Rodio sam se čak tamo 1951. godine, ali se, začudo, i dalje dobro osjećam. To se ne može reći za novine u kojima sam dosad radio. Počeh u Večernjem listu, nastavih u Danasu, neko vrijeme čak i u tada ne tako lošoj Nedjeljnoj Dalmaciji, zatim dugih i najboljih petnaest godina u Feral Tribuneu (paralelno s tim i u južnoslavenskom programu Francuskog radija), da bih se danas skrasio u Novostima. Sve to, osim prvog i zadnjeg na popisu ugašeno je, zabranjeno - ukratko propalo.
Ponekad imam grižnju savjesti da sam baš ja sahranio sve najbolje u hrvatskom novinarstvu. Morat ću to jednog dana raspraviti s glavnim grobarom svih tih finih mrtvih novina Franjom Tuđmanom, s kojim sam osobno, i to me malo muči, imao više sreće nego novine u kojima sam radio. Pobijedio sam ga i na suđenju do kojeg je došlo nakon što me tužio zbog teksta o „miksanju kostiju" u Jasenovcu, što mi sigurno, znate ga, nikada nije oprostio. Ali me onda, ozbiljno sumnjam, ostavio „za sjeme", da ga iscrpno i natenane izvijestim u kakvoj su pustoši danas hrvatski mediji.