Osim što je Možemo! u prvom krugu lokalnih izbora dominirao u Zagrebu, ušao je u skupštine u Dubrovniku, Splitu, Karlovcu, Pazinu, Puli, Rijeci i Osijeku, u četiri županije, a Suzana Jašić je u drugom krugu gradonačelničkih izbora u Pazinu. Mijenja li se Hrvatska i što to znači za SDP?
Prije svega najveća se promjena dogodila u gradu Zagrebu. To je promjena paradigme upravljanja gradom, a onda i šire političke paradigme. Ono što se događa na nacionalnoj razini još uvijek nam ne sugerira neku veliku promjenu odnosa političkih snaga. Naime, kad pogledate što se događalo na ovim lokalnim izborima, to jest kad zbrojite rezultate, onda vidite da su rezultati slični onima nakon parlamentarnih izbora. Imate dominaciju desnice, odnosno HDZ-a, Domovinskog pokreta i Mosta, nad ljevicom koju čine SDP i Možemo!.
Međutim, na lijevom spektru dolazimo do pitanja implikacije ovih rezultata za SDP, koji je po prvi puta suočen s ozbiljnom političkom konkurenciŠkorin nastup u izbornoj noći bio je potez političkog očajnika koji je svjestan da su mu šanse skoro pa nikakve u drugom krugu. Njegov govor je potpuni zaokret od onoga što je govorio u predizbornoj kampanjijom. Što je još važnije, ta opcija dobila je priliku upravljati najvećim hrvatskim gradom, a sve dosadašnje opcije koje su konkurirale SDP-u, a sjetimo se Hrvatskih laburista, Oraha, pa čak i Živog zida, nikad nisu imale takvu priliku. Smatram da SDP po prvi put ne odlučuje sam o tome što će se s njim dogoditi. Čak i pod pretpostavkom da naprave sve promjene koje najavljuju dugi niz godina - kadrovske, ideološke, organizacijske itd. - to još uvijek ne znači da će povratiti staru slavu. Ako Možemo! pokaže da može implementirati u Zagrebu ono što su obećali, čini se da će preuzeti lidersku poziciju u Hrvatskoj, a vidimo da su već ostvarili solidne rezultate i u drugim dijelovima Hrvatske, doduše u manjem broju gradova i županija. Na neki način, sudbina SDP-a je u rukama Tomislava Tomaševića.
Što Možemo! doista može napraviti u Zagrebu i što je po vašem mišljenju najvažnije što bi Tomašević (ako postane gradonačelnik) trebao napraviti? Može li se uvaliti u zamku prevelikih očekivanja koja bi dovela do pada entuzijazma kod građana? Koje su njegove osjetljive točke, najslabije karike?
Najvažnija stvar je zapravo pokazati građanima da je promjena moguća. Jedan veliki dio građana, ne samo Zagreba nego i širom Hrvatske, izgubio je povjerenje u to da se kroz politički proces nešto može mijenjati. Najbolji indikator vam je odaziv na izbore - 45 do 46 posto. Ono što bi bio najveći uspjeh za Možemo! je da svoj novi model, novu paradigmu upravljanja gradom, implementira u praksi i da, umjesto Bandićevih klijentelističkih mreža, dobijemo model upravljanja temeljen na transparentnosti i participativnosti.
Međutim, obično se kaže da će Možemo! možda iznevjeriti očekivanja građana. Na jednoj je razini to pomalo banalno. Kad za vas glasa 150 tisuća građana, nemoguće je zadovoljiti sve. Sigurno ćete neke od tih građana razočarati, ali je pitanje koji će to biti broj građana i koliki će biti opseg tih sektorskih razočaranja. Čini mi se da su neki analitičari već počeli nekorektno procjenjivati Možemo! i smatram da ih ne treba procjenjivati prema nekom idealu koji ne postoji nigdje ili možda postoji u Švedskoj ili Norveškoj, nego ih treba komparirati s vladavinom Milana Bandića. Ako tu pokažu da model funkcionira, onda je velika šansa da ostvare uspjeh.
Ono što će biti glavna zapreka u tom njihovom pokušaju je kadrovska politika, za koju je jedan političar rekao da je osnova svake politike. Imat Škoro je odustao od raspravljanja o kvalitetnom upravljanju gradom i svoju će borbu svesti na svjetonazorski sukob ljevice i desnice. To je legitimno, ali pritom treba zadržati pristojan politički diskursće izazov pronalaženja dovoljno kvalitetnih ljudi da bi svoj program mogli implementirati u praksi - s razine modela na razinu implementacije. To je izrazito zahtjevno napraviti u tako velikom gradu kao što je Zagreb. Također, na tom putu će morati raditi određene kompromise. Izraelski politički filozof Avishai Margalit napisao je: "Reci mi koji su tvoji ideali i reći ću ti kakav bi čovjek htio biti. Pokaži mi koje si kompromise napravio i reći ću ti kakav čovjek jesi". Dakle, jasno je da će se morati raditi određeni kompromisi, no ključna stvar je kakva će biti kvaliteta tih kompromisa. To je najveći izazov. Ako se model uspješno implementira, onda će biti manje važno je li prometna ili socijalna politika savršena. Uvijek će postojati dio nezadovoljnih, ali bitno je da model bude implementiran.
