Hrvatska

Hrvatski radnici emigriraju i dalje, a za to postoje i kratkoročni i dugoročni faktori.

Ni MVEP ni Vladin ured za udruge nisu reagirali na članak o oštećivanju Saveza Dodir.

Ministarstvo vanjskih poslova i europskih integracija raspisalo je 2017. godine natječaj za udruge na temu Informiranje o EU. U ocjenjivačkom postupku Hrvatski savez gluhoslijepih Dodir dobio je 70 bodova i bio je prvi ispod "praga" za dobivanje potpore. Za dva kriterija ocijenjen je s "nula" bodova, mada propozicije predviđaju da je najniža moguća ocjena "jedan". Da su mu ta dva boda priznata, Dodir bi dobio potporu. Ali to još uvijek nije sve...

Aktivnosti u vremenu liječe rane, izložbe, razgovori, filmovi, umjetnost...

Štrajkati nije lako nikada, a pogotovo to nije bilo ratnih godina pa ni za željezničare – krajem 1992. predsjednik Sindikata prometnika Zoran Đurić je pretučen, Darku Pavićeviću iz Sindikata infrastrukture bačen je Molotovljev koktel na automobil, a predsjednik Sindikata strojovođa Milan Krivokuća ubijen je na pragu kuće u Velikoj Gorici. Počinitelji koji su mu zadali tri udarca nožem ubojstva nikada nisu otkriveni, a razlog ubojstva još nije poznat.

Nasilje oko nas nije "slučajno", nije "Izuzetak". Sustavno je, ohrabrivano, sveprisutno.

Strategijska i stručna neosmišljenost politike tzv. male zemlje za veliki odmor.

Ulicama hrvatskih gradova šeću neprocesuirani i neosuđeni ratni zločinci. Gmižu po uredima najviših tijela vlasti, primaju od svojih domaćina odlikovanja, počasti, državna zaposlenja i koncesije za privatne poduzetničke projekte. Imenuju ih kreatorima kulturne politike, policija i DORH čuvaju u ladicama navode o njihovim djelima. Njihov ugled proizlazi iz neiskazanog općeg uvjerenja da su zaista počinili ono u što se tek neformalno sumnja da jesu. Kada novinarski apostrofirate nekoga za koga žrtve uporno tvrde da ih je mučio, hrvatsko pravosuđe ne poduzima izvide, ne podiže optužbe, ne pokreće postupke.

Svoj prvi spomenik žrtvama fašizma Zagreb je dobio 1954. godine na Zelenoj potkovi. Otprilike desetljeće kasnije uređeno je i spomen-područje Dotrščina, kao autentično mjesto najvećeg masovnog zločina u povijesti Zagreba. Zagrebu ne treba novi veliki spomenik žrtvama ustaškog režima zato jer takve spomenike grad već ima, ali se oni sustavno ignoriraju. Ono što treba je protokolarna reaktivacija postojećih i eventualno novo spomen-obilježje koje će opominjati na ustaški teror koji se danas u Hrvatskoj relativizira kroz institucionalni revizionizam - Opomenik ustaškog terora.

Kada se priča o posljednjem ratu na ovim prostorima, ali i ratovima generalno, još uvijek postoje neke posve neispričane priče i u potpunosti nepoznati akteri. To su bijesne lisice, psi lutalice, svinje i goveda koji besciljno lutaju ulicama razorenih gradova i poljima Like. To su napuštene koze ispred porazbijanih dućana u okolici Siska, masakrirani konji u ergeli Lipik, izgladnjeli medvjedi u Zoološkom vrtu u Sarajevu, četiri klokana koja su poginula u eksploziji granate u Zoološkom vrtu u Osijeku i jedna žirafa za koju tijekom evakuacije nije pronađen prijevoz pa je tamo ostala sama, i u vrtu i umrla.