Antitektura

To da je "lakše zamisliti kraj svijeta nego kraj kapitalizma"¹ postao je glavni cinični etos postmodernog stanja u kojem živimo. U sferi arhitekture i urbanizma, "plutajuća utopija" možda je idealan primjer ove aljkave dogme. Bjarke Ingels je dakako jedan od onih koji se neumorno hrane ovom logikom neizbježne katastrofe. Ingels tako predlaže projekt koji je tek nešto bolje artikuliran od Costnerovog Vodenog svijeta iz '95... On banalno i naivno, problem klimatskih promjena svodi na reklamnu sliku, rješavajući apsolutno ništa osim, naravno - "održivosti", koja u scenariju vodenog svijeta postaje a priori nužan tehnološki zahtjev, a ne nekakva moralno nabijena riječ mudrosti. Međutim, sva pitanja ostaju neodgovorena: tko će zapravo tamo živjeti i pod kojim društvenim, političkim i ekonomskim sistemom? Je li Bjarkeov plutajući grad samo za bogate? Hoćemo li mi ostali živjeti u scenariju više nalik Costnerovom Vodenom svijetu? Hoće li biti eksploatacije i klasne razdiobe? Hoćemo li voditi ratove za resurse između plutajućeg grada Bjarkea Ingelsa i, na primjer, plutajućeg grada Rema Koolhaasa?

Daleko od kakve mučne etičke obaveze, koja podrazumijeva propitivanje našeg nemarnog i neodrživog načina života te prihvaćanja manje luksuznog životnog stila i standarda, Bjarke Ingels je "zeleni" arhitekt koji pojam "održivosti" vidi isključivo kroz prizmu projektantskog i dizajnerskog izazova, čiji je cilj zapravo poboljšanje kako našeg okruženja tako i naših životnih uvjeta. Drugim riječima, BIG (Bjarke Ingels Group) utjelovljuje utopijski duh oksimorona "zelenog kapitalizma", koji tvrdi da uz snagu dizajnerske i tehnološke domišljatosti možemo jednopotezno i istovremeno očuvati razinu komfora, a pritom riješiti krizu klimatskih promjena. Ako ovo nekome zvuči predobro da bi bilo istinito, tu je i treća stavka formule: sve to možemo (i moramo) činiti tako da je na kraju priče ekonomski profitabilno. Kako bi ovaj dječački optimizam privukao prijeko potrebne investitore i bogate vlade, pristup se spaja s primjesama poslovnog pragmatizma, tako čineći dobitnu kombinaciju koja je donijela neke od najupečatljivijih mega-projekata u recentnijoj povijesti arhitekture.

Npr. njihov najambiciozniji i možda najpoznatiji zeleni projekt - CopenHill - kombinira energetsko postrojenje za spaljivanje otpada sa skijaškim Samo arhitektura koja ne podilazi usko individualističkim parametrima privatnog vlasništva i zakonima profita ima šanse suočiti se s klimatskom krizomstazama i rekreacijskim centrom. CopenHill na mnogo načina utjelovljuje aljkavu dinamiku masno financirane "održive" arhitekture. Iako je postrojenje za proizvodnju električne energije svakako dobra alternativna metoda zbrinjavanja otpada, to je tek privremeno rješenje koje omogućava zaobilaženje puno ozbiljnijeg i oštrijeg pitanja koje se tiče masovnog generiranja industrijskog otpada koji rapidno uništava biosferu, dok pripajanje luksuznog sportskog objekta na vrhu spalionice samo podebljava sloj neozbiljnosti razmjera reakcije potrebnog za adekvatno rješavanje klimatske krize. Spajanje eko-ideologije s buržujskom snježnom razonodom sigurno nije adekvatna razina ozbiljnosti kojoj pristupamo izazovu ekološke katastrofe. "Održivi elementi ovih projekata možemo smatrati poboljšanjem, ali vrijednost je prebrisana njihovom nespremnošću da se suoče s dubljim ekološkim pitanjima arhitektonske struke. Istina je da iza maske ovih arhitektonskih teorija 'utopije' ili 'pragmatizma' ili čak 'održivosti' djeluje jedna puno snažnija kulturna sila, naime, ista ona sila koja je i stavila naglasak na održivost u prvom redu."²