U svojim ste analizama često spominjali kako model upravljanja Milana Bandića ovisi o klijentelističkim mrežama, ali i da su takav model upravljanja izravno ili neizravno podržavali HDZ i SDP, što znači da je model izrazito dominantan i o njemu ovise mnogi. Ako uzmemo u obzir zagrebačku krizu i relativno nedavne transfere zastupnika SDP-a u stranku Milana Bandića, možemo li i sada očekivati slične prebjege iz koalicije Možemo! i SDP-a?
Za razliku od prethodnih saziva i u nacionalnom parlamentu i u zagrebačkoj Skupštini, ja ne očekujem da će se to sada događati. Očekujem jedan od dva scenarija - ili će Možemo! i SDP u koaliciji imati stabilnu skupštinsku većinu ili ćemo ići na nove izbore. Potpuno mi je nevjerojatno da se dogode prebjezi. Osim što bi to bio kraj tih političara, jer političari koji su prešli kod Milana Bandića više ne postoje, nepojmljivo mi je i ne mogu uopće zamisliti situaciju da bi netko iz Možemo! ili SDP-a prešao na drugu stranu pa koalirao sa Škorom i HDZ-om. Ne mogu zamisliti ni situaciju u kojoj bi se stvorila stabilna skupštinska većina koja bi blokirala Tomaševića, za kojeg pretpostavljamo da će pobijediti u drugom krugu.
Ono što je više vjerojatno, ali opet, ne previše vjerojatno, je da se dogodi nesporazum između Možemo! i SDP-a. Tu eventualno može doći do U politologiji smatramo da političke opcije koje zagovaraju lijevi ekstremizam dovode u pitanje liberalnu demokraciju i kapitalizam i da su sklone ograničavati politička i ekonomska prava određenim skupinama građana. Moram priznati da ni u naznakama u stranci Možemo! nisam vidio takve idejenekih problema, naročito zato što je SDP u paradoksalnoj poziciji jer će biti dio ove vlasti, a što ova vlast bude bolja, to će SDP na nacionalnoj razini biti sve slabiji. Međutim, čini mi se da u SDP-u ima odgovornih ljudi koji neće dozvoliti da njihovi kratkoročni stranački interesi naruše tu koaliciju. No, u gradu Zagrebu postoji čitav niz drugih razina, od pročelnika do gradskih poduzeća, koji moraju funkcionirati kvalitetno da bi Možemo! implementirao svoj model.
Kojim će se onda metodama služiti oni koji imaju koristi od Bandićevog modela upravljanja kako bi se obranili od reformi?
Jedan dio toga će, paradoksalno, biti pozivanje na neke zakonske odredbe. Iako je vladavina Milana Bandića bila obilježena političkom korupcijom i klijentelizmom, već sad imamo najave nekih pročelnika gradskih ureda (npr. Pavla Kalinića) da ih štiti zakon. Ne očekujem, niti je to u njihovom planu, da Možemo! otpušta zaposlenike Holdinga i Grada koji vrijedno rade svaki dan, ali problemi će postojati na upravljačkoj razini. Bilo bi političko samoubojstvo da Možemo! kaže kako neće dirati pročelnike koji imaju ugovore, mijenjati vodeće ljude Holdinga, mijenjati vodeće ljude gradskih podružnica, jer bez toga neće moći provesti svoj model. A da će biti opstrukcija, bit će ih, od različitih medijskih insinuacija do toga da će nastojati interpretirati zakon na način kako njima odgovara.
Spominju se kolektivni ugovori. Jesu li oni dovoljno jaki da Tomašević ne uspije smijeniti dovoljan broj ljudi?
Mislim da će kolektivni ugovori doći na dnevni red, ali da neće štititi pročelnike i najviše upravljačke razine. Danas u Zagrebu imate 27 pročelnika, to jest 27 ministara. Već sama činjenica da će Skupština napraviti preustroj, pa će ih umjesto 27 biti 15 ili 16 otvara prostor za promjenu ljudi. Grad Zagreb je ogroman i sigurno će biti, kao i u drugim gradovima, nekih sudskih procesa, ali ne očekujem da će to biti prepreka koju Tomašević i Možemo! neće moći preskočiti.
