O svakom od filmova – Sinonimi Nadava Lapida, Dnevnik Diane Budisavljević Dane Budisavljević i Moj jutarnji smeh Marka Đorđevića - mogao bi se, pa i trebao, napisati poseban tekst. I više od toga: sva tri ostvarenja zaslužuju nadahnute razgovore i rasprave po predvorjima kina i u medijima, kao i ozbiljne studije, čitave kolegije, prave doktorate ... I stvarno: debitansko dugometražno igrano ostvarenje tridesetineštogodišnjeg redatelja, scenarista i montažera Marka Đorđevića jedno je od iznimno rijetkih koja su u stanju gledatelja u hipu izvući iz nepojmljivog užasa ljudskog izopačenja, i uvesti ga u melankolično-komičnu intimu svakodnevice jednog posve neobičnog muškog života na margini
Koliko god da je prošla filmska godina u regiji i šire bila šućmurasta, samo da su se pojavili ti filmovi ( a nisu, o još nekima smo već pisali), bilo bi dovoljno. Naizgled međusobno posve različiti, u biti vrlo bliski: po autorskoj radikalnosti i konceptualnosti, a onda i po (posljedičnoj) netipičnoj recepciji.
Na žalost, u recentnoj (kinematografskoj) situaciji u Hrvatskoj, u kojoj, sad je posve bjelodano, nema, niti je skoro bilo nekakve strukture i (kulturne) strategije, osim one propagandno-industrijske, sve je teže naći razlog za pisanje, sve je upitniji smisao, sve se uzaludnijim čini bilo kakvo ukazivanje na izvrsnost i isticanje autora koji stvaraju usprkos svemu.
Kada to za umjetnost ne bi bilo sasvim kontraproduktivno (jer umjetnost nije ratovanje, iako (baš zbog toga) redovito pobjeđuje), zapravo bi već bilo vrijeme za prelazak u konspiraciju i najdublju ilegalu.
Na svu sreću, samo par-sto kilometara istočnije, u Beogradu, moguće je još uvijek (iako, ako se ovako nastavi, ne za dugo) pronaći ostatke ideje o nezavisnom i umjetničkom filmu, pa i o kino-programu nedokusurenom kvazikonceptualnim, bezidejnim, partijanerskim trpanjem u sebe/isti koš baš svega - mega-industrije zabave, filmskih remek-djela i lokalnih turbo-manipulacija.
U Dvorani Kulturnog centra Beograda tako je, u sklopu programa repriziranja najgledanijih naslova iz 2019., bilo moguće u isti dan, jedan za drugim, pogledati čak dva od tri na početku navedena prošlogodišnja filmska bisera: Dnevnik Diane Budisavljević i Moj jutarnji smeh, koji su (srbijansku) premijeru imali u sklopu Slobodne zone (prvi, sredinom studenog) i Festivala autorskog filma (drugi, krajem studenog).
Naigled, blasfemično iskustvo - poslije filma o djeci u ko-nacističkim koncentracijskim logorima, gledati duhovitu ispovijest o prvom muškom seksualnom odnosu - gotovo da odustanete od ostanka u kinu. No, srećom, u odlučivanju ipak pretegnuše neizvjesnost skorog ponovnog prikazivanja Mog jutarnjeg smeha i reputacija Festivala autorskog filma, koji ne nagrađuje nešto samo zato što je "domaće", a na kojem je taj film osvojio Grand Prix Aleksandar Saša Petrović u prvorazrednom međunarodnom okruženju.Ukratko, Dejan i nije baš netko doista "zaštićivan od života i čuvan pod staklenim zvonom", osim ako se ozbiljno siromaštvo i propali otac te studiranje i rad u školi ne smatraju privilegijom, a svakojako obezglavljivanje, kopuliranje i gluvarenje po klubovima i ulicama te hipnotizirano androidiziranje "pravim životom"
I stvarno: debitansko dugometražno igrano ostvarenje tridesetineštogodišnjeg redatelja, scenarista i montažera Marka Đorđevića jedno je od iznimno rijetkih koja su u stanju gledatelja u hipu izvući iz nepojmljivog užasa ljudskog izopačenja, i uvesti ga u melankolično-komičnu intimu svakodnevice jednog posve neobičnog muškog života na margini.
Film od kojeg ostanete zadivljeni (uz smiješak), ne zato što je spektakularan, "cool", nabrijan.., nego zato što je minimalistički, nepretenciozan, genijalno jednostavan i minuciozan. Od prvog kadra do posljednjeg bez greške, ne u "građenju atmosfere i napetosti", nego u ocjelovljenju duha i oživotvorenju prostora između platna i gledatelja.
Nije to nikakav naturalizam, još manje "stvarnosni" film: iako se uglavnom isticalo kako preslikava atmosferu srbijanske južne provincije (autorova rodnog Kragujevca*), kao i probleme mladih u današnjem (balkanskom) društvu, Moj jutarnji smeh je film o Dejanu, tridesetogodišnjem muškarcu iz 21. stoljeća koji još nije imao seksualni odnos s djevojkom, a nije ni svećenik, ni homoseksualac, ni ružan, ni impotentan, ni retardiran...
I ne samo to: on je jedno gotovo nevjerojatno dobroćudno biće, nenametljivo, susretljivo, plaho čak. Jedan od onih "nežnih ljudi različitih strana" u kojima tinja i ljutnja i očaj, pa i bijes, ali zbog čije "moje borbe" ne stradava nitko do možda oni sami.