Ime te sile je kapital, a korporativni greenwashing jedna od njenih posljednjih mutacija opakih strategija preživljavanja. U isto vrijeme, rastući utjecaji klimatskih promjena konačno su prisilili mnoge urbaniste, arhitekte i dizajnere na suočavanje s činjenicom da djelomično održiva rješenja kakva obično nude (poput zelenih krovova ili solarnih panela) ne predstavljaju ozbiljan odgovor. Istovremeno, tržište luksuznih višestambenih zgrada dostiglo je najvišu stopu u posljednjih trideset godina, a ogromni neboderi koji izviru iz svjetskih metropola imaju pogubni utjecaj na manja lokalna gospodarstva, svjedočeći pritom o neupitnoj snazi ​​milijardera-investitora.

"Iako se samo na prvu mogu činiti tek marginalno povezanima, ovo neizmjerno pumpanje kapitala u luksuzne arhitektonske projekte i kriza klimatskih promjena zapravo su dvije međusobno poticajne dinamike i intrinzično povezane sile. Tako je bogatim investitorima, koji bi se u protivnom mogli natjerati na primjenu daleko striktnijih metoda redukcije otpada, ili pak kupnju ekološki prihvatljivijih građevinskih materijala, Primjeri briselskog kolektiva Rotor i francuskog ureda Lacaton&Vassal samo su neke svijetle točke na horizontu suvremene arhitektonske prakseponuđena jedna puno primamljivija opcija od strane arhitektonskih tvrtki kao što je BIG, koja im pruža privid "zelenog" koji nije u konfliktu sa profitom i korporativnim etosom."³

Ovo možda ne bi bilo toliko strašno kada bi zanemarili u kojoj mjeri je građevinska industrija duboko kriva i odgovorna za pogoršanje razine emisija ugljika i sveopću ekološku degradaciju jedan od čijih je temeljnih uzroka masovna ekstrakcija i uporaba betona i čelika. U trenutku kada nam više nego ikad očajnički treba arhitektonski pokret usmjeren prema artikulaciji ozbiljnog projekta održive budućnosti, čini se kako superzvijezde naše struke stoje na krivoj strani povijesti. Takvi šarlatani zelenog kapitalizma nisu naši prijatelji…

Ova je tvrdnja itekako potvrđena kada se saznalo za sastanak Bjarke Ingelsa s brazilskim predsjednikom ekstremne desnice Jairom Bolsonarom, kako bi razgovarali o turističkim i razvojnim potencijalima Brazila. Bolsonaro se smatra jednim od najvećih svjetskih poricatelja klimatskih promjena, a poznat je i po svojoj ulozi u potpomaganju uništenja i slijepoj monetizaciji amazonske prašume (za čije je sporno spaljivanje bio i optužen) te otvorenoj mržnji popraćenoj pozivima na nasilje nad domorodačkim zajednicama koje u njoj žive. Time se arhitekt koji se tobože pozicionira kao lider "održive arhitekture" sastaje s predsjednikom supersile koji otvoreno naginje fašizmu i pokazuje prezir prema aktivistima koji protestiraju protiv njegovog suludog krčenja šuma. Međutim, arhitekt očito ne vidi nikakav problem u tome da se sastaje ili surađuje s univerzalnim neprijateljem ekološkog pokreta.

