Andrej Plenković obećava da će se riješiti ekstremizma u stranci, ali nema reformski kapacitet Ive Sanadera koji si je mogao dozvoliti otvoreni okršaj s novoustašama u HDZ-u i šire, čak napraviti i neke početne korake u političkoj modernizaciji zemlje. Plenković će se ograničiti samo na to da počisti vrhove državne vlasti od ustašonostalgičara, ali to ni izdaleka nije dovoljno.
Dvije državne politike, hrvatska i srpska, vode se po borilačkim pravilima ovnova na brvnu, od kojih oba, kao, žele baciti onog drugog u provaliju, što nije moguće. Ali je zato itekako moguće, a već se i dešava, da se nijedno otvoreno pitanje više ne može riješiti.
Crkva danas gora je od Alojzija Stepinca, i ne pada joj na pamet uzeti u zaštitu Srbe u Hrvatskoj ni onoliko koliko jer on to činio, dok je s današnjom proustaškom desnicom puno više slizana nego što je Stepinac bio s Pavelićevim ustaškim režimom.
Ako Plenković bude upotrijebljen samo kao jednokratni džoker kojeg će HDZ-ova desnica iskoristiti da se spasi, a onda ga i marionetizirati da se održi, to će biti loše, dugoročno i porazno. Bila bi to instrumentalizacija umjerene desne struje od strane radikalne. Slično se dogodilo i s Brexitom.
Osim što je bila uobičajeno odurna prema medijima, krivo ih optužujući da su u izvještajima prepolovili broj sudionika "Hoda za život", Željka Markić je zapravo bila u pravu. Njen skup protivnika abortusa zbilja je bio odlično posjećen, okupilo se tu možda i do dvadeset puta više ljudi nego na kontra-skupu zagovornika abortusa. A uspjeh je sigurno i to što im se pridružila i supruga premijera Tihomira Oreškovića.
Aleksandar Vučić je vuk, ali vuk koji je sebe napravio potrebnim svijetu, Evropi i Americi. Tomislav Karamarko, naprotiv, nije potreban nikome osim za daljnje izvlačenje bankarskih i drugih profita. U Srbiju barem jednom godišnje dođe velika inozemna investicija, pa iako nisu sve dobre, a neke su i jako loše, to je bolje od Hrvatske gdje ne dođe ništa. Ako je Vučić vuk, Karamarko je ovca, ovca za šišanje.
Tihomir Orešković po svemu sudeći osjeća intimnu odbojnost prema stvarima poput skandiranja ustaških parola na nogometnom stadionu u Osijeku, ali radije ne bi o tome govorio, neka se time bave "profesionalni" antifašisti, njemu je to ispod razine. Ovo je ključno mjesto za razumijevanje hrvatskog novoustaštva.
Neke od jednočinki novih vlasti izazivaju nesusprežljiv nagon za povraćanjem, poput najave odlaska novog ministra kulture Zlatka Hasanbegovića u Jasenovac. Pojavljivanje ministra s neokajanom ustaškom kapom u Jasenovcu očito je u funkciji otvaranja potpuno drukčije perspektive gledanja na žrtve tog logora.
Kao što se Velimir Bujanec, Marko Jurič i slični brane od optužbi za govor mržnje slapovima nove mržnje, tako i pitanje poštenog brojanja glasova na izborima pokreće stranka koja je na njima najviše krala i muljala.
Postoje dosta uvjerljive indicije da je Orešković poslan u Hrvatsku da reformira ne toliko državne financije, koliko to da se hrvatska desnica ubuduće koncentrira na servisiranje međunarodnog kapitala. Tu se onda pojavljuje mogućnost da i papa Bergoglio učini slično.