U vremenu pornografije i maničnog seksualiziranja baš svega, u kojemu mašinerije ambicioznih (ne)moćnika svakodnevno smišljaju kako da (se) svi samo što više i brže "troše", Dejan je neka vrsta laičkog jurodivog, suvremenog Idiota**, "teška dobričina" koja nema ni taštine ni sebičnosti, a kamo li "muškog ponosa". Najkraće, i najljepše rečeno: nesnađeni***.
Samožrtvujuća majka, otac alkoholičar – pojedinačno, i zajedno, sve to je već previše puta viđeno u (istočn/jačk/om) filmu, no nije to ono što određuje Dejana. Bez obzira što se tako navodi i u promotivnim materijalima, nije on nikakav (tipični) "mamin sin". ****U vremenu pornografije i maničnog seksualiziranja baš svega, u kojemu mašinerije ambicioznih (ne)moćnika svakodnevno smišljaju kako da (se) svi samo što više i brže "troše", Dejan je neka vrsta laičkog jurodivog, suvremenog Idiota**, "teška dobričina" koja nema ni taštine ni sebičnosti, a kamo li "muškog ponosa"
On je naprosto dobar čovjek koji, bez imalo premišljanja oko toga, ne može ostaviti majku (pa ni bilo koje drugo ljudsko biće) samu, prepuštenu na milost i nemilost (ocu) ovisniku, no, koji, iako ponekad "poludi", ni prema tom istom ovisniku ne gaji ni mržnju ni prezir, jer negdje osjeća kako se radi o najtežem očajniku, čije je polagano utapljanje pri kraju.
Ukratko, Dejan i nije baš netko doista "zaštićivan od života i čuvan pod staklenim zvonom", osim ako se ozbiljno siromaštvo i propali otac te studiranje i rad u školi ne smatraju privilegijom, a svakojako obezglavljivanje, kopuliranje i gluvarenje po klubovima i ulicama te hipnotizirano androidiziranje "pravim životom".
Posve je razumljivo i da Dejan predaje (na zamjeni!) u osnovnoj školi: u vremenu digitalnog obeznanjenja, na prostoru koji kao da nikada i nije zapravo prihvatio prosvjetiteljstvo, taj je poziv prilično neatraktivan, pa i uglavnom slobodan od predatora (za njih su rezervirana mjesta direktor/ic/a škola), odnosno pristupačniji i onima sasvim neambicioznima.
To što je on (smušeni) nastavnik povijesti, za trenutak, na samom početku, može izazvati bojazan kako se radi o još jednom filmu poput Bog postoji, ime joj je Petrunija Teone Strugar Mitevski, no odmah se pokaže kako je Moj jutarnji smeh samosvojno, neviđeno ostvarenje, koje i s, recimo, nekim rumunjskim naslovima ima sličnosti samo utoliko ukoliko njihovi autori žive u susjednim zemljama.
Činjenica da do sada nismo spomenuli da Dejana igra 33-godišnji Kragujevčanin Filip Đurić najbolje pokazuje koliki je njegov doprinos filmu: na ovim prostorima odavno nije bilo glumca koji je tako utjelovio neki karakter, potpuno ne/stao u njemu: možemo se sjetiti tek pretprošle godine prerano preminulog Nebojše Glogovca (u kazališnom Hadersfildu, na primjer), koji se u Mom jutarnjem smehu pojavljuje u epizodnoj, ali sjajnoj, vjerojatno već kultnoj ulozi lokalnog vidovnjaka-iscjelitelja Miloša, a koji kao da je time mlađem kolegi prenio nešto od svoje nezaboravne glumačke intuicije. Činjenica da do sada nismo spomenuli da Dejana igra 33-godišnji Kragujevčanin Filip Đurić najbolje pokazuje koliki je njegov doprinos filmu: na ovim prostorima odavno nije bilo glumca koji je tako utjelovio neki karakter, potpuno ne/stao u njemu
Naravno, kao i Đorđevićev, koji još nije u najavi, jedva čekamo i Đurićev sljedeći film, Heroje radničke klase, u režiji 39-godišnjeg Miloša Pušića, novosadskog producenta Mog jutarnjeg smeha*****, čiju ekipu čine i daroviti i hrabri direktor fotografije Stefan Milosavljević, kao i još jedna mlada Kragujevčanka, majstorski neupadljiva Ivana Vuković u ulozi kolegice Kaće, te poslovično izvrsna Jasna Đuričić, kao gotovo skršena majka.
Film je navodno "pomeo i društvene mreže", a uskoro će biti prikazan i na prestižnom Međunarodnom filmskom festivalu u Rotterdamu, no, što je još puno važnije, tijekom njegova prikazivanja publika u dupkom punoj dvorani Kulturnog centra Beograda zdušno je komentirala i naglas navijala za Dejana, a da to nije niti malo smetalo ni najvećim kino-čistuncima.
Zbog svega toga, a vjerojatno i već pomalo napadnuti zarazom serija/la, gotovo da bismo poželjeli da se u (koliko je to moguće) istom sastavu snimi i nastavak ovog neobičnog, "sretni početak" djela; naravno, sve to u nadi da se ni Dejan, ni njegovi stvaraoci, neće, poput nekih svojih malo starijih kolega (koji bar još imaju sluha u žirijima), pokazati neotporni na festivale i platforme, odnosno da će ne samo sačuvati, nego i još više razviti svoj autorski nerv i beskompromisnost.******
-