Miroslav Škoro je u svojem govoru zazvao Boga i upotrijebio izraz "ekstremna ljevica" za Možemo!. Hrvatska ima iskustvo agresivnih akcija desničarskog civilnog društva, još od "skupljača kestenja" u Račanovo vrijeme, splitske Rive, šatoraša za vrijeme Milanovića, razbijanja dvopismenih ploča u Vukovaru, itd. Je li Škorin ispad u izbornoj noći najava ponavljanja nečeg sličnog u Zagrebu? On očito osporava volju skoro 50 posto birača koji su izašli na izbore.
Nadam se da ćemo u kampanji ostati u granicama civiliziranosti i da nećemo prijeći na ekstremizam druge vrste, odnosno nasilje. No, to u ovom Moguće je da se dogodi nesporazum između Možemo! i SDP-a. Tu eventualno može doći do nekih problema, naročito zato što je SDP u paradoksalnoj poziciji jer će biti dio ove vlasti, a što ova vlast bude bolja, to će SDP na nacionalnoj razini biti slabijitrenutku nitko ne može garantirati. Gledao sam danas (utorak) Tomislava Tomaševića i kod njega je prisutan jasan pokušaj spuštanja tenzija. On ne želi na udarce odgovoriti istom mjerom i pokušava privući građane pitanjima kvalitetnog javnog upravljanja. Međutim, ovo je pitanje na koje vam nažalost ne mogu dati jednoznačan odgovor.
Je li se Domovinski pokret Škorinim govorom prokazao kao lažna antikorupcijska stranka?
Škorin nastup u izbornoj noći bio je potez političkog očajnika koji je svjestan da su mu šanse skoro pa nikakve u drugom krugu. Njegov govor je potpuni zaokret od onoga što je govorio u predizbornoj kampanji, gdje je on uz Tomaševića bio kandidat promjene. On je žestoko osuđivao korupciju i klijentelizam vlasti, prije svega Milana Bandića i HDZ-a, da bi u izbornoj noći od tih korumpiranih ljudi oni postali dragi Davor i Jelena. Dakle s Davorom i Jelenom želi zaustaviti ekstremnu ljevicu u Zagrebu. To znači da je Škoro odustao od raspravljanja o kvalitetnom upravljanju gradom i da će svoju borbu svesti na svjetonazorski sukob ljevice i desnice. To je legitimno, doduše više je legitimno na nacionalnim izborima, ali hajmo reći da je legitimno i na lokalnim izborima, s tim da i tu treba zadržati pristojan politički diskurs. Čini mi se da će Škoro hodati po rubu onoga što se naziva civilizirani politički govor, a nažalost se bojim da će jedan dio njegovih suradnika debelo prijeći tu granicu, tako da s te strane očekujem vrlo ružnu političku kampanju.
Je li Domovinski pokret ikad bio antikorupcijska stranka? Škoro se više puta ogrebao zbog sumnjivih poslova s državom, a Penava također. Imaju li oni legitimitet nazivati se antikorupcijskom strankom?
To je dobro pitanje. U predizbornoj kampanji je bilo zanimljivo gledati kako kandidat Davor Filipović optužuje Škoru da je imao poslove s Gradom, a sam Filipović je bio u skupštinskoj većini i praktički na vlasti. Onda je Jelena Pavičić Vukičević koja je bila zamjenica gradonačelnika optuživala Škoru da je dobivao “kućice”. Bilo je tu svakakvih paradoksa u kampanji. Čini mi se da je Most, kada se pojavio 2015. Godine, imao puno veći reformski potencijal i puno se bolje mogao prezentirati kao antikorupcijska stranka.
Vidite li u Možemo! išta "ekstremističko" na čemu je Škoro mogao temeljiti svoju optužbu? Ima li možda u Škorinom ispadu elemenata ekstremizma?
U politologiji smatramo da političke opcije koje zagovaraju lijevi ekstremizam dovode u pitanje liberalnu demokraciju i kapitalizam i da su sklone Ono što bi bio najveći uspjeh za Možemo! je da svoj novi model, novu paradigmu upravljanja gradom, implementira u praksi i da, umjesto Bandićevih klijentelističkih mreža, dobijemo model upravljanja temeljen na transparentnosti i participativnostiograničavati i politička i ekonomska prava određenim skupinama građana. Moram priznati da ni u naznakama u stranci Možemo! nisam vidio takve ideje. Ono na čemu će Škoro očito inzistirati i zbog čega će proglašavati Možemo! za lijevu ekstremističku stranku je pitanje povratka Titovog trga. Nadam se da se Možemo! neće uloviti u tu zamku. Čini mi se da su ovaj mandat od građana dobili kako bi promijenili model upravljanja gradom Zagrebom, a ne mijenjali imena ulica i trgova. Uostalom, i sam Tomašević je rekao da su oni bili protiv promjene imena Titovog trga, ali da im to sada nije na listi prioriteta. U krajnjoj liniji to jest politička pozicija o kojoj se treba razgovarati, ali nikako nije ekstremna. Nema ništa ekstremno u stranci koja dijeli dosta programskih osnova i s drugim sličnim europskim strankama. Znade se reći i da su oni franšiza, pri čemu se to navodi kao velika kritika, kao da i druge stranke diljem Europe, kako socijalnodemokratske, tako liberalne, demokršćanske, pa onda i stranke zelene ljevice ne dijele neke programske osnove. Tu nema ničega spornog.
