Čemu da se nada sjever Afrike?

Pandemija koronavirusa još je jedna kriza u Africi u kojoj su krize već normalizirane do mjere da Afrikancima samo potenciraju dugo prisutnu nesigurnost. Iako su tek crtica u našim medijima, ekonomskim položajem u Hrvatskoj smo ipak mnogo bliži Africi, nego Modrićevoj dnevnoj sobi, a "nevjerojatne" situacije s kojima se afričke države susreću polako postaju i naši problemi. Vodimo vas zato u zemlje Sjeverne Afrike, gdje o pandemiji koronavirusa razgovaramo sa sugovornicima iz Alžira i Egipta. Posljedice pandemije i mjera opreza već su dramatične, no ujedno postoje indicije da one mogu biti povod i za pozitivne promjene.

Fantazija bliskosti i nepoznata realnost

Tijekom i nakon krize, dok budemo procesuirali što se događalo ovih mjeseci, slaganje novih priča i usmena predaja bit će nam ključni za stvaranje nove normalnosti. Gledajući serijal Kvart priča, shvaćam da kvartovi predstavljaju nužnu fantaziju bliskosti sa zajednicom, ali da se iza njih krije i realnost ljudi kojih nisam svjestan dok živim u svom mjehuru. U prostorno rubnim kvartovima izraženiji crni humor i autoironija ukazuju na težinu kakva nije prisutna u dobrostojećim dijelovima grada. Možda je najbolji aspekt Kvart priče što uspijeva ne samo ponuditi priču autsajderima, nego i uključiti ljude koji žive u Zagrebu.

Kako sam preživio (ako sam preživio)

Dok smo došli do Napulja, saznali smo da su otkazani Milanski tjedan mode, zadnja dva dana fašnika u Veneciji i tri nogometne utakmice talijanske lige. Prvi put sam na putovanju osjetio panični strah – što ako otkažu i utakmicu na koju smo došli? Napulj nije imao vremena strahovati od korone, svakodnevni život bio je dovoljno sulud. Građane je od korone štitio sveti Diego. Lokalci su likovali što je virus napao sjever države s obzirom da bogati sjevernjaci desetljećima nazivaju južnjake koleričnim i prljavim životinjama. Po povratku iz Italije, sjedim u stanu, u zagrebačkoj verziji Dekamerona. Tako je to kad koronavirus mutira u prenosnika neuroze,

Fašizmu ne trebaju mase

Povjesničar Ishay Landa u knjizi Fašizam i mase, nedavno objavljenoj kod nas, pokazuje da se fašizam nije pozivao ni oslanjao na potporu mase, nego na tada aktualnu ekonomsku i intelektualnu elitu. Elitizam spram masa, piše Landa, bio je neopravdan tijekom 19. i 20. stoljeća, a taj isti elitizam i danas je živ. Strah od masovnog fašističkog pokreta potpuno je promašen: fašizmu masa nije potrebna, ona mu je smetnja. Lijevoj politici preostaje potpomaganje te smetnje, i to kroz veću demokratizaciju i vjeru u omraženu masu, otvaranje kanala za informiranje, solidarnost i suradnju, međusobno uvažavanje i učenje. Ne samo što je to prava, nego je to i jedina opcija.

Uspavana ljepotica Blata

U nepregledno velikoj bolnici nalazi se samo ekipa strane filmske produkcije koja snima postapokaliptičnu scenu. Oko zgrade završeni prostori za parking, tegle s biljem i deseci neobičnih rasvjetnih balona – paukolikih krijesnica kakve će lako prepoznati posjetitelji socijalističkih hotela na Jadranu. Ulični umjetnici pretvorili su bolnicu u svojevrsni galerijski prostor. Ideja o njenoj gradnji danas se čini kao neostvariva utopija, no isto je vrijedilo 1980-ih, kad se vlast u vrijeme krize odlučila na taj potez. Srž problema danas nije u ostvarivosti takve utopije, nego u činjenici da u današnjem kapitalizmu političarima takva bolnica više ne predstavlja utopiju.

Zanima me film u zajednici, ne fetišiziranje forme

Ljeto u bolnici

Usred ljeta, posljednje mjesto na kojem čovjek želi biti je bolnica. Stoga smo se u potrazi za drugačijom slikom ljeta zaputili upravo tamo. "Prije desetak godina znalo se dogoditi da po pet sati nitko ne dođe u hitnu pomoć, ali sad stiže podjednaki broj ljudi kao i tijekom ostatka godine. Vjerojatno zato što sve više ljudi ljeti ne odlazi na more nego ostaje u Zagrebu”, govori kirurginja Iva Kirac. Neočekivano nailazimo na još jednu drugačiju sliku ljeta: suprotno dominantnoj ljetnoj šemi po kojoj umjetnost služi jednima kao dio turističke ponude, a drugima kao neobavezna "hrana za dušu", ovdje je umjetnost usko vezana uz zdravlje.

Kina koja smo izgubili

Za desetak dana kino Europa se gasi. Pokušajmo vidjeti što time gubimo, što smo već ranije izgubili i kako dalje. Studentska kina ne rade, kvartovska kina više ne postoje. Najgori ishod zatvaranja kina Europe nije otvaranje kluba za "nisku kulturu", nego rasipanje njene publike u niz izoliranih gledatelja. Kino više nije ni jedini ni najpraktičniji kanal distribucije filmova, no i dalje čini gledanje filma kolektivnim iskustvom. Gradovima trebaju prostori koji svima omogućuju jednostavan pristup kulturi i temelje se na pretpostavci da je umjetničko djelo stvar zajednice, a ne individualni komoditet.

Cvjetni trg ≠ Starbucks?

Glasina o potencijalnom otvaranju Starbucksa na Cvjetnom trgu nije podigla veliku prašinu, kao što ovih dana vijesti o Cvjetnom trgu ne izazivaju naročitu reakciju. Trg koji je inspirirao umjetnike, građane i aktiviste danas se pretvorio u izgubljen teritorij kojim se mučno baviti – kad je već izgubljen, koga briga što će se tamo otvoriti? Ta glasina čini se konačnim zatvaranjem kružnog procesa komercijalizacije trga, a u svakom je slučaju zgodan povod da se još jednom zapitamo što je Cvjetni trg bio i u što se pretvorio, te što je trg kao javni prostor danas.

Umjetnost i vlasništvo danas

Može li suvremena umjetnost uopće iskoračiti van svojih okvira bez pretvaranja u spektakl? Je li moguće pretvoriti umjetnički iskaz u efektni politički angažman? Takva pitanja vode nas knjizi eseja Umjetnost i vlasništvo danas i drugi eseji engleskog autora Johna Bergera (1926 – 2017), prvom naslovu biblioteke Tendencija u izdanju BLOK-a.