Gorana za mlade pjesnike dobili ste za zbirku Ipak, zora. Što je prethodilo zori iz naslova? Kakva je bila ta noć?
Upravo takva da je motivirala cijeli rukopis; upravo takva da o njoj ne mogu pisati; upravo takva da sam odlučio da neću pisati o njoj kako bih drugima uskratio znanje o njoj; takva da nije bila samo jedna već mnoge i česte; i takva da je potpuno proizvoljno određeno da je riječ o noći koja prethodi zori i zori koja slijedi poslije noći. Zora i implicirana noć su tu potpuno proizvoljni i bez ikakvog simbolizma ili metafore, samo scenografski momenti koji su mogli biti zamijenjeni podnevom ili sutonom.Poeziji treba financijska potpora za kulturni rad. Poeziji treba više osoba za koje će se moći reći, kao Ivan Goran Kovačić partizanima, da su svojim djelovanjem oživotvorili poeziju
Ono što prethodi i što je u suštini rukopisa je nešto daleko banalnije i posebnije od možda očekivanih motiva seksa i strasti i nešto daleko subverzivnije; žudnja i nježnost, nemogućnost da se o toj nježnosti progovara iz pjesničke pozicije. Ponajviše, stih Sonje Manojlović: "– sjeti se, jezik nježnosti i nije jezik". Ponukao me na istraživanja jezika i tijela, činjenja jezika i tijela nesvakidašnjim i posebnim - ali ne u elativu i idealizaciji – već ne bi li se pronašao način progovaranja ali ne i izjava, odnosno da se pokuša otvoriti rasprava o tijelu i nježnosti bez da se nekim autoritetom nameće odgovor. Kako bi potkopao simplificirajući diskurs o nježnosti i tijelu, toksične predodžbe i gotovo urfašističku idealizaciju. Zato to tijelo nije niti herojsko niti revolucionarno niti pobjedničko; zato u rukopisu niti nema jednog definitivnog jezika nježnosti. Zato je subjekt i čvrst i razminutih kostiju, kukavica koji uporno ponavlja velik pothvat, bolesnik koji trune, ali svejedno buja u otporu.
Je li se u svemu tome desio neki ključan trenutak?
Rukopisu kao rukopisu je prethodio ključan trenutak kada me Ivan Šamija pozvao kao gosta u sklopu serije tribina Poezija na živo koju vodi u sklopu programa književnog centra Booksa u Zagrebu. Ne samo što me ponukao da se odlučno primim strogog uredničkog rada na rukopisu već mi i kroz taj razgovor pomogao da artikuliram rukopis kakav je sada. I na tome sam mu neizmjerno zahvalan.
U obrazloženju nagrade, član žirija Branislav Oblučar navodi da je vaša zbirka "ustrojena kao koncept, a ne kao zbirka manje-više autonomnih pjesama". Kako bi vi opisali zbirku?
Rukopis svakako jest vođen konceptom, ali ne u smislu temeljne ideje ili spoznaje kojom se bavim, nego prije istraživačkim pitanjem, a na kojeg ne pokušavam odgovoriti nego ga razraditi, razotkriti, propitati i protumačiti. Mislim da je Oblučar u pravu i da rukopis nije toliko zbirka – skupina samostalnih pjesama koji postoje zajedno u istim koricama – nego prije pjesnička monografija u kojoj se pozorno i iscrpno obrađuje jedna tema. Namjerno je tako; ideja je i jest da bude više dojam o poemi nego o skupu odvojenih pjesama, o cjelovitom tekstu a ne više patchwork, o Oni koji obole od poezije su poput oboljelih od nekog slabijeg virusa; nekakva jest ideja da poeziju treba preboljeti i prehodati, pa u hrvatskom kontekstu ni niste književnik ili književnica dok ne objavite prozu, a voljeti poeziju je neko čudno prelazno stanje prije nego što se vratite u stvarnost iz lirskog eskapizma i primite se prekarnog radaprocesu nego o nizu produkata pisanja. Razlozi su tome što rukopis nije očigledno podijeljen u cjeline, tekst počinje odmah nakon naslovne stranice, a pjesme nemaju naslova, pa tekst svake pjesme započne na određenoj udaljenosti od vrha stranice dok ne završi negdje niže na stranici, a u nizanju dužih i kraćih pjesama stvara se iluzija da su jedno te ista, a što su sve bile svjesne odluke.
Koliko se pristup mijenjao u procesu nastanka?
Rukopis je zapravo bio podosta strogo strukturiran, sastojao se od više tematskih ciklusa i niza samostojećih pjesama, sve do zadnje faze uređivanja i dizajniranja prije slanja na natječaj, kad sam tu strukturu razbio i nastojao što više prikriti, fokusirajući se umjesto na to kako ga složiti da čitatelja vodim kroz preokupaciju, koje afekte (ne) želim učiniti mogućima kod čitatelja, što želim učiniti (ne)razumljivim.
U kojoj od pjesama najviše lažete, a u kojoj ste najiskreniji?
U svima najviše lažem i u svima sam najiskreniji. To jesu pjesme, zar ne? Nije li Platon pisao nešto poput da pjesnici znaju kako uvjeriti ljude da misle da pjesnici znaju o onome o čemu pjevaju kao istini, ali da pjesnici samo oponašaju svijet i da su zbog toga daleko od istine?
Ranijih godina ista zbirka bila je opetovano pohvaljena od strane žirija Goranovog proljeća. Kako to da ste bili tako uporni baš za Goranovo proljeće?
Jedan od razloga je svakako upornost koja je i svojevrsni statement. Bio sam uporan upravo zato što se takva upornost doživljava glupom i nerazumnom s obzirom na druge mogućnosti – prvenstveno druge natječaje, kojih je sada sve više – te što nekritički prihvaćamo ideju natječaja kao legitimni način procjene vrijednosti rukopisa i da se nekoga uključi u pjesničku scenu. Problem jest što se književno polje, osobito poezija, Možda bi poezija i trebala biti, ne poput virusa, nego autora ovakvih tekstova, pa da konkretnim djelovanjem pjesnika i čitatelja, a ne samo tekstovima prokažemo koliko su postojeće hijerarhije moći i potlačivanja neopravdane, nepravedne i neodrživesve više festivalizira i formulira kao natjecanje. Poezija sve više postaje sustav obilježen hijerarhijom vrijednosti i moći s pobjednicima, finalistima ili pohvaljenima i gubitnicima. A posljedično pjesnička scena postaje sve manje otvorena, sve manje participativna, manje ohrabrujuća i manje osnažujuća. Postaje elitistička i provincijalna.
Danas rijetko tko u najmlađoj generaciji pjesnika i pjesnikinja na sceni nema neku nagradu u biografiji, odnosno rijetko tko bez nagrade dobije priliku objaviti uopće prvu knjigu. Nagrade se počinju stilski profilirati pa se već otprilike zna kakvi rukopisi pobjeđuju na kojem natječaju. One počinju obezvrjeđivati urednički rad i kritiku. Idu na ruku neoliberalizmu i lošim kulturnim politikama, koje daju više novca samo za nagrade i festivale, nego za redovitu književnu produkciju i ljudske kapacitete. One zatiru redovitu književnu produkciju. Daju uvjerenje nagrađenima da druge mogu doživljavati i činiti objektom sažaljenja.
Htio sam ići protiv te logike da ako nisam nagrađen na Goranovom proljeću da se prijavim na neki drugi natječaj i tako dok već ne dobijem neku nagradu, protiv kulta genija koji natječaji promiču. Potpuno sam svjestan da onaj prvi rukopis nije bio najbolji ili dovoljno dobar. Ono što mi je bilo potrebno jest urednički rad, pa su se nanizale četiri pohvale dok nisam sam naučio što znači uređivati rukopis. Stoga se nadam, i planiram se potruditi, da ćemo u ovoj godini slušati i čitati poeziju Patrika Gregureca i Marije Skočibušić, koji su ove godine pohvaljeni na natječaju za Gorana za mlade pjesnike jer mislim da je riječ o dobrim rukopisima koji zaslužuju pažnju.
Postoje li još neki razlozi takvoj upornosti?
Osobni razlog upornosti bila su i značenja koja pripisujem toj nagradi i Goranovom proljeću. Za mene, kako njezinom posvetom Ivanu Goranu Kovačiću tako i nizu pjesnikinja i pjesnika koji su je dobili, riječ je o nagradi ispunjenoj značenjima i određenim zahtjevom odgovornosti, ne prema pisanju ili Poeziji kao autonomnom entitetu, već djelovanju u književnom polju: da ono bude otvoreno, participativno, kritično i osnažujuće za marginalizirane i isključene. K tome, riječ je o nagradi festivala s kojim se mogu vrijednosno poistovjetiti. Kao festival otvara prostor za višeglasje poezije i autora, sudjeluje u utjecajnoj razmjeni pjesnika i pjesnikinja s publikom, posvećen je pjesničkom promišljanju slobode, zastupa vrijednosti antifašizma, a suvremenom produkcijom baštini svoju povijest u kojoj je bio na čelu demokratizacije poezije.
Osim kao pjesnik, na razne načine uključeni ste u pjesničku, literarnu i kulturnu scenu u Zagrebu i Karlovcu. Vodili se seriju književnih tribina u Booksi, već nekoliko godina organizirate karlovačko izdanje međunarodne pjesničke mreže 50 Poems for Snow, radite u nezavisnom kulturnom sektoru itd. U zemlji koja ima jedan od najmanjih proračuna za kulturu u EU, koliko je mjesta za poeziju?
Onoliko je mjesta koliko je i mjesta u proračunu. Lako se zavaramo o mjestu koje poezija ima u suvremenom društvu i o stanju pjesničke scene u razdoblju festivala i nagrada, koji su unatoč tradiciji i kontinuitetu, ipak izdvojeno, izvanredno i neobično vrijeme i prostor u godini. Razgovori i rasprave o poeziji su sada guste i koncentrirane. Srećom, festivali i nagrade su raspršene tijekom godine pa cijelu godinu imamo ovakve momente žive rasprave i iskustva poezije. Ali, nažalost, većinu godine ne raspravljamo upravo o financijskim potporama.
"Karlovac je tipični srednje veliki, postindustrijski, postsocijalistički i poslijeratni grad u Hrvatskoj. Grad koji se identitetski natječe s drugim gradovima poput Duga Rese, ugleda na Zagreb, a postavlja u opoziciju na Kordun. 'Grad susreta', samo nisam siguran koga i čega". (Foto: Pixabay)
Što je specifično za pjesničku scenu u Hrvatskoj danas?
Isto ono što je specifično za književnost i umjetnost općenito – strukture moći unutar književnog polja i strukture moći kojima je ono podvrgnuto, a to su politika i financije. Dinko Kreho pisao je o feudalizmu na aktualnom književnom polju osobito kad je riječ o mladim autorima i autoricama; ima mnogo seksizma, homofobije i transfobije u književnom polju; granice književnog polja, a onda i književnih scena, zatvorene su i nisu Poezija sve više postaje sustav obilježen hijerarhijom vrijednosti i moći s pobjednicima, finalistima ili pohvaljenima i gubitnicima. A posljedično pjesnička scena postaje sve manje otvorena, sve manje participativna, manje ohrabrujuća i manje osnažujuća. Postaje elitistička i provincijalnaporozne, s mnogobrojnim vratarima. Bilo bi mi drago kada bi pjesnički dio književnog polja bilo daleko bliži poziciji nezavisne kulture – kako po vrijednostima koje promiče, recimo demarginalizaciju i inkluziju publike i marginaliziranih autora i autorica, a ne sebe same, i provedbi tih vrijednosti. Kada bi bila društveno odgovornija i angažiranija u praks,i a ne samo u tekstu, potičući participaciju i demokratičnost te kada bi bila inovativnija. Ne zato što su to ključne riječi na europskim i nacionalnim pozivima za sufinanciranje, već što su eksplicitnije vrijednosno pozicioniranje, društvena angažiranost i inovativnost u radu prijeko potrebni književnom polju, daleko potrebnije od novih nagrada i festivala.
