Slučajno ili ne, onda kad drvoredi nemaju lišća, toranj Markove crkve vidljiv je duž čitave Savske ceste. Jedna je to od manje poznatih zagrebačkih vizura, ali ona koju mnogi doživljavaju, svjesno ili ne, svakodnevno. Paralelno, bezbroj se atraktivnih pogleda na grad otvara s prozora, osobito viših, katova zgrada, balkona, krovnih terasa ili naročito s brežuljaka koji karakteriziraju sjeverni Zagreb. Neke su vedute tako samo naše, neke svačije, a neke istovremeno intimne i gradske. Jedna od zagrebačkih najpoznatijih je s ulaza Glavnog kolodvora na Trg kralja Tomislava, kada se pred putnicom upriliči spomenik kralju Tomislavu, Umjetnički paviljon, katedrala s desne, i tornjevi palača nekadašnjeg Državnog šumskog erara i ona Schlesinger tj. Hotel Palace s lijeve, sve uokvireno Medvednicom u pozadini.Neovisno o tome koliko znamo o njima, mnoga mjesta i prostore u gradu lako prepoznajemo. Najčešće i vidimo ono što poznajemo
Nema druge prilike za prvi dojam, a ta vizura ima u sebi veličanstvenost koja čak premašuje onu koja odlikuje sam grad, jer kad u njega zakoračite mjerilo postaje manje dojmljivo budući da vas okružuje Krležin „dvokatni grad“, no dojam inicijalnog otvaranja sve to nekako anulira. Namjernik će atraktivnu vizuru pronaći i ako okrene leđa, i pogleda kolodvor i trg iz smjera paviljona.
U doživljaju grada iz perspektive pješaka postoji bezbroj motiva, pristupa i načina gledanja. Ovise o nama, slučajnostima, okolnostima, točkama i kutovima gledanja ili željama. Grad, primjerice, izgleda potpuno drugačije s vrha nebodera u Kopernikovoj ili gledan sa zadnjeg kata Hotela Westin koji otvara jednu od najdojmljivijih veduta na cjelinu Medvedice i njen sjajan odnos prema Zagrebu. Kako se Medvednica gleda iz grada, tako se i grad gleda s Medvednice. Najbolje noću kada svjetla čine naočigled premrežen "ograničeni beskraj". Mnogi prilazi planini također nude vedute, primjerice iz ulice Ksaver u smjeru Mihaljevca, kada se u prvome planu otvori pogled i na brdo s ljetnikovcem Okrugljak, koji pak gleda na grad.
Smještaj ladanjskih kuća koje hvataju pogled nije novina, a imaju i svoje lokalne specifičnosti. Galjufova zidanica u Grškovićevoj došla je prva, a one sjeverno i južno od nje nakon. Kako bi sačuvali vizuru na stariju kuću, arhitekti nova zdanja odmiču od linije izgradnje ulice i smještaju u dubinu parcele. Tako zidanica ostaje lijepo vidljiva s ulice sa svih strana, a nove kuće pritom su dobile dodanu vrijednost: pogled na grad s jedne i Ksaversku dolinu s druge. Ponad te doline, kupole Mirogojskih arkada - u koje treba zaviriti i iznutra - mogu se vidjeti s više brda ili s npr. gradskih nebodera, ali su ipak najdojmljivije niz ulicu Hermana Bollea. Pogled na grad s povišenih adresa imaju, primjerice, i Cmrok ili neuređeni Maksimir zapadnog dijela grada - Grmoščica.
Galjufova zidanica (Foto: S.Š.)
Najpoznatija gornjogradska veduta ona je Ćirilometodskom na Markov trg i crkvu, posebno gledano s Lotrščaka, a uz te poznate i uvijek s razlogom reproducirane, tu su i one manje isticane, a jednako lijepe: primjerice pogled na palaču Vojković-Oršić-Rauch, nekad Ured Medvednica je općenito najbolji zagrebački orijentir. Drugi je katedrala, koja se vidi s mnogih mjesta u gradu, pa i nekih neočekivanih. Primjerice, s vrha Bukovečkih stuba naziru se njena dva tornja, dok se iz Ilice isti tornjevi ljepše vide na potezu prema trgu, nakon križanja s Medulićevomgradonačelnika, a danas Hrvatski povijesni muzej, niz Freudenrichovu; potom sve ono što možemo doživjeti ulaskom u Matoševu iz one Brezovačkog, ili šetnjom lagano zakrivljenom "otmjenom, prastarom i arkadijski tihom noćnom" Demetrovom ulicom. U procesu izgradnje grada, neke gradske slike nastale su spontanije, druge izrazito planski. Maksimirski vidikovac i njegova prilazna aleja ili livade oko njega primjer su projektiranih parkovnih veduta.
