Hrvatska

Sada je više nego naivno postavljati pitanja tipa "zašto rektor Boras tako organski ne podnosi zagrebački Filozofski fakultet?" jer je pravo pitanje kako je uopće moglo doći do toga da bilo koji rektor ikad dobije ovlasti koje će mu omogućiti da svoje (ne)podnošenje ovoga ili onoga fakulteta sveučilišta kojem je rektor pretvori u pravno utemeljeno ignoriranje demokratskih izbora u okvirima tradicionalne akademske samouprave. Tko muči dvije uči i tako, mučeći mukom, stigosmo do skandaliziranja koje je tek posljedica jednog dugog procesa.

Čemu se nadati od ovogodišnje turističke sezone i tko i zašto spominje koridore za Čehe?

Koji je značaj raspeća? Tko je danas na meti onih što bi razapinjali, ali srećom ne mogu?

Kad drvoredi nemaju lišća, toranj Markove crkve vidljiv je duž čitave Savske ceste. Jedna je to od manje poznatih zagrebačkih vizura, ali ona koju mnogi doživljavaju, svjesno ili ne, svakodnevno. Bezbroj se atraktivnih pogleda na grad otvara svakoga dana. Dolazeći na Kaptolski trg kroz bezimeni prolaz, prolaznika s platoa u večernjim satima praznog i mirnog Dolca zatiče svemirski brod katedrale koja se pojavi odjednom. Potres je donekle izmijenio neke zagrebačke vedute, protresujući i naš odnos prema njima. Svim onim usputnim blokovima, zgradama, tornjevima, ornamentima - manje ili više poznatim slikama koje čine Zagreb Zagrebom.

Čelnici-dekani u Hrvatskoj su se ozbiljno približili oživotvorenju Führerprinzipa.

Studentski dom, očigledno se, od strane onih koji studentskim domovima i krizama upravljaju, ne smatra domom. "Zaposlenici SC-a su hodali po katovima i obavještavali studente da se do pet sati moraju iseliti iz soba i otići do Save tamo pokupiti svoje ključeve od druge sobe. Ja sam u tom trenu osjetila takav stres, nisam znala odakle da krenem, što da radim. Nitko nam nije pružao adekvatnu opremu, primjerice rukavice ili maskice", priča nam studentica Ana Lacković. Dodaje i kako su sve stvari koje su pripadale studentima zaposlenici strpali u crne vreće za smeće i stavili sve zajedno u teretanu.

Centar grada je potpuno pust. Na ulicama vlada teška tišina. Najljepše zgrade, upravo sve one koje čine identitet grada, na Jelačićevu trgu, Zrinjevcu, Strossmayerovu i Tomislavovu trgu, imaju žute i crvene naljepnice – privremeno ili trajno neupotrebljivo. Hvalevrijedni su pozivi za formiranjem stručnih tijela za koordinaciju obnove, ali to će uroditi plodom jedino ako će ono imati operativnu, a ne administrativnu ulogu. Deset godina obnove središta Zagreba, koliko se sada procjenjuje u medijima, stručnoj javnosti zvuči kao znanstvena fantastika.

Desetljeća nemara, neodgovornosti, uvoza i zatiranja proizvodnje, sada su posve vidljiva.

Nakon katastrofalne poplave u Zagrebu 1964. godine bilo je potrebno hitno udomiti sve građane koji više nisu imali gdje stanovati. Za privremena montažna naselja birane su odgovarajuće lokacije, urbane praznine, mjesta koja svaki grad treba, pa i za nepredviđene okolnosti kao što je poplava ili nedavni, jedan od najsnažnijih potresa u Zagrebu. Dio baraka za unesrećene u poplavi brzo je izgrađen i na mjestu dotadašnjeg gradskog zabavišta uz park Maksimir. Danas, više od pola stoljeća kasnije, dio tih baraka još uvijek stoji i mjestimično služi za stanovanje. Bivše zabavište se više nikad nije vratilo na isto mjesto, a čitava lokacija živi svoju privremenost.

Zemlja se uravnotežuje, ne trpi vladare. Govori - svi zaslužujemo dom otporan na potres.