Cvijeta Biščević: "Za prostorno planiranje je potreban dijalog"
Pjesnik i prevodioc Miroslav Kirin, povodom Svjetskog dana poezije: Pjesnici su odavno izjureni s dvora, današnji vladar je radije na ajfonu, a pjesnici ni na koji način ne utječu na političke spletke i intrige, premda još svojim mitskim (jedno)rogom katkad proizvode zgodnu buku, mršte se, viču protiv klimatskih promjena, protiv svjetskih korporacija, presvlače se u likove Grete Thunberg, Edwarda Snowdena ili Slavoja Žižeka.
50 Poems for Snow je, osim pjesničkog, događanje koje ukazuje i na klimatske primjene koje su uvjetovale sve manje snijega tamo gdje ga je nekad bilo u izobilju.
Snješka Knežević o svojoj novoj knjizi "Zagrebački povijesni trgovi, parkovi i neke ulice": "Ne bih mogla reći je li Zagreb erotičan, ali uvijek je na drugi način lijep, vabi na šetnju, ponovno i ponovno otkrivanje... Ima mjesta, vizura, ugođaja koji me uvijek privlače da im se vratim, kao da učvršćujem nešto što znam, i to oduvijek, ali i zato jer se i oni mijenjaju."
Umjetnica Tonka Maleković o predstojećoj memorijalnoj akciji u spomen-parku Dotrščina: "Na ideju za rad bila sam potaknuta aktualnom pandemijskom krizom, odnosno traumom koju ona proizvodi. Željela sam sadašnje stanje povezati s traumom iz prošlosti koja je druge vrste, budući da se radi o masovnom zločinu ogromnih razmjera, ali iskoristiti fenomen krize kao svojevrsni suosjećajni kanal, sredstvo povezivanja s traumom."
Snježana Koren: Hrvatska ne rješava svoje probleme u obrazovanju. Obrazovanje se konstantno koristi kao sredstvo za politička razračunavanja. Među političkim strankama ne postoji konsenzus ni o bazičnim pitanjima - naprimjer o trajanju obveznog obrazovanja, pa nijedna od planiranih reformi nije provedena kako valja ili nije stigla dalje od papirnatih planova. Mnoge ključne ideje upokojene Cjelovite kurikularne reforme nisu primijenjene.
Zagrebačka Dubrava ušla je u tramvajsku mrežu grada 1942. godine, za vrijeme okupacije. Odluka da se tramvajska pruga proširi vezana je uz činjenicu da je upravo u to vrijeme građeno pokazno naselje novoga, fašističkog, režima, na prostoru Donje Dubrave. NDH-ovsko naselje u Donjoj Dubravi prvi je planski iskorak na prostoru koji će administrativno postati dijelom Zagreba tek nakon Drugog svjetskog rata tj. kada je istočna granica grada pomaknuta s potoka Štefanovca na potok Trnavu.
Kada je zbog neodržavanja 1990. godine vodeni val srušio Crveni, Jakuševečki most, on više nije saniran. Nije bio ni zaštićen kao kulturno dobro, što mu je sudbinu dodatno zapečatilo. Nakon urušavanja, dio njegove konstrukcije još je godinama stajao u grmlju s južne strane rijeke pored Mosta mladosti. Inicijalno je sagrađen 1892. godine i to uzvodno, kod današnjeg Savskog mosta tj. u produžetku Savske ceste, odakle je konstrukcija, koja je bila crvene boje po čemu je dobio i ime, rastavljena i privremeno premještena isprva nešto dalje, da bi zadnje mjesto našla kod Jakuševca.
Novi Retkovec mogao bi biti putokaz za kojim za sad nitko ne poseže. U mjesecima nakon potresa, nijedna gradska služba, medij ili politička stranka u Skupštini ili van nje nije predložila takav model kao mogućnost, a takvo rješenje ne samo da je najlakše i najjeftinije, već i najbrže i najjednostavnije.
Kad drvoredi nemaju lišća, toranj Markove crkve vidljiv je duž čitave Savske ceste. Jedna je to od manje poznatih zagrebačkih vizura, ali ona koju mnogi doživljavaju, svjesno ili ne, svakodnevno. Bezbroj se atraktivnih pogleda na grad otvara svakoga dana. Dolazeći na Kaptolski trg kroz bezimeni prolaz, prolaznika s platoa u večernjim satima praznog i mirnog Dolca zatiče svemirski brod katedrale koja se pojavi odjednom. Potres je donekle izmijenio neke zagrebačke vedute, protresujući i naš odnos prema njima. Svim onim usputnim blokovima, zgradama, tornjevima, ornamentima - manje ili više poznatim slikama koje čine Zagreb Zagrebom.
