Uspavana ljepotica Blata

Od 10. studenog do 10. prosinca na H-Alteru objavljujemo seriju tekstova pod nazivom 'Zagreb, iznova'. Vodimo vas u neobične šetnje kroz zagrebačke kvartove, okretišta i skvotove, u prašnjave prostore u kojima se spajaju utopija i distopija, otkrivamo zaboravljeno i zanemareno, maštamo o budućem i drugačijem.

Prvi u seriji tekstova tekst je Anje Vladisavljević 'Vodi curu u kino, danas sam nažicao previše', koja nas vodi u Dubravu, među pale heroje i pale industrije, ali i nove, spontane spomenike kvartovske solidarnosti.

Drugi u seriji tekstova tekst je Luke Ostojića 'Uspavana ljepotica Blata', koji nas vodi u kompleks nikada dovršene Sveučilišne bolnice na kraju grada, promišljajući značaj takvog pothvata gradnje i vrijednost sanjarskog javnoga zdravstva.

✎

Socijalistička arhitektura opet je u trendu. Efektne fotografije zgrada i spomenika privukle su preko 260.000 pratitelja na Instagram računu #socialistmodernism, a jugoslavenska arhitektura dobila je priznanje i poznate umjetničke institucije, njujorške MoMA-e, gdje je lani održana izložba Toward a Concrete Utopia: Architecture in Yugoslavia, 1948–1980.Prema projektu slovenskog Biroa 71, zgrada bolnice zamišljena je tako da omogući što veći i kvalitetniji priljev danjeg svjetla, pogled na prirodu i neposrednu blizinu parkova za šetnju. Dakle, ono što bi danas predstavljalo luksuz tada se smatralo dijelom osnovne zdravstvene zaštite

Dok fotografije ističu vizualnu začudnost, već izraz "betonska utopija" u naslovu izložbe upućuje da se iza estetskog dojma krije i njena društvena funkcija. To potvrđuje Vladimir Kulić, profesor arhitekture i jedan od autora izložbe:

"Kada govorimo o arhitekturi kao umetnosti, obično mislimo na njenu reprezentacijsku funkciju i šta nam ona ‘govori’. No možda je još važnije šta nam arhitektura ‘radi’: kako nas organizuje, šta nam omogućava, kako nas sputava. I šta mi radimo njoj: ko je i kako gradi i koristi, pod kojim uslovima, s kojim sredstvima. Iz te perspektive možemo reći da su arhitekti u socijalističkoj Jugoslaviji osvojili široko polje slobode, ne samo u smislu estetike i reprezentacijskih strategija, već i u oblikovanju upotrebljivog prostora."

I u Hrvatskoj je došlo do buđenja interesa za ovaj recentni, ali prilično zanemareni dio baštine, najviše u vidu popularnog dokumentarnog serijala Betonski spavači koji je od 2016. HRT-ovom gledateljstvu predstavljao poznate socijalističke građevine i ukazivao na njihovu zapuštenost u novoj državi. No sudeći po aktualnoj uredničkoj politici HRT-a, Betonski spavači će vjerojatno također završiti u hibernaciji.Dok fotografije ističu vizualnu začudnost, već izraz "betonska utopija" u naslovu izložbe upućuje da se iza estetskog dojma krije i njena društvena funkcija.

Stoga nećemo moći vidjeti priču o nedovršenoj Sveučilišnoj bolnici u Zagrebu, vrlo ambicioznom projektu iz 1980-ih čiji ostaci još stoje na rubu grada. Bolnica nije bila dijelom ni njujorške izložbe koja obuhvaća vrijeme do Titove smrti, vjerojatno s pretpostavkom da se betonske utopije nisu podizale tijekom ekonomske i političke krize koja je dovela do rata.

Naposljetku, bolnicu ne nalazimo ni na Instagramu – njeno sadašnje stanje toliko je otužno da ne može dobiti dovoljan broj lajkova. No u ovom tekstu ipak se vraćamo Sveučilišnoj bolnici, tom fascinantnom prostoru na kojem se sudaraju priroda i društvo, utopija i distopija, ideali i realnost, socijalizam i kapitalizam, prošlost i sadašnjost Zagreba.