Bilo bi mi drago kada bi bilo više događanja poput 50 Poems for Snow, koji su u mojem iskustvu organiziranja i sudjelovanja više društvena akcija i poetska intervencija u prostoru negoli festival. Bilo bi mi drago kada bi na pjesničkom/književnom polju bilo više aktera poput Bookse u Zagrebu, koja je kolegi Luki Šipetiću i meni kao nekim tamo studentima antropologije s nekom idejom pružila priliku da vodimo seriju tribina, a k tome nas honorirala za to. Nasuprot njima je niz lokacija s književnim programom koji očekuju volontiranje organizatora i opravdavanje davanja termina u prodaji pića. Poeziji treba financijska potpora za kulturni rad. Poeziji treba više osoba za koje će se moći reći, kao Ivan Goran Kovačić partizanima, da su svojim djelovanjem oživotvorili poeziju.
E sad, ako govorimo o pjesničkoj sceni kao zamišljenoj zajednici pjesnika i pjesnikinja, prije svega mislim da već samo u Zagrebu ne postoji jedna pjesnička scena nego mnoge, i to ne samo po onom nekom standardnom političkom dihotomnom dijeljenju. Kad god su ljudi u pitanju, u pitanju je i ego, pa je vrlo teško generalizirati o pjesničkim scenama. Ono što mi se čini da ipak postoje osobe koji se u dobrom smislu ističu i svojom poezijom, svojim stavovima i vrijednostima i svojim djelovanjem.
Kakva je pjesnička, i općenito kulturna, scena u Karlovcu? Kakav je Karlovac nakon nekoliko desetljeća vlasti iste političke strukture?
Primjer iz Karlovca, a koji govori koliko je mjesta za poeziju, jest da se kraj Gimnazije Karlovac gradi "experience" centar posvećen Nikoli Tesli, koji će sadržavati memorijalni postav. Za potrebe izgradnje je srušena kuća za koju pouzdano znamo da je u njoj kao podstanar školskogBilo bi mi drago kada bi pjesnički dio književnog polja bilo daleko bliži poziciji nezavisne kulture – kako po vrijednostima koje promiče, recimo demarginalizaciju i inkluziju publike i marginaliziranih autora i autorica, a ne sebe same podvornika Felixa Aubera živio Ivan Goran Kovačić tijekom svojeg srednjoškolskog obrazovanja. Pitanje je dana kada će se srušiti kuća Dragojle Jarnević u zapostavljenoj četvrti Gaza, zbog "imovinsko-vlasničkih odnosa" koji sprječavaju obnovu, no u tren oka se takvi problemi razriješe za rušenje originalnih građanskih kuća iz 18. stoljeća i izgradnju štrumpfastične političke domove.
Karlovac je tipični srednje veliki, postindustrijski, postsocijalistički i poslijeratni grad u Hrvatskoj. Grad koji se identitetski natječe s drugim gradovima poput Duga Rese, ugleda na Zagreb, a postavlja u opoziciju na Kordun. "Grad susreta", samo nisam siguran koga i čega. Rezultat drastične promjene stanovništva, deindustrijalizacije, privatizacije, redefiniranja kulture u nacionalnom i lokalnom okviru, komodifikacije, a uskoro, čini se, i gentrifikacije i turistifikacije. Grad poznatiji po prirodnim znamenitostima koje postoje neovisno o njemu i kulturnoj baštini koju je naslijedio nego po svojoj suvremenosti. Grad u ocvatu prije negoli grad u procvatu. Jako lijep grad.
A (pjesnička) scena?
Za Karlovac je teško reći da ima vlastitu pjesničku scenu, tek više ili manje prepoznate i afirmirane pjesnike ili književnike koji žive u gradu, s obzirom na tendencije centraliziranja hrvatske književne i kulturne scene i iseljavanja mladih u veće centre ili inozemstvo. Nema pjesničku scenu u smislu kao u Zagrebu, gdje postoji niz aktera koji sustavnije djeluju na aktivnoj književnoj produkciji, sadržajima i diskursu o književnosti. Isto je, usudim se reći i za sve druge scene iz područja umjetnosti.
Kulturna scena je rezultat poprilično neartikuliranih javnih kulturnih politika, javnih politika za mlade i javnih prostornih politika, koje dovode do toga da je kulturna baština važnija od suvremene kulturne produkcije. Pritom, bez razumijevanja da je suvremena kulturna produkcija najbolji način zaštite i očuvanja kulturne baštine. U Karlovcu se kulturna scena sagledava kroz konzumerističke javne manifestacije poput sekularnih Danas rijetko tko u najmlađoj generaciji pjesnika i pjesnikinja na sceni nema neku nagradu u biografiji, odnosno rijetko tko bez nagrade dobije priliku objaviti uopće prvu knjigu. Nagrade se počinju stilski profilirati pa se već otprilike zna kakvi rukopisi pobjeđuju na kojem natječajuproslava rimokatoličkog božićnog blagdanskog razdoblja, koncerata popularne glazbe u sklopu proslave rođendana grada ili pivarskih festivala. a da se ne predviđaju ni poduzimaju ikakve mjere koje bi mlade ili građane činile aktivnim sudionicima i sustvarateljima kulturnog sadržaja u gradu. a ne samo pasivnim promatračima. Imamo lokalne javne ustanove u kulturi, koje rade svoj posao u skladu s tim strategijama, s tek nekoliko iznimnih zaposlenika koji se ističu svojom originalnošću i vrsnošću svojega rada baš usprkos i unatoč tom cijelom kontekstu.
Kakva je nezavisna kulturna scena?
Nezavisna kulturna scena se ističe unatoč poteškoćama u financiranju. Primjerice, bogato surađuje s drugim gradovima i već time otvara prostor širim pogledima na kulturu i svijet. Scena istovremeno mora balansirati stvaranje temeljne infrastrukture i sadržaja koji odgovaraju shvaćanju nezavisne kulture kao skupa kulturnih sadržaja, praksi i diskursa koje karakterizira ne samo umjetnička vrijednost nego i vrijednosna orijentiranost, socijalna angažiranost, suvremenost te kritičko i aktivističko odmicanje od dominantnih praksi.
Tako karlovačka nezavisna kulturna scena producira plesni festival KDF, radionice plesne kritike i nove plesne predstave i performanse u toku s tendencijama suvremenog plesa, potiče malo nakladništvo primjerice autorice slikovnica Ivane Franisković Olrom, otvara specijalizirane knjižare za djecu, organizira intermedijski program Nova kultura_Hibridni grad u sklopu kojeg izlaže najmlađa generacija likovnih umjetnika poput Mie Maraković, surađuje u ostvarivanju interdisciplinarnih projekata poput Grad na drugi pogled, rezidencija za umjetnike u području glitch arta, organizira akcije promocije i razmjene umjetnosti u javnom prostoru, potiče community art, itd. Ili, budući da je Karlovac grad koji nema kino, organizira filmske projekcije i festivale.
S treće strane publike i nezavisne i institucionalne kulture, imamo poprilično obezvoljenu ili obeshrabrenu ne-publiku, prevladavajući diskurs o mrtvom gradu u kojem se nikad ništa ne događa osim ako nije riječ o financijski teškim javnim manifestacijama s programima koji opravdavaju prostore, a koji odražava prevladavajući predodžbu javnog diskursa u Hrvatskoj o mrtvoj periferiji nasuprot živom centru, Zagrebu, Rijeci, eventualno Splitu i Osijeku. Ali istovremeno imamo i kritičku masu koja, neovisno o tome koliko je mala, ipak radi bitne pomake.Lako se zavaramo o mjestu koje poezija ima u suvremenom društvu i o stanju pjesničke scene u razdoblju festivala i nagrada, koji su unatoč tradiciji i kontinuitetu, ipak izdvojeno, izvanredno i neobično vrijeme i prostor u godini
Globalna pandemija koronavirusa uvjetovala je i odgodu ovogodišnjeg Goranovog proljeća, a baš 21. ožujka, na Goranov rođendan i Svjetski dan poezije, nagrada vam je trebala biti dodijeljena u Lukovdolu. Osim što poezija može biti zarazna, vidite li neku korelaciju između poezije i virusa?
Virus poezije ne može pokazivati znakove života, proizvoditi učinke niti se reproducirati bez nekog čitatelja ili slušatelja kao domaćina. Ima izvanrednu sposobnost da "zarazi" raznolike ljude. Može je se pronaći u svakom društvu i svakoj kulturi, u svakom ekosistemu, postoji u najrazličitijim oblicima. Bogdan Bogdanović je napisao da je književna forma grada roman, tj. proza, a književna forma sela spjev/ep, tj. poezija. Poput virusa, poezija dolazi tek u pažnju javnosti u izvanrednim okolnostima, i ako društvo reagira na odgovarajući način, poezija nikad ne postane pandemija, nego je se izliječi. Preventivno je se liječi svugdje dostupnim i jeftinim antibioticima koji samo slabe imunitet na daleko gore bakterije od virusa poezije.
Oni koji obole od poezije su poput oboljelih od nekog slabijeg virusa; nekakva jest ideja da poeziju treba preboljeti i prehodati, pa u hrvatskom kontekstu ni niste književnik ili književnica dok ne objavite prozu, a voljeti poeziju je neko čudno prelazno stanje prije nego što se vratite u stvarnost iz lirskog eskapizma i primite se prekarnog rada. Posebice jer je poezija, kao i bolovanje, luksuz; i jer nitko nema vremena posvetiti se čitanju, preumorni od posla, dodatni je zahtjev da budete otvoreni tekstu u društvu u kojem je logično biti nepovjerljiv prema tekstovima. Pjesnici i pjesnikinje su kliconoše ili nulti pacijenti; neke čudne osobe čudnih navika, od negdje drugdje, drugačijeg načina života, druge perspektive, potencijalno opasne, koje treba staviti u karantenu, izolirati ili eventualno pretvoriti u eksponat.Za Karlovac je teško reći da ima vlastitu pjesničku scenu, tek više ili manje prepoznate i afirmirane pjesnike ili književnike koji žive u gradu, s obzirom na tendencije centraliziranja hrvatske književne i kulturne scene i iseljavanja mladih u veće centre ili inozemstvo
Neki dan sam čitao stručno-popularni članak o tome kako je ključni problem niza virusnih epidemija i pandemija koje su se pojavile u posljednja dva desetljeća eksploatacija šuma i urušavanje šumskih ekosistema. Poezija tu sigurno ima utjecaja s obzirom na potrošački životni stil svih nas, no daleko manji od suvremenog kolonijalizma, eksploatiranja rudnih bogatstava i neodrživih industrija prehrambenih sirovina. Većina virusnih epidemija – ebola, SARS, CoVID-19, ptičja i svinjska gripa – su u osnovi zoonoze, bolesti koje se mogu prenijeti sa životinja na ljude, a koje su se i prenijele jer su životinje koje su prijenosnici tih bolesti protjerane iz prirodnih okoliša i stupile u kontakt s ljudima, zarazile životinje na farmama koje ljudi jedu.
Naravno, nije samo riječ o eksploataciji šuma i urušavanju šumskih ekosistema osiromašenih bivših kolonija, koliko i u eksploataciji ljudi. Jedan medicinski antropolog je u znanstvenom radu prikazao da se zadnje epidemije ebole u Africi nisu razvile u pretpostavljenim zabitima gdje ljudi jedu sirovo životinjsko meso, nego u velikim gradovima osiromašenih afričkih država, čije vlade proračunski ne mogu održavati zdravstveni sustav jer im je ekonomija samo usluga za zapadnu industriju pa se ljudi liječe u zdravstvenim milosrdnim misijama, gdje časne sestre koriste jednokratne potrošne igle za cijepiti više pacijenata, budući da nemaju dovoljno medicinske opreme.
Tako nulti pacijent ebole i zdravstvo u kolapsu izazovu epidemiju. Možda bi poezija i trebala biti, ne poput virusa, nego autora ovakvih tekstova, pa da konkretnim djelovanjem pjesnika i čitatelja, a ne samo tekstovima, prokažemo koliko su postojeće hijerarhije moći i potlačivanja neopravdane, nepravedne i neodržive.
