Studentski dom, očigledno se, od strane onih koji studentskim domovima i krizama upravljaju, ne smatra domom.
Da se studentski domovi smatraju domovima ne bi MUP u Rijeci preuzeo nadležnost nad studentskim naseljem Ivan Goran Kovačić koje će se do daljnjeg koristiti kao "Pitanje je hoćemo li ostati u ovim paviljonima ili će nas opet sve masovno seliti, što me ne bi čudilo. Rekli su da ćemo se vraćati u domove čim se ponovno otvore fakulteti, ali to može biti za mjesec dana ili čak u lipnju", ne krije svoje strahove Lackovićkarantena za oboljele od koronavirusa, ne bi se u Zagrebu iseljavalo studente iz Studentskog doma Cvjetno naselje da bi se tamo evakuirali građani koji su zbog potresa ostali bez krova nad glavom, ne bi nakon proglašenja izvanrednog stanja u Srbiji odmah bilo objavljeno da studenti moraju napustiti studentske domove u Beogradu radi "sprečavanja infekcije COVID-19".
Studentici Ani Lacković ovo je druga godina kako živi u Studentskom domu Cvjetno. Studira u Zagrebu već pet godina i cijelo svoje vrijeme studiranja je stanarka studentskih domova. Cvjetno naselje je dom koji je bio najviše zahvaćen nedavnim "masovnim preseljenjem", zbog evakuacije građana koji se nisu mogli vratiti u svoje domove nakon potresa.
"U startu smo informaciju dobili naglo i to preko društvenih mreža. Studentima se nije dalo vremena da se pripreme za to što se moraju iseliti, niti se obavijestilo ostale koji nisu u domu da pokupe svoje stvari. Situacija je bila još gora jer je u tijeku bila zabrana prometovanja između gradova i javni prijevoz nije bio aktivan", objašnjava nam Lacković. Priča nam kako je odjednom u dvorište doma došlo nekoliko bijelih kombija Studentskog centra, a pritom nitko od studenata nije znao što se točno događa. Kad su saznali – prvo su mislili da se radi o šali.
"Zaposlenici SC-a su hodali po katovima i obavještavali studente da se do pet sati moraju iseliti iz soba i otići do Save tamo pokupiti svoje ključeve od druge sobe. Ja sam u tom trenu osjetila takav stres, nisam znala odakle da krenem, što da radim. Počela sam paničariti, bacati stvari iz ormara na pod. Zvala sam prijatelja da mi donese dva kofera da mogu negdje spremiti stvari", prisjeća se Lacković. Osjećala se kao da joj je naglo oduzeto nešto na što ima apsolutno pravo i za što se uporno trudila.
Naime, da bi uspjeli dobiti smještaj u studentskom domu, morate iz godine u godinu ispuniti niz kriterija – održavati visok prosjek ocjena, polagati redovno sve ispite, itd. Važan kriterij je obiteljsko financijsko stanje, kao i drugi faktori koji ukazuju na nemogućnost drugog i drugačijeg ostvarenja smještaja za studenta – uzima se u obzir i gubitak jednog ili obaju roditelja, studenti od prije iz sustava socijalne skrbi, invaliditet, i sl. Posve je jasno da je smještaj u studentskom domu onima koji se za njega prijavljuju u pravilu jedina mogućnost da si priušte život i studiranje u gradu u koji su doselili.
Preko noći iseliti studente iz njihova istinskog doma, banuti na vrata onima koji su tamo, a onima koji nisu spakirati stvari u vreće i staviti na njih naljepnice, ukazuje na to čiji je dom u očima službene politike stalan, a čiji dom se može u sekundi izmjestiti, jer se ljude koji u njemu žive zapravo smatra pokretnom robom. To najbolje ilustrira upravo svjedočanstvo ove studentice."Zaposlenici SC-a su hodali po katovima i obavještavali studente da se do pet sati moraju iseliti iz soba i otići do Save tamo pokupiti svoje ključeve od druge sobe. Ja sam u tom trenu osjetila takav stres, nisam znala odakle da krenem, što da radim", prisjeća se Lacković
"SC je organizirao jedan veliki kamion da se sve svari mogu odnijeti na Savu. Zaposlenici su, umjesto da pomognu koliko mogu, stajali tamo i čekali, gledali kako se mi mučimo s koferima i svim dodacima koji smo u sobi nakupili od početka godine. Nitko nam nije pružao adekvatnu opremu, primjerice rukavice ili maskice. Samo su hodali uokolo i gledali kako se mi pokušavamo pridržati 'distance od dva metra', što je jedva bilo moguće jer nas je toliko puno bilo. Ja sam imala svoju pamučnu maskicu, ali nisam nikakve rukavice imala. Kod prvog paviljona su na pod stavili samo role vreća za smeće i kod ulaska u upravu neke kartonske kutije u koje možemo stvari staviti. Nakon što smo utrpali stvari u kombije, morali smo busove čekati. Oni su cijelo Cvjetno u nekoliko sati iselili iz doma", priča Lacković.
Dodaje i kako se kasnije ispostavilo da su sve stvari koje su nekom pripadale zaposlenici strpali u crne vreće za smeće i stavili sve zajedno u teretanu u Osmom paviljonu. Ostatak studenata, među kojima je bila i ona, sat i pol je čekao na vjetru i snijegu pri dolasku u Studentski dom Stjepan Radić.
Stvari studenata i studentica strpane u crne vreće za smeće
"Bili smo cijelo vrijeme izloženi potencijalnoj zarazi jer nikoga nije bilo briga. Čistačice su hodale po sobama, pospremale sve stvari studenata koji su tamo živjeli prije i ormare zalijepili selotejpom – prvo običnim, a onda drugi put 'službenim' SC selotejpom", prepričava Lacković. Ne smatra da je ova akcija bila prikaz ikakve humanosti i istinske volje za pomoć nastradalima u potresu, iako su mediji o tome izvještavali kroz tu prizmu. Preko noći iseliti studente iz njihova istinskog doma, banuti na vrata onima koji su tamo, a onima koji nisu spakirati stvari u vreće i staviti na njih naljepnice, ukazuje na to čiji je dom u očima službene politike stalan, a čiji dom se može u sekundi izmjestiti, jer se ljude koji u njemu žive zapravo smatra pokretnom robom
"Na terenu se tijekom preseljenja našlo toliko novinara koji su obavijestili narod o tome kako je jedan Studentski Centar ustupio mjesta ljudima koji su ostali bez krova. Ali što su napravili da bi došli do toga? Opleli studente. Kako se to može nazvati dobrim djelom? Prema nama koji smo se žalili postupalo se s gađenjem. Čak su i meni, koja sam izvještavala svoje prijatelje i roditelje o tome što se događa, na društvenim mrežama neki poručili da sam glupa i nezahvalna", kaže Lacković.
Ističe i kako sama volontira već godinama i uvijek rado pomaže, i solidarna je s ljudima koji se nakon potresa nisu mogli vratiti svojim domovima, ali postojala su i brojna druga mjesta u gradu i smještajni kapaciteti u koje se moglo i trebalo smjestiti te ljude. Upozorava i kako u Zagrebu ima i onih studenata, pogotovo Erasmusovaca - koji nemaju drugu opciju za život u Zagrebu.
"Najviše mi je bilo žao studenata koji ne znaju hrvatski, jer nitko od zaposlenika SC-a nije govorio engleski i onda su ih slali od jedne osobe do druge da dođu do informacija koje su im potrebne. Ja sam jedna od studenata koji s razlogom nisu išli doma. Imam starije roditelje i pogotovo u doba Covid-19 krize ne želim dolaziti doma jer ne želim nikoga zaraziti. Sad ni ne mogu jer nemam prijevoza", kaže.
Ormari oblijepljeni SC selotejpom
I dalje joj nije poznato koliko će plaćati dom u kojem je trenutno smještena i hoće li uopće s obzirom na cijelu situaciju. Ne zna ni jesu li sve njene stvari stvarno na sigurnom, kao ni jesu li "nove" sobe u koje su smješteni dezinficirane prije ulaska studenata u njih. Dio tih pitanja prije nekoliko je dana u dopisu SC-u postavio i Studentski zbor sveučilišta, ali na većinu pitanja SC zapravo nije konkretno odgovorio.
"Pitanje je hoćemo li ostati u ovim paviljonima ili će nas opet sve masovno seliti, što me ne bi čudilo. Rekli su da ćemo se vraćati u domove čim se ponovno otvore fakulteti, ali to može biti za mjesec dana ili čak u lipnju", ne krije svoje strahove Lacković.
Umjesto da boravi u domu koji je zaslužila i zavoljela, iz dana i dan mora, kao i brojni drugi studenti i studentice iz studentskih domova, udomljavati nove strahove.