Danas luksuz, nekad dio osnovne zdravstvene zaštite

Inicijalni projekt Sveučilišne bolnice u današnjem se okviru čini kao da pripada nekoj stranoj kulturi s drugog kontinenta. Naravno, gradnja bolnice bila je nužna: populacija Zagreba je od kraja Drugog svjetskog rada do 1980. narasla za četiri puta, a nije izgrađena nijedna novaPriroda je s lakoćom ponovno preuzela prostor: moćno raslinje preplavilo je ogroman dio bolnice, a izloženost svim vremenskim prilikama vidno je nagrizla konstrukcije. Svoj obol raspadanju dali su i ljudi. Veći dio zgrade nije više ostakljen jer su prozori razbijeni, a krhotine stakla su posvuda. Sav vrijedan materijal je ukraden i sastrugan bolnica, nego su samo podignuti domovi zdravlja i renovirani postojeći objekti. Ipak, u to vrijeme, nakon Titove smrti, kad se ekonomska kriza već počela osjećati u svakodnevici građana, trebalo je političke hrabrosti donijeti odluku o istovremenoj gradnji Sveučilišne bolnice i Vojne bolnice (današnjeg Kliničkog bolničkog centra Dubrava).

Riječ je o iznimno skupim i ambicioznim projektima koji ne donose bitan prihod nego "samo" koriste zdravstvenom stanju građana. Takav projekt tim je više nevjerojatan danas dok sustav javnog zdravstva gubi svoje osnovne infrastrukturne i ideološke temelje (o čemu temeljito piše Ana Vračar za Bilten, Radnička prava i druge medije).

Teško je sada pojmiti i proporcije ovakvog projekta. Sveučilišna bolnica je na jednom mjestu trebala pružati uvjete za opći i klinički medicinski rad, sveučilišnu nastavu, znanstvena istraživanja i rad referalnog centra. Kako navodi knjižica Sveučilišna bolnica Zagreb (koju je sama bolnica objavila 1991.), ona je trebala obavljati sve bolničke djelatnosti uz popratne dijagnostičke i polikliničke sadržaje.

Uža parcela bolnice prostirala se na 47 hektara, a u tom prostoru bilo je predviđeno 1100 kreveta za pacijente, 90 Oko zgrade završeni su prostori za parking, tegle s biljem i deseci neobičnih rasvjetnih balona – paukolikih krijesnica kakve će lako prepoznati posjetitelji socijalističkih hotela na Jadranu. Bolnica je, unatoč svemu, zadržala određenu ljepotukolijevki za novorođenčad te je najavljeno zapošljavanje između 2993 i 3735 djelatnika (većinom medicinsko i paramedicinsko osoblje). Bolnica je bila namijenjena stanovnicima Zagreba, ali i ljudima iz regije i šireg područja države. S tim je ciljem određena i lokacija bolnice na Blatu, u neposrednoj blizini glavne prometnice na ulazu u grad, uz otvoreno računanje da će povezanost biti još bolja kad Vrapčanska cesta premosti Savu i kad se izgradi tramvajska linija Jadranskom avenijom (!).

Unatoč blizini prometnica, bolnica je prirodom vizualno i auditivno odsječena od automobilskog prometa. Prema projektu slovenskog Biroa 71, zgrada bolnice zamišljena je tako da omogući što veći i kvalitetniji priljev danjeg svjetla, pogled na prirodu i neposrednu blizinu parkova za šetnju. Dakle, ono što bi danas predstavljalo luksuz tada se smatralo dijelom osnovne zdravstvene zaštite.

Jesu li visoke ambicije bile opravdane u tim ekonomski i politički teškim vremenima? U vrlo informativnom tekstu Megalomanija i 'bolnica' na kraju grada (Građevinar, br. 8, 2014.) Branko Nadilo zaključuje da se radi o nepotrebno ambicioznom pothvatu. On problematizira činjenicu da je prvotno zamišljeni Klinički centar Novi Zagreb polako prerastao u mnogo veću Sveučilišnu bolnicu i smatra da se tu radilo o političkoj makinaciji.Stoga dolaskom na prostor Sveučilišne bolnice prvo treba potpisati izjavu da se njome krećemo na vlastitu odgovornost. Cijeli kompleks – skoro 180.000 m2 – čuva samo jedan čuvar. Nekad je prostor čuvalo osam čuvara, ali Grad je postepeno rezao troškove 