Kao odgovor na zgražanje arhitektonske struke nad ovim potezom, Ingels je u pseudo-pokušaju političke korektnosti naivno konstatirao kako ne bismo trebali raditi binarnu opreku između klijenata koji su dobri ili zli, već bismo trebali pokušati pružiti održive alternative čak i onima s kojima se ne slažemo. Ovaj dječački izgovor šalje jasnu poruku korporacijama, vladama i milijarderskim investitorima širom svijeta, koja otprilike glasi: koliko god vaš ugled bio očigledno protu-ekološki, uvijek postoje vrlo cijenjeni međunarodni arhitektonski uredi spremni pomoći vašoj kampanji greenwashinga. "Susret Bjarke Ingelsa s Jairom Bolsonarom samo potvrđuje ono što smo oduvijek znali: 'starhitekti' nisu naši suparnici u borbi protiv klimatskih promjena!"⁴

Kako ovaj tekst ne bi ostao samo na kritici, pokušajmo ponuditi primjere pozitivne prakse i okvirne smjernice ispravnijeg puta. Ako je impetus kapitalističkog razvoja uzimati i zgrtati sve više, pritom vraćajući sve manje vrijednosti, možda bi etika arhitektonske prakse trebala biti činiti sve Nekada je činiti ništa upravo najviše što možemo napraviti za okolišmanje, pritom dajući maksimum brige i vrijednosti. Naša "druga priroda" (totalni okoliš urbanizacije) zaslužuje istu onu brigu i sofisticirane pristupe kakve općeprihvaćeno gajimo prema onom što je ostalo od "netaknute" prirode.

Ovakav način sagledavanja održivosti u već izgrađenom okruženju napaja se konceptom 'utjelovljene energije': dobivene računanjem izvedenim iz modela ekonomskih i ekoloških sustava o cjelokupnom utrošku energije (od vađenja materijala, obrade, transporta, montaže i ugradnje, do rušenja i raspadanja) povezanih sa životnim ciklusom bilo kojeg artefakta. Građevinski sektor sačinjava oko trećine globalne potrošnje goriva, ali njegov sistemski energetski učinak zasigurno je još i veći. Budući da se potrošnja više fokusira na tokove energije, štednja iste suviše je usmjerena u našoj svakodnevici na mehanizme štednje i smanjenje potrošnje energije za grijanje, hlađenje i rasvjetu, umjesto na spomenutu utjelovljenu energiju (tzv. "operativne energije"). Iako je fokus tako na "gorivu zgrade", što nije nimalo nevažno, i dalje nam izostaje šira slika koja se tiče koncepta utjelovljene energije.

"Općenito gledajući, oko osamdeset posto sustavne energije povezane sa zgradom odnosi se na ekstrakciju sirovina i izgradnju, proizvodnju i održavanje, rušenje i raspadanje; dok je tek onih preostalih dvadeset posto povezano sa životnim ciklusom radnji poput hlađenja i rasvjete."⁵ To bi značilo da povišena efikasnost operativne ekonomije zgrada ima znatno manju važnost u odnosu na sve one događaje vezane za izgradnju i uništenje zgrade, tj. njezinu utjelovljenu energiju.

Greenwashing je čin varanja kupaca u pogledu ekološke odgovornosti tvrtke ili ekološke koristi njezinih proizvoda i usluga. U posljednje vrijeme Greenwashing je sve izraženiji iz nekoliko razloga. Za početak, sve je veća potražnja potrošača za ekološki prihvatljivim proizvodima i, shodno tome, sve veća proizvodnja i prodaja ekološki orijentiranih proizvoda. Nadalje, u igri su snažni državni poticaji za ekološki Prosječni životni vijek zgrada u razvijenom svijetu rapidno se skraćuje: u Americi prema nekim statistikama on iznosi oko sedamdeset godina, dok u Japanu tek trideset. To nipošto ne bi trebala biti definicija napretkaprihvatljivu proizvodnju, koji koegzistiraju uz nepostojanje sustavne regulative i standarda vezanih za marketinške poruke vezanih za okoliš. Uz navedeno, ovakav vid ponašanja sadrži i problem mjerila jer je poprimio i epidemijske razmjere. Arhitektonska i građevinska struka nisu ostali imuni na ovakve marketinške spinove i manipulacije.

Greenwashing nam tako omogućava da se osjećamo dobro u vezi s novom gradnjom, iako bismo se možda trebali naučiti osjećati gore. Greenwashing podrazumijeva apologetiku koja daje prednost marginalnim poboljšanjima u gospodarenju spomenutom operativnom energijom zgrade, u odnosu na puno kompleksnije i korjenitije energetske učinke. "Značajna utjelovljena energija i emisije ugljičnog dioksida povezane s aluminijem, čelikom i betonom trebale bi potaknuti arhitekte da preispitaju samu prirodu materijala. Nedavne inovacije vezane za materijale niže-energetskog utjelovljenja nude nove pristupe novoj gradnji."⁶

Jednostavnije rečeno, bila bi više nego dobra ideja da prestanemo razarati toliko izgrađenog okoliša kojeg već imamo na raspolaganju... Prosječni životni vijek zgrada u razvijenom svijetu rapidno se skraćuje: u Americi prema nekim statistikama on iznosi oko sedamdeset godina, dok u Japanu tek trideset. To nipošto ne bi trebala biti definicija napretka. Međutim, svjesni spomenutih problema, postoje i naznake pozitivnih arhitektonskih praksi. Briselski Rotor je kooperativna dizajnerska praksa koja istražuje, u najširem smislu, organizaciju materijalnog okoliša. Rotor razvija kritička stajališta kako putem istraživanja tako i putem dizajna. Osim arhitektonskih projekata i dizajna interijera, Rotor producira izložbe, knjige, ekonomske modele i prijedloge politika, time šireći područje svoje prakse na edukaciju i društveno-političku djelatnost.

Iako Rotor nije arhitektonski ured, u tradicionalnom smislu definicije, oni aktivno održavaju komunikaciju s raznim uredima, šireći time područje vlastitog učinka kroz umrežavanje i kooperaciju s drugima. U svojem radu, oni pomažu svojim klijentima, ali i arhitektima, da prilagode tradicionalne procedure rada na način da integriraju obnovljene i ponovno uporabljive građevinske elemente. Reuse jest ključan pojam Rotor kolektiva, a svojom praksom doveli su ga do krajnje razine sofisticiranosti primjene. Njihovo uvođenje ideje ponovne upotrebe u kompliciranu jednadžbu organizacije i gradnje dobar je način da se preispita i kritički osvrne na to kako se obično arhitektura prakticira i gradi. U njihovim savjetodavnim pothvatima ponovna upotreba utječe na širok spektar pitanja i metoda: Način na koji su organizirani arhitektonski natječaji. Način Greenwashing je čin varanja kupaca u pogledu ekološke odgovornosti tvrtke ili ekološke koristi njezinih proizvoda i uslugana koji se procjenjuju troškovi gradnje. Način donošenja projektantskih odluka koje olakšavaju integraciju ponovne uporabe. Način na koji se prikazuje i promišlja izvedba pojedinih građevinskih elemenata. Sve ovo doprinosi podizanju svijesti i znanja o metodama kojim arhitektonska struka može povratiti snagu odabirom materijala koji potiču iz obnovljivih i svjesnijih ekonomskih mreža. U svojem holističkom pristupu i sveobuhvatnoj širini prakse, čini se kako ni jedan korak složene procedure nastajanja arhitekture, od konceptualizacije i ekstrakcije resursa – do izgradnje i razgradnje, nije izmakao Rotoru i njihovim kritičkom pogledu.

Nadalje, prakse poput francuskog dvojca kojeg čine Anne Lacaton i Jean-Philippe Vassal pokazuju kako se sa starim modernističkim višestambeim zgradama i njihovim "dobrim kostima" može raditi arhitektura koja uzima u obzir postojeće, a izvodi samo nužno i to s optimalnim efektom (ekonomskim, ali i estetskim!). Tako su u tipičnoj maniri njihovog pristupa obnovili čak 530 višestambenih zgrada jedinica iz ranih 60-ih godina 20. stoljeća, u Bordeauxu, pažljivom adicijom dodatnog sloja soba na postojeća pročelja, pružajući tako dodatnu vrijednost postojećim stanovima. Bitno je i napomenuti kako je njihov pomno razrađen i precizan pristup omogućio stanovnicima da pri izvođenju istog nisu morali napuštati domove.

Svojim pristupom ovaj ured potvrđuje Aurelijevu tezu "manje je dovoljno", uvijek dajući maksimum uz minimalna ulaganja, koristeći gotovo u potpunosti efikasnost jednostavnih, generičnih i skromnih elemenata industrijske arhitekture. Još radikalniji iskaz njihovog pristupa viđen je u jednom od njihovih ranijih projekata obnove malog pariškog parka, gdje su predložili – gotovo ništa! Tek pokoju sitnu intervenciju lakiranja i farbanja postojećih klupi, lampi i koševa te godišnju zamjenu šljunka… Nekada je činiti ništa upravo najviše što možemo napraviti za okoliš.

Primjeri briselskog kolektiva Rotor i francuskog ureda Lacaton&Vassal samo su neke svijetle točke na horizontu suvremene arhitektonske prakse. Novi ekstremi urbanizacije ne zahtijevaju samo nove zgrade, već i nove načine gradnje, s novim modelima promišljanja i financijskog menadžmenta koji uključuje adaptivnu ponovnu uporabu, kao i nove modele očuvanja povijesnih i postojećih građevina koji uzimaju u obzir očuvanje energije kroz svijest o njenoj "utjelovljenosti". S druge strane, ono što je postalo jasno jest da ako arhitekti stvarno žele preusmjeriti svoju struku prema ekološki održivijem smjeru, biroi poput BIG-a nipošto nam ne bi trebali biti uzori. U doba klimatskih promjena, napokon je Spajanje eko-ideologije s buržujskom snježnom razonodom sigurno nije adekvatna razina ozbiljnosti kojoj pristupamo izazovu ekološke katastrofedošlo vrijeme da starhitekti odstupe i dopuste da se arhitektonska disciplina usredotoči na preusmjeravanje dinamike naše nevjerojatno snažne discipline. To bi podrazumijevalo odmaknuti se i od glorificiranja projekata financiranih od strane nemoralnih milijarderskih investitora, makar nominalno tvrdili kako su ti projekti "održivi". Budući da su klasu starhitekata fatalno zahvatili sebični interesi kapitala koji čovječanstvo odvlače u nekontroliranu krizu klimatske katastrofe, upravo ta klasa predstavlja najvećeg protivnika u borbi za bolju i pravedniju budućnost.

"Ono što oblikovani prostor ima zajedničkog s prirodom jest to da on preuzima ulogu totalnog okoliša", piše Peter Sloterdijk u svojem eseju Arhitektura kao umjetnost uranjanja. "Međutim, bududi da je temeljito izrađen od čovjeka, on je istovremeno i potpuna antiteza prirode."⁷ Navikli smo promišljati prirodni okoliš kao kritični resurs, kojeg treba brižno paziti i očuvati. Možda se moramo naviknuti na isti način promišljati i o "neprirodnom", izgrađenom okolišu. Samo arhitektura koja ne vrbuje usko individualističkim parametrima privatnog vlasništva i zakonima profita ima šanse suočiti se s klimatskom krizom, koju je i sama potpomogla zakuhati. Takva bi arhitektura, vođena znanstvenim spoznajama i objektivnim pristupom kolektivnog racionalnog upravljanja resursima i energijom (i operativnom i utjelovljenom), mogla stati na kraj korporativnom greenwashingu.

1. Fisher, Mark: "Capitalist realism: Is there no Alternative?"; Zero Books, 2008. / poglavlje: 1 / str.1

2. Hadley, Alexander: "Bjarke Ingels and the Art of Greenwashing”; Failed Architecture, 28.1.2020.

3. ibid.

4. ibid.

5. de Monchaux, Thomas: "A New Idea in Architecture? No New Buildings”; Metropolis, 30.12.2019.

6. ibid.

7. Sloterdijk, Peter: "Architecture As an Art of Immersion" (originalno objavljeno kao: Sloterdijk, P. (2006). Architektur als Immersionskunst. Arch+, 178 (lipanj), 58-63.) / str.4