Jedna od razlika u pogledima je i između individualnih i skupnih motiva. Mnogi su nestalni, a s njima mijenjale su se i gradske vizure. Kada je srušena palača Pongratz na glavnom trgu, na njeno je mjesto došla predimenzionirana palača talijanskog osiguravajućeg društva koja je poništila vizualni odnos trga s Gradecom. Bilo je to u vrijeme kada su, baš kao i danas, često pod pritiskom investitora, nestajale neke, a nastajale nove vizure.
Nekadašnji doživljaj konjičke skulpture na Trgu bana Jelačića koja se najelegantnije predstavljala iz Ilice, također je nestao kako je spomenik prvo uklonjen, a kasnije promijenio lokaciju. S nekim budućim i izglednim preuređenjem trga, bilo bi uputno vratiti ga na izvornu lokaciju.
Spomenik banu nekad je bio vidljiv prilazeći Trgu iz Ilice, a s nekim budućim preuređenjem trga na izvornu bi ga lokaciju valjalo i vratiti.
No, dok se mnoge točke u gradu mijenjaju, otvaraju i nestaju ili nastaju onako kako se mijenja grad, neke su urbanističke konstante. One čine identitetska mjesta Zagreba, Iako nisu nužno motivi razglednica. Iz pozicije pješaka, donjogradske je ulice, osobito one najduže, rijetko moguće doživjeti u totalu. Primjer onih gdje je to lako su Draškovićeva, Gundulićeva ili Palmotićeva. Na prvu se najljepši pogled pruža s juga na sjever, a na potonju gledano na jug s njenog vrhu, čak još iz Branjugove. Gundulićeva atraktivnu vizuru nudi s oba kraja, no osobito je lijepa gledana s visine, sa Strossa.Kako se Medvednica gleda iz grada, tako se i grad gleda s Medvednice. Najbolje noću kada svjetla naočigled premrežen "ograničeni beskraj". Mnogi prilazi planini također nude vedute, primjerice iz ulice Ksaver u smjeru Mihaljevca, kada se u prvome planu otvori pogled i na brdo s ljetnikovcem Okrugljak
Ova vizura funkcionira jednako impresivno i danju i noću, primjerice u suton kada i ulična svjetla automobila ispisuju dužinu ulice ili za božićnog perioda kada joj dekoracije daju na svečanosti. Slične visinske vedute sa Strossa zahvaćaju i Preradovićevu, ali tek u segmentima. Strossmayerovo šetalište pritom nudi i nešto drugo, možda najpoznatiju panoramu Zagreba čiji se nebopis (skyline) sporije mijenja ne samo s izgradnjom, već i svakodnevno, s itinererom oblaka i karakterom neba.
Niz Zakmardijeve, bivše Sveučilišne stube, preko trga je Gajeva, bivša Špitalska ili Bolnička - jedna od onih donjogradskih ulica koja je pravocrtna postala tek u svom kasnijem razvoju. Izvorna prostorna dispozicija njene sjeverne, ograničke, krivulje uvjetovala je jednu od ljepših gradskih vizura, onu gledano prema sjeveru s točke nešto prije križanja s Berislavićevom.
S tog mjesta vidimo Ilički neboder, svijetlo plavu zgradu Napretkove zadruge, ugaoni erker jedne od palača Vranyczany-Dobrinović, toranj tzv. Marijinog dvora u Teslinoj i krošnje iz dvorišta druge palače Vranyczany (treća je današnja Moderna galerija), današnjeg Arheološkog muzeja. Baš zbog krošnji, pogled je promjenjiv i s godišnjim dobima, kada kesteni mijenjaju boje, dobivaju ili gube lišće.
Ova vizura otkriva na jednome mjestu evoluciju arhitekture i mjerila. Niže i više devetnaestostoljetne palače u prvom su planu, u sredini još viša Napretkova zgrada izgrađena po projektu Sjepana Planića i označava prvu modernizaciju, a možda i najuspješniji primjer uglovnice u Zagrebu, dok je u pozadini Ilički neboder grupe autora, nakon obnove nezgodno obučen u crna umjesto svijetla stakla, prvi je pravi zagrebački neboder – i točka s čijeg se vrha gleda grad.
Obližnji pogled duž nekadašnje Svilarske prema jugu zaustavljen je klasicističkim portalom današnjeg doma zdravlja, no pravo bogatstvo Preradovićeva i Haulikova nude u njenom nastavku, gledano od ispred te zgrade. Kada se u jednoj vizuri nađu raznoliki tornjevi: onaj stambene zgrade na uglu Preradovićeve s Berislavićevom, oni crkava na Cvjetnom, Ćirilometodskoj i Markovom trgu, stamenitog Lotrščaka i promatraču U procesu izgradnje grada, neke gradske slike nastale su spontanije, druge izrazito planski. Maksimirski vidikovac i njegova prilazna aleja ili livade oko njega primjer su projektiranih parkovnih vedutanajbližih balkona na uglu Svačićevog trga i Trenkove, a najdalje - Sljeme. Medvednica je općenito najbolji zagrebački orijentir. Drugi je katedrala, koja se vidi s mnogih mjesta u gradu, pa i nekih neočekivanih. Primjerice, s vrha Bukovečkih stuba naziru se njena dva tornja, dok se iz Ilice isti tornjevi ljepše vide na potezu prema trgu, nakon križanja s Medulićevom.