No čak i ako u obzir uzmemo potencijalnu korupciju, najčudnije obilježje ovog suludo ambicioznog, skoro "utopijskog" projekta jest što je bio na dobrom putu da bude realiziran. Projekt se direktno financirao preko samodoprinosa kojim su građani Zagreba od 1982. do 1992. davali 1,5 posto svojih prihoda. Gradnja je počela 1985., a kraj svih radova bio je planiran za kraj 1990. Radovi su kasnili, do zadanog roka je izgrađeno 45% zgrade, no bolnica je bila na sigurnom putu da uđe u funkciju tijekom prve polovice 1990-ih.

A onda je počeo rat. Gradnja je odgođena pa obustavljena, Sveučilišna bolnica je, kao i mnoge druge javne institucije, zapela u prijelazu između društvenih sustava, do 1995. je završila u likvidaciji, a potrošenom i preostalom novcu od samodoprinosa gubi se trag. Jedino je ostao poluizgrađeni kompleks koji već 30 godina besciljno strši na rubu grada.

Ogoljeni čelik i paukolike krijesnice

Iako zgrada na Blatu nije nikad postala bolnica, ona nam i dalje govori o svom sadašnjem kontekstu i utječe na život okolice. Naravno, ono čemu cijeli kompleks direktno svjedoči jest činjenica da nova država desetljećima tu nije napravila ništa. Koncept i prostor bolnice s vremena na vrijeme izrone u nekom predizbornom obećanju pa opet potonu u zaborav.Eto našeg skromnog i besplatnog priloga studiji izvodljivosti – nije moguće zamisliti kako bi se postojeća ruševina mogla adaptirati u suvremenu bolnicu, a pritom bi u troškove rušenja stare i gradnje nove bolnice trebalo uračunati odštetu svim vlasnicima koji polažu pravo na dijelove zemljišta

Prošle godine ministar zdravstva Kujundžić je najavio ekspresni početak radova na gradnji nove dječje bolnice na prostoru Sveučilišne, rekavši da "bolesna djeca ne mogu čekati". Radovi ipak nisu počeli, ali ove godine Ministarstvo zdravstva je u suradnji s Gradom Zagrebom, formalnim vlasnikom bolnice, raspisalo međunarodni javni natječaj za studiju izvodljivosti za projekt "Izgradnja nacionalne dječje bolnice" u prostoru nedovršene Sveučilišne bolnice. Za tu svrhu namijenjeno je 42 milijuna kuna iz europskih fondova. Naizgled, nešto se pokrenulo.

S malo skromnijim budžetom krećemo u laičku procjenu izvodljivosti projekta. U nepregledno velikoj bolnici trenutno se nalazi samo ekipa strane filmske produkcije koja snima postapokaliptičnu scenu. Lokacija je doista prigodna za distopiju – sa svih strana dominira divlja priroda, a u njenom središtu nalazi se nedovršeni brutalistički mastodont koji će strane gledatelje odmah asocirati na Černobil.

Zgrada, pak, istovremeno sadrži jasno vidljive tragove nekadašnje ambicije i dugotrajnog propadanja. Čelične i betonske konstrukcije su dovršene. U prostorijama se nalaze stari madraci, cijevi, prolazi za lift i veliki prozori koji s vanjske strane reflektiraju odraz, a s unutarnje omogućuju pogled vani. Na najvišem katu nalazi se ostakljeni dio krova koji stvara iznimnu svjetlosnu situaciju.Čuvar nam, pak, otkriva da je prethodnu noć zatekao pedesetak migranata koji su se od kiše sklonili u atomskom skloništu, inače namijenjenom za radioaktivni otpad bolnice. Situacija je krajnje opasna – za migrante koji se u mraku kreću ovim prostorom, za čuvara koji nailazi na tako velik broj očajnih ljudi

Oko zgrade završeni su prostori za parking, tegle s biljem i deseci neobičnih rasvjetnih balona – paukolikih krijesnica kakve će lako prepoznati posjetitelji socijalističkih hotela na Jadranu. Bolnica je, unatoč svemu, zadržala određenu ljepotu.