Za Škorin govor sam već rekao da pleše po rubu političke ekstremnosti i bojim se da ćemo u ova dva tjedna zaista vidjeti mračnu retoričku atmosferu. Nadam se da nećemo vidjeti ništa više od toga, ali jedan dio političkog govora upućenog Možemo!-u jest ekstremizam. Kad svojim političkim protivnicima kažete da su Jugoslavenčine, komunjare i slično, to je politički govor koji bi trebalo izbjegavati.
Ljevica je u prošlosti optuživala SDP za neoliberalne politike poput fleksibilizacije Zakona o radu. Je li Možemo! dio onoga što je u Barcelonu dovelo Adu Colau, u SAD Bernie Sandersa, u Veliku Britaniju Jeremy Corbyna, a sada u Njemačku Annalenu Baerbock? Predstavlja li Možemo! promjenu te lijeve paradigme koja je zaglibila u neoliberalizam?
Kada gledamo tu europsku scenu, pa i malo šire, globalno, klasična socijaldemokratska ljevica zaista je u ozbiljnoj krizi. U nizu država ostvaruju jako loše rezultate, a u nekima poput Grčke i Francuske su praktički nestale s političke scene. Kao njihova alternativa na ljevici se pojavljuje tip zelene ljevice, koja je po socijalekonomskim pitanjima ljevija od socijaldemokracije, razočarana pomakom koji se događa 1990-ih godina kada socijaldemokracija prihvaća diktat tržišta i pomiče se u centar. Nove stranke ljevice sada vraćaju to klatno nazad u lijevo.
Zanimljivo je da te stranke još uvijek vrlo rijetko u svijetu dobivaju priliku upravljati političkim zajednicama. Od ovih koje ste spomenuli, Corbyn, unatoč velikoj popularnosti, nikad nije dobio priliku. Sanders je senator, ali nije uspio biti predsjednički kandidat. Tek ćemo vidjeti hoće li zeleni u Njemačkoj dobiti priliku. Tako da je slučaj Možemo! i SDP-a, da se vratimo na početak, možda najbolje komparirati sa stanjem u Španjolskoj. Trenutno je u Španjolskoj na vlasti ljevica koja kombinira klasičnu socijaldemokratsku stranku i Podemos, s tim da je tamo ipak socijaldemokraZa Škorin govor sam već rekao da pleše po rubu političke ekstremnosti i bojim se da ćemo u ova dva tjedna zaista vidjeti mračnu retoričku atmosferu. Nadam se da nećemo vidjeti ništa više od toga, ali jedan dio političkog govora upućenog Možemo!-u jest ekstremizamcija zadržala primat.
U Hrvatskoj ipak treba biti oprezan oko prognoza koje najavljuju buduću dominaciju ljevice na nacionalnoj razini jer SDP i Možemo! ne samo da moraju raditi na sebi, odnosno Možemo! mora uspjeti u Zagrebu, a SDP se mora obnoviti, nego moraju mobilizirati puno širi krug birača. Na lokalnim smo izborima imali otprilike isti odaziv kao na parlamentarnim, a rezultat je u oba slučaja bio da je desnica jača od ljevice. Pretpostavka za uspjeh, odnosno da Možemo! i SDP osvoje nacionalnu vlast, zahtjeva proširivanje tog kruga birača, a onda će biti zanimljivo promatrati odnos među njima. Recimo, zeleni su u Njemačkoj trenutno jači od socijaldemokrata koji su dugo bili na vlasti. U Španjolskoj su socijaldemokrati jači od Podemosa, a u Portugalu imamo sličan odnos snaga gdje su socijalisti najjači, pa onda zeleni. Postalo je jasno da socijalisti i socijaldemokrati ne mogu vladati sami te da im je za to potrebna nova zelena ljevica.
Hrvatska je jedna od država u kojoj će zelena ljevica dobiti priliku, bar što se tiče glavnog grada. No, budućnost je otvorena, nema garancija da će se to preslikati na nacionalnu razinu. Spomenuli ste Barcelonu i Adu Colau, kao primjer gdje je zelena ljevica uspješna. No istovremeno je zelena ljevica u Madridu doživjela ozbiljan poraz od pučana, odnosno demokršćana. U svakom slučaju pred nama je vrlo zanimljivo političko razdoblje.
