Kultura

Povodom Svjetskog dana poezije, H-Alter razgovara s Tomislavom Augustinčićem, dobitnikom ovogodišnjeg Gorana za mlade pjesnike: "Poezija se sve više festivalizira i formulira kao natjecanje. Rijetko tko bez nagrade dobije priliku objaviti prvu knjigu. Poeziji treba financijska potpora za kulturni rad. Poeziji treba više osoba za koje će se moći reći, kao Ivan Goran Kovačić partizanima, da su svojim djelovanjem oživotvorili poeziju. Poezija bi trebala biti takva da konkretnim djelovanjem pjesnika i čitatelja, a ne samo tekstovima, prokažemo koliko su postojeće hijerarhije moći i potlačivanja neopravdane, nepravedne i neodržive."

Onoga tko se ovih dana uputi u Umjetnički paviljon, dočekat će izložba o zagrebačkim umjetnicama te će, vjerojatno, odmah po ulasku, prvo uočiti autoportret Naste Rojc. Pa čak i ako posjetitelj ne zna ništa o Rojc, ako nije upoznat s interpretacijom njezina opusa iz perspektive lezbijskih studija, pomislit će da se radi o izložbi snažna ženskoga predznaka koja komemorira borbu za rodnu ravnopravnost i ispituje konstrukciju ženskoga rodnog identiteta. Međutim, tamo na to neće naići… Izložba ne nastoji ispitati što umjetnost umjetnica čini femininom i/ili feminističkom.

Domagoj Orlić, jedan od najcjenjenijih hrvatskih učitelja joge: "To što jogu danas uglavnom rekreativno vježbaju sredovječne dobrostojeće žene srednje ili više klase ne govori mnogo o jogi samoj, više o kontekstu u kojemu se moderna joga razvila kao jedna od usluga na kapitalističkom tržištu. Joga mora biti dostupna svima, a učitelji svjesni činjenice da joga nije roba ni usluga."

Drugačiji pogled na vijesti i događaje oko nas kroz haiku za H-Alter ispisuje Mun Tzu.

Budisavljević je za film bio neophodan i svjedok, siguran vodič za silazak i povratak iz pakla, netko tko ga je i preživio i nadživio: ona ih je našla četvero - Zorku Janjanin, Nadu Vlaisavljević, Milorada Jandrića i Živka Zelenbrza. Njihova sjećanja i komentari na lokacijama nekadašnjih logora za djecu u koje su ih, bez imena i prezimena, potrpali nakon što su im roditelji ubijeni ili deportirani u bliže ili dalje logore smrti, najdragocjeniji su dio filma, savršeno uzglobljeni s igranim dijelovima.

Drugačiji pogled na vijesti i događaje oko nas kroz haiku za H-Alter ispisuje Mun Tzu.

Sinonimi Nadava Lapida autentično su remek-djelo, čitav univerzum daleko i od pamfleta i od žanrovskih naputaka. U Sinonimima ima svega - i izgubljenosti, i očaja, i ljutnje, i tuge, i zadovoljstva, i bratstva, i ljubavi, i radosti, ali nema beznađa ni ravnodušnosti, o preziru i cinizmu da se i ne govori. Posve suprotno olakim diskvalifikacijama nekih hrvatskih filmaša, Sinonimi nisu dokoni, samodopadni uradak o problemima “prvog svijeta”: prije bi se moglo reći kako nam to ostvarenje pristiže iz nultog, proto-podneblja, u kojem se puno izravnije, jasnije i bolnije vidi kamo ide ovaj naš zavrtloženi globus.

Drugačiji pogled na vijesti i događaje oko nas kroz haiku za H-Alter ispisuje Mun Tzu.

Debitansko dugometražno igrano ostvarenje Marka Đorđevića jedno je od iznimno rijetkih koja su u stanju gledatelja u hipu izvući iz nepojmljivog užasa ljudskog izopačenja. Moj jutarnji smeh je film o Dejanu, tridesetogodišnjem muškarcu iz 21. stoljeća koji još nije imao seksualni odnos s djevojkom. U vremenu pornografije i maničnog seksualiziranja baš svega, u kojemu mašinerije ambicioznih (ne)moćnika svakodnevno smišljaju kako da (se) svi samo što više i brže "troše", Dejan je neka vrsta laičkog jurodivog, suvremenog Idiota, "teška dobričina" koja nema ni taštine ni sebičnosti, a kamo li "muškog ponosa". Najkraće, i najljepše rečeno: nesnađeni.

Od 10. studenog do 10. prosinca na H-Alteru smo objavili seriju od osam tekstova pod nazivom 'Zagreb, iznova'. Vodimo vas u neobične šetnje kroz zagrebačke kvartove, u Dubravu i Peščenicu, na Savicu, na okretišta, u skvotove, u prašnjave prostore u kojima se spajaju utopija i distopija. Otkrivamo zaboravljeno i zanemareno, maštamo o budućem i drugačijem.