No propast je evidentna. Priroda je s lakoćom ponovno preuzela prostor: moćno raslinje preplavilo je ogroman dio bolnice, a izloženost svim vremenskim prilikama vidno je nagrizla konstrukcije. Svoj obol raspadanju dali su i ljudi. Veći dio zgrade nije više ostakljen jer su prozori razbijeni, a krhotine stakla su posvuda. Sav vrijedan materijal je ukraden i sastrugan, a dijelovi zgrade su namjerno uništeni. Razrušena građevina pritom nema ni minimalne sigurnosne uvjete. Otvori za prozore, šupljine za liftove, rupe u podu i uništene stepenice nisu ničim osigurani.

Stoga dolaskom na prostor Sveučilišne bolnice prvo treba potpisati izjavu da se njome krećemo na vlastitu odgovornost. Cijeli kompleks – skoro 180.000 m2 – čuva samo jedan čuvar. Nekad je prostor čuvalo osam čuvara, ali Grad je postepeno rezao troškove dok posao nije pao na jednog čovjeka koji patrolira prostorom i doslovno riskira život da bi "zaštitio" derutnu bolnicu od opasnih uljeza.

Tko su uljezi? Kradljivci materijala su očito redovni gosti, a prostor su koristili i koriste beskućnici i narkomani. U prostoru ipak ne nalazimo Ulični umjetnici tako su pretvorili bolnicu u svojevrsni galerijski prostor koji zbog svog neravnog oblika i prostorne povezanosti omogućuje gledanje pojedinačnih grafita iz različitih kuteva, razina i udaljenostitragove drogiranja, a samo u jednoj sobi nailazimo na staru i prljavu odjeću. Čuvar nam, pak, otkriva da je prethodnu noć zatekao pedesetak migranata koji su se od kiše sklonili u atomskom skloništu, inače namijenjenom za radioaktivni otpad bolnice. Situacija je krajnje opasna – za migrante koji se u mraku kreću ovim prostorom, za čuvara koji nailazi na tako velik broj očajnih ljudi, a općenito za ljude koji sklonište moraju tražiti u prostoru derutne bolnice.

Pritom valja istaknuti da tako velik broj ljudi nije slučajno istovremeno zalutao u relativno nepoznat prostor na rubu grada – dakle, očito se radi o organiziranom transportu migranata na ovu lokaciju. Zašto Grad plaća neadekvatnu zaštitu lokacije kad bi mogao jednostavno dignuti ogradu oko bolnice?

Razlog se vjerojatno nalazi u nesređenim imovinskim odnosima – iako je Grad vlasnik bolnice, iz pravnih izvora saznajemo da se oko vlasništva nad zemljištem bolnice vodi mnoštvo sporova. Naime, to je zemljište u Jugoslaviji bilo nacionalizirano, a u procesu denacionalizacije trebalo bi ga vratiti ranijim vlasnicima ili im platiti obeštećenje.

Eto našeg skromnog i besplatnog priloga studiji izvodljivosti – nije moguće zamisliti kako bi se postojeća ruševina mogla adaptirati u suvremenu bolnicu, a pritom bi u troškove rušenja stare i gradnje nove bolnice trebalo uračunati odštetu svim vlasnicima koji polažu pravo na dijelove zemljišta. Procjena: bolesna djeca će pričekati.Iako zgrada na Blatu nije nikad postala bolnica, ona nam i dalje govori o svom sadašnjem kontekstu i utječe na život okolice. Naravno, ono čemu cijeli kompleks direktno svjedoči jest činjenica da nova država desetljećima tu nije napravila ništa

Ipak, prostor zadržava ljepotu i privlači kreativne marginalce koji u njemu pronalaze priliku za izraz. Ulični umjetnici tako su pretvorili bolnicu u svojevrsni galerijski prostor koji zbog svog neravnog oblika i prostorne povezanosti omogućuje gledanje pojedinačnih grafita iz različitih kuteva, razina i udaljenosti.

Prikrivene prostorije prepuštene su neambicioznim tekstualnim grafitima: zidove u polumraku prekrivaju duhovite poruke ("Baci bože ciglu i budi precizan"), šašave reference (posveta Patriku Zvijezdi iz Spužva Boba Skockanog), izjave ljubavi (uglavnom djevojkama) i izljevi mržnje (uglavnom Srbima).

Najizloženiji prostori pak obiluju minuciozno napravljenim, inovativnim i sjajnim grafitima koji pretvaraju bolnicu u fascinantnu likovnu galeriju, potpuno oprečnu sterilnim uvjetima institucionalne kulture. Iza svakog ugla u više planova možemo vidjeti fantastične slike poznatih i nepoznatih likova rađene u različitim stilovima.

Valja dodati i da je akustika pogodna za glazbene i audio eksperimente – riječima kolege, "kad zapuše vjetar, oni metalni kosturi koji su trebali postati stepeništa proizvode zvukove dostojne muzičkog bijenalea." No s obzirom na potpunu neadekvatnost prostora za veće okupljanje, pogotovo u uvjetima bez danjeg svjetla, ne nazire se potencijal za daljnji razvoj čak ni u gerilskim uvjetima.Dok Sevšek za brownfield lokacije nudi zanimljivu soluciju "slabog planiranja", prostor Sveučilišne bolnice ipak zbog veličine, derutnosti i kompleksnih imovinskih odnosa nije pogodan za manje projekte i spontana korištenja

Naposljetku dolazimo na sam vrh, na ravni betonski krov koji otvara potencijal za vrt i okupljanje. S krova vidimo prvo visoki toranj umrljan grafitom o lokalnom kvislinškom režimu (ipak, svaka čast autoru na pogibeljnom pothvatu), zatim prirodu oko bolnice, autocestu prema Karlovcu, kućice u okolici bolnice, zgrade s druge strane Save... Vidimo cijeli grad.

Utopija koja to više nije

Ostajemo pod dojmom čudesnog prostora za koji se čini da će zauvijek ostati zaglavljen između neostvarenih planova prošlosti i nedomišljenih ideja budućnosti, nikad dovršen, ali nikad ni do kraja uništen. Prostor Sveučilišne bolnice u tom smislu dijeli sudbinu ostalih zagrebačkih brownfield lokacija o čemu je detaljnije pisao Antun Sevšek.

Grad drži napuštene i neiskorištene brownfield prostore u stalnoj fazi pripreme za obnovu i revitalizaciju, a pritom ne postoje uvjeti da ih se komercijalno iskoristi. Njihova zapuštenost simptom je ekonomske krize, ali i "realističnog" javnog planiranja koje S krova vidimo prvo visoki toranj umrljan grafitom o lokalnom kvislinškom režimu (ipak, svaka čast autoru na pogibeljnom pothvatu), zatim prirodu oko bolnice, autocestu prema Karlovcu, kućice u okolici bolnice, zgrade s druge strane Save... Vidimo cijeli gradodgađa bavljenje tim prostorima za "bolja vremena" koja nikad ne dolaze. Iza tako shvaćenog realističnog pristupa zapravo se kriju politička bezidejnost i izbjegavanje odgovornosti, kako u rješavanju problema, tako i u istraživanju uzroka koji su do problema doveli.

Dok Sevšek za brownfield lokacije nudi zanimljivu soluciju "slabog planiranja", prostor Sveučilišne bolnice ipak zbog veličine, derutnosti i kompleksnih imovinskih odnosa nije pogodan za manje projekte i spontana korištenja. Na tom prostoru moguće je realizirati samo ambiciozan, promišljen i široko prihvaćen projekt.

Je li moguće danas na Blatu osmisliti i realizirati takav projekt od javnog interesa? Sve oko bolnice upućuje na negativan odgovor – od njene sudbine preko nerealnog projekta dječje bolnice sve do ideje o gradnji nogometnog stadiona na Blatu i besmislene Arene Zagreb u neposrednoj blizini.

Ideja o gradnji Sveučilišne bolnice danas se čini kao neostvariva utopija, no isto je vrijedilo 1980-ih kad se vlast u vrijeme političke i ekonomske krize ipak odlučila na taj hrabar / sulud potez. To pokazuje da srž problema danas nije u ostvarivosti takve utopije, nego u činjenici da u današnjem kapitalizmu političarima takva bolnica više ne predstavlja utopiju.

No građanima vrijednosti poput javnog zdravstva i dalje predstavljaju ideal zbog kojeg, eto, država i postoji. Zato se u vakuumu političkih rješenja ljudi vraćaju socijalističkoj arhitekturi, ma koliko je vladajuća politika pokušavala potisnuti.

✎