Ilica ljepotu veduta nudi na još nekoliko točaka, npr. pogledom na Tomićevu, nekadašnju Brdovitu, i uspinjaču s Lotrščakom. Neke od najpoznatijih vizura na katedralu su i ona iz Skalinske ili s Mosta slobode i iz Ulice Hrvatske bratske zajednice. Prva je drevna, a potonja modernistički zahvat koji je malom Zagrebu utro metropolitanskije mjerilo, dok je pogled na katedralu poklon pješaku ili vozaču koji se tamo zateknu.
Gradnja uz tu ulicu ostaje do danas nedefinirana, no pogled na katedralu je konstanta, a jednom kad se ispred Lisinskog postulira i trg, logična urbanistička veza sa Zelenom potkovom i zgradom Glavnog kolodvora postat će i naglašenije vizualna. Katedrala se vidi i s nasipa ili Sljemena. Iz Cesarčeve pak, dio je "arheologije vidika" sa stražnjim stranama kuća nikad do kraja definiranog bloka.
No, jedan je pogled na nju ipak najdojmljiviji: onaj koji se otkriva dolazeći na Kaptolski trg s Dolca. Nepretenciozni, bezimeni prolaz koji to jedva je, ostatak je slučajnosti još iz vremena rušenja starog Dolca. Na tom mjestu prolaznika nakon platoa u npr. večernjim satima praznog i mirnog Dolca zatiče svemirski brod katedrale koja se pojavi odjednom. Malo koja zagrebačka vizura ima takav dramatični moment. Šteta je da je ne prati jednako, ili nekako, atraktivni Kaptolski trg.
Grškovićeva (Foto: S.Š.)
Nešto dalje, na Trgu žrtava fašizma bitniji je urbanizam, nego arhitektura. Trasu ulice Račkoga odredio je vodotok tj. potok Medveščak. Odnos paviljona i te ulice dodatni je smisao dobio tek s naknadnom izgradnjom fontane koja je formirala plato, piazzetu, ispred paviljona, ali i jasnije,No, jedan je pogled na nju ipak najdojmljiviji: onaj koji se otkriva dolazeći na Kaptolski trg s Dolca. Nepretenciozni, bezimeni prolaz koji to jedva je, ostatak je slučajnosti još iz vremena rušenja starog Dolca. Na tom mjestu prolaznika nakon platoa u npr. večernjim satima praznog i mirnog Dolca zatiče svemirski brod katedrale koja se pojavi odjednom potrebno, naznačila ulaz u njega. Pogled s vrata, stuba, Meštrovićeva paviljona na katedralu jedna je zagrebačkih urbanističkih razglednica i točka iz koje katedralni kompleks možda djeluje i najimpresivnije. Naime, često u vizurama grada dominira katedrala ili tek njeni tornjevi, primjerice kada se otkriju iz krivine Vlaške prilazeći prema Draškovićevoj ili vire na vrhu Petrinjske.
No, doživljaj katedrale s krovovima nadbiskupskog dvora i njegovih kula potvrđuje taj kompleks različitih stilova jednim od najvrednijih i najvažnijih arhitektonskih sklopova u Zagrebu, što s te točke možemo i naslutiti i bez da išta o tome znamo. Još bolje, ali drugačije, dvor i katedrala vide se iz Stare Vlaške, točno kod Šenoinog spomenika. Neovisno o tome koliko znamo o njima, mnoga mjesta i prostore u gradu lako prepoznajemo. Najčešće i vidimo ono što poznajemo.
Mnoge su gradske vizure dio naših osobnih geografija, općenito našeg bivanja u gradu. I tad svakodnevno otkrivamo tek dio svega onoga što grad nudi, neovisno o tome primijetimo li to uvijek ili ne. I sasvim obične ulice mogu, osobito za lijepoga dana i dobrog raspoloženja, biti s ljepše strane spektra. Ako odemo ili nešto nestane, kad npr. grad ostane bez svih dimnjaka, sve nam to može nedostajati.
Potres je donekle izmijenio neke zagrebačke vedute, istovremeno protresujući i naš odnos prema njima. Svim onim usputnim blokovima, zgradama, tornjevima, erkerima ili ornamentima, manje ili više poznatim slikama koje čine Zagreb Zagrebom.
