Snješka Knežević o svojoj novoj knjizi "Zagrebački povijesni trgovi, parkovi i neke ulice": "Ne bih mogla reći je li Zagreb erotičan, ali uvijek je na drugi način lijep, vabi na šetnju, ponovno i ponovno otkrivanje... Ima mjesta, vizura, ugođaja koji me uvijek privlače da im se vratim, kao da učvršćujem nešto što znam, i to oduvijek, ali i zato jer se i oni mijenjaju."

U doba klimatskih promjena, napokon je došlo vrijeme da starhitekti odstupe i dopuste da se arhitektonska disciplina usredotoči na preusmjeravanje dinamike naše nevjerojatno snažne discipline. To bi podrazumijevalo odmaknuti se i od glorificiranja projekata financiranih od strane nemoralnih milijarderskih investitora, makar nominalno tvrdili kako su ti projekti „održivi“.

Novi Retkovec mogao bi biti putokaz za kojim za sad nitko ne poseže. U mjesecima nakon potresa, nijedna gradska služba, medij ili politička stranka u Skupštini ili van nje nije predložila takav model kao mogućnost, a takvo rješenje ne samo da je najlakše i najjeftinije, već i najbrže i najjednostavnije.

S punim uvjerenjem možemo reći kako će jedini urbanist 21. stoljeća biti kapital. Kapital i katastrofe. Kapitalopolis je, kako se voli reći, betonska džungla. Fizička gustoća njegove gradnje u direktnoj je vezi s društvenom, ekonomskom i svakom drugom gustoćom. No, jedna stvar koja vrijedi za džunglu, promakla je kapitalopolisu: bioraznolikost. On je samo površinski spektakl različitosti, ali ispod se nalazi hladan i sirov jezik algoritama i preciznih kodova koje propisuje kapital. Svaki velegrad postaje fraktalna slika cijelog svijeta. Očišćena od ideja i vrijednosti, sve što preostaje za arhitekturu je 'forma bez utopije'

Osnovna zadaća svake arhitekture jest da arhitekti koji ju zamišljaju i projektiraju suosjećaju sa svijetom, a prostori koje grade budu prostori širenja slobode. Gdje smo po putu izgubili strastvenu volju Hannesa Meyera, koji arhitekta ne vidi kao estetskog slugu vladajuće klase ili marionetu vlastitih stilskih i egocentričnih interesa, već kao žustrog borca za sveopću emancipaciju? Vrijeme je da drijemež arhitektonske struke nadiđe vlastiti status quo. Ideja stambene arhitekture nediktirane zakonima usko individualističkih zatega privatnog vlasništva i isključivosti života nuklearne obitelji predstavlja možda najveći korak u tom nadilaženju.

Kad drvoredi nemaju lišća, toranj Markove crkve vidljiv je duž čitave Savske ceste. Jedna je to od manje poznatih zagrebačkih vizura, ali ona koju mnogi doživljavaju, svjesno ili ne, svakodnevno. Bezbroj se atraktivnih pogleda na grad otvara svakoga dana. Dolazeći na Kaptolski trg kroz bezimeni prolaz, prolaznika s platoa u večernjim satima praznog i mirnog Dolca zatiče svemirski brod katedrale koja se pojavi odjednom. Potres je donekle izmijenio neke zagrebačke vedute, protresujući i naš odnos prema njima. Svim onim usputnim blokovima, zgradama, tornjevima, ornamentima - manje ili više poznatim slikama koje čine Zagreb Zagrebom.

"Cilj rasprave je temeljem postojećih iskustava (domaćih i stranih) pokrenuti razmišljanje o nekim novim konceptima obnove prostora, a napose graditeljske baštine", ističu u pozivu iz Društva arhitekata Zagreba.

Centar grada je potpuno pust. Na ulicama vlada teška tišina. Najljepše zgrade, upravo sve one koje čine identitet grada, na Jelačićevu trgu, Zrinjevcu, Strossmayerovu i Tomislavovu trgu, imaju žute i crvene naljepnice – privremeno ili trajno neupotrebljivo. Hvalevrijedni su pozivi za formiranjem stručnih tijela za koordinaciju obnove, ali to će uroditi plodom jedino ako će ono imati operativnu, a ne administrativnu ulogu. Deset godina obnove središta Zagreba, koliko se sada procjenjuje u medijima, stručnoj javnosti zvuči kao znanstvena fantastika.

Nakon katastrofalne poplave u Zagrebu 1964. godine bilo je potrebno hitno udomiti sve građane koji više nisu imali gdje stanovati. Za privremena montažna naselja birane su odgovarajuće lokacije, urbane praznine, mjesta koja svaki grad treba, pa i za nepredviđene okolnosti kao što je poplava ili nedavni, jedan od najsnažnijih potresa u Zagrebu. Dio baraka za unesrećene u poplavi brzo je izgrađen i na mjestu dotadašnjeg gradskog zabavišta uz park Maksimir. Danas, više od pola stoljeća kasnije, dio tih baraka još uvijek stoji i mjestimično služi za stanovanje. Bivše zabavište se više nikad nije vratilo na isto mjesto, a čitava lokacija živi svoju privremenost.

"Formirani radni timovi stručnjaka trebaju biti okosnica koja definira sve strateške postupke, zakonodavne okvire i provedbene mjere, kako bi se ova kriza izgrađenog prostora Zagreba prevladala na kvalitetan način", stoji u prijedlogu inicijative za osnivanjem Koordinacijskog tijela koji su DAZ, AF, HKA, UHA, UHU i DPUH poslali Vladi i Gradu Zagrebu.