Od prvog siječnja glavni grad Norveške ukinuo je zadnjih nekoliko stotina parkirališnih mjesta u svom povijesnom središtu koje je postalo u cijelosti pješačka i biciklistička zona. Takav početak godine u kojoj je Oslo proglašen i Europskom zelenom prijestolnicom tek je nastavak lokalnih politika koje usmjeravaju grad prema kvalitetnijem i održivijem mjestu za život. Primjera ima i u neposrednom okruženju - Beč i Ljubljana su unazad koju godinu izrazito prometne ulice Mariahilfer i Slovensku cestu, pretvorili u pješačke zone.
Slične mjere prema značajnom povećanju pješačkih zona poduzimaju i neki od najvećih europskih glavnih gradova, poput Madrida i Pariza, Masarykova je tek jedan od smjerova mogućeg širenja koje, međutim, također treba izaći iz radijusa postojeće središnje pješačke zoneodnosno radi se o pozitivnom nastojanju koje sve snažnije zahvaća naprednije dijelove Europe.
Kako je spomenuto u uvodu - primjera ima i u neposrednom okruženju, pa su tako Beč i Ljubljana unazad koju godinu, izrazito prometne ulice Mariahilfer i Slovensku cestu, pretvorili u pješačke zone, što se pokazalo kao višestruki uspjeh.
Tratinska (Foto: S.Š.)
U Zagrebu je situacija drugačija - izostaje čak i pokušaj iskoraka. Proširenja pješačkih zona gotovo da i nema, nema produžetka tramvajske mreže i nema približavanja europskim trendovima. S druge strane, mogućnosti su velike, a u dobrom dijelu i vrlo jednostavno ostvarive. Zato je najžalosnije u svemu da doslovno nijedna politička opcija u Gradskoj skupštini nije predložila i potom aktivno djelovala s ciljem proširenja pješačke zone
Kod proširenja donjogradske pješačke zone prioritet bi trebala imati Masarykova koja bi de facto odmah mogla promijeniti ulogu iz slabo i već znatno prometno rasterećene ulice u onu pješačku.
Anketa Sindikata biciklista iz 2012. godine pokazuje da čak 95 posto stanovnika te ulice podržava ideju (tada postavljenog pitanja) o pješačko-biciklističkoj ulici.
Pritom, pretvaranje u pješačku zonu ne bi se trebalo svoditi samo na ukidanje prometa i zauzimanje prostora terasama, kako se to dogodilo u npr. Teslinoj koja se jedva može nazvati pješačkom, već taj proces treba biti s većim očekivanjima, a posljedično i boljim rezultatom, odnosno višim ambijentalnim i boravišnim kvalitetama, paNo, ono što prethodi i oblikovanju i organizaciji i upravljanju je ambicija da se stvari poboljšaju i pokušaj da se iz prostora izvuče više nego što nudi sad time i višom razinom urbaniteta.
Masarykova je tek jedan od smjerova mogućeg širenja koje, međutim, također treba izaći iz radijusa postojeće središnje pješačke zone i stvoriti one, dodatne, potpuno nove, primjerice Martićevu, najsjeverniji dio Šubićeve ili Tratinsku koja možda ima i najvažniju ulogu u totalnoj transformaciji čitavog kvarta. Nijedna od tih ideja nije nova.
Tratinska (Foto: S.Š.)
Razloga i argumenta u prilog pedestrijanizacije je mnogo. Europska agencija za okoliš prošle je godine objavila podatak da se zbog zagađenja Europska agencija za okoliš prošle je godine objavila podatak da se zbog zagađenja zraka u EU godišnje bilježi oko 500 000 preuranjenih smrtnih slučajeva zraka u EU godišnje bilježi oko 500 000 preuranjenih smrtnih slučajeva. Ili na perceptivnijoj razini, malo kome je draže zagađenje od toga da se “buka automobila zamijeni cvrkutom ptica i ljudskim razgovorima”.
Sa svim tim širim pogledima koji će u budućnosti zahvatiti i dobar dio središnje zone čitavog Donjeg grada kao pješačke zone, svako izmicanje prometa paralelno se rješava pojačanim javnim prijevozom i sveobuhvatnim sustavom koji neće ukidanjem uskraćivati, već unaprjeđivati.
To će, primjerice, značiti i oslobađanje donjogradskih pločnika uguranih biciklističkih staza kojima tamo nije mjesto, a biciklistima i pješacima stvoriti bolje uvjete. Pritom, pretvaranje u pješačku zonu ne bi se trebalo svoditi samo na ukidanje prometa i zauzimanje prostora terasama, kako se to dogodilo u npr. Teslinoj
Osim širenja, postojeća donjogradska pješača zona traži i promjenu organizacije i načina upravljanja, a neminovna je i promjena oblikovanja koje je sada izuzetno loše. Dovoljno je prisjetiti se stanja Cvjetnog trga, ali podjednako i npr. Bogovićeve ili Gajeve. No, ono što prethodi i oblikovanju i organizaciji i upravljanju je ambicija da se stvari poboljšaju i pokušaj da se iz prostora izvuče više nego što nudi sad.
Zato je najžalosnije u svemu da doslovno nijedna politička opcija u Gradskoj skupštini nije predložila i potom aktivno djelovala s ciljem proširenja pješačke zone. Ono što je sigurno je da će do proširenja kad tad ipak doći, budući da se radi o pozitivnom trendu u razvijenijim zemljama.
A kako Hrvatska u mnogočemu nije predvodnik, već zakašnjeli pratitelj, taj proces će se u Zagrebu odužiti, ali će se neminovno dogoditi. Problem je tek u tome što se već danas uskrajućemo za ono što smo mogli imati još jučer.
