poznatih lica, zajedništvo se osjeća. Grad su ljudi, grad je kretanje ljudi, grad vabi na flaniranje, a ono je uvijek i otkrivanje.
Knjiga je, kako navodite, "hommage Gradu i njegovim istraživačima i povjesničarima koji su otkrivali njegove vrijednosti i stvorili svijest o njegovoj jedinstvenosti" i "obnoviteljima, ma tko oni bili". U popisu znamenitih, za Zagreb i Hrvatsku izuzetno važnih imena kojima knjigu posvećujete, svega nekoliko osoba npr. u gradu koji su zadužili ima nazvane javne površine u njigovu čast. Od toga tek jedna žena, Nada Klaić. Ulice su tek detalj, počast koja odražava svijest, vrijednosti i memoriju društva i one će kad tad doći. No, želim vas pitati koliko je društvo svjesno onih koji ga zadužuju i baš onih zbog kojih Zagreb poznajemo tako kako ga poznajemo?
Nije baš svjesno, većina građana ne zna za njih, a ako je čula za neke, ni o njima ne zna mnogo. Mnogi su zaslužili više pažnje, sjećanja, poštovanja. Ali različita kulturna ili znanstvena udruženja i institucije njeguju sjećanje na prethodnike i "pretke", upriličuju simpozije o njima, uspostavljaju nagrade koje nose imena najzaslužnijih i najpoznatijih, postavljaju spomen-ploče, tiskaju knjige ili note, upriličuju izložbe. Tako naše Društvo povjesničara umjetnosti organizira znanstveno-stručne skupove Hrvatski povjesničari umjetnosti, kojima se evocira rad i djelo pojedinih ličnosti, naših prethodnika i potom izdaje zbornike u kojima se tiskaju referati i diskusije. U tome aktivnu ulogu ima i Institut za povijest umjetnosti. Objavljuju se i ponovljena ili kritička izdanja pojedinih važnih djela, često odavno nepristupačnih ili loše opremljenih. No malo izdavača ima za to smisao, a kroničan je problem financiranje. Sve što se na tom planu radi i ostvaruje, zahtijeva velik, katkad potpuno neplaćen i zato malo cijenjen angažman pojedinaca, entuzijasta. A o golemom problemu, da to su mizerne čitalačka navike, da ni ne govorim. Pa se često pitamo, kome mi to namjenjujemo taj rad. Gotovo da pojam "obiteljska biblioteka" više ne postoji. Preostaje televizija, pa internet, a u tim se medijima ne njeguju ideali kao u Gutenbergovoj galaksiji. To je drugi svijet: brzo, kratko ili skraćeno, a ako ne sadrži kakvu senzaciju, nije ni zanimljivo. Zaboravi se, za časak.
