Od 10. studenog do 10. prosinca na H-Alteru objavljujemo seriju tekstova pod nazivom 'Zagreb, iznova'. Vodimo vas u neobične šetnje kroz zagrebačke kvartove, okretišta i skvotove, u prašnjave prostore u kojima se spajaju utopija i distopija, otkrivamo zaboravljeno i zanemareno, maštamo o budućem i drugačijem.
Prvi u seriji tekstova tekst je Anje Vladisavljević 'Vodi curu u kino, danas sam nažicao previše', koja nas vodi u Dubravu, među pale heroje i pale industrije, ali i nove, spontane spomenike kvartovske solidarnosti.
✎
Načičkana lancima domaćih i stranih supermarketa, najčešće onih koji već imaju reputaciju supermarketa za sirotinju, obljepljena gomilom bilborda i komercijalnih sadržaja duž tramvajske pruge, zagrebačka Dubrava se mnogima neće učiniti kao kvart vrijedan posjeta. Uz poneke izuzetke, kao što su besplatne i lokalno organizirane šetnje u organizaciji Jane’s Walk projekta koji je par svojih obilazaka posvetio zagrebačkom istoku - Dubravu se najčešće zaobilazi i pri urbanim zagrebačkim turama koje su proteklih godina zabilježile svojevrstan procvat. Iz UABA-e kažu da im je sjećanje na sve navedene događaje važno te zbog toga redovito održavaju komemoracije na prigodne datume, organiziraju izložbe i tribine. "Da se više ne ponovi!" zaključio je jedan član
Također, naizgled banalan zadatak kao što je dovući prijatelje na kavu ili pivo baš u ovaj kvart, pored toliko šik kafića i privlačnih točionica craft-piva u centru grada, ispada uvijek težak pregovarački proces.
Smještena na istoku grada, ugrubo rečeno, između Oporovečke i Branimirove ulice, Dubrava se nerijetko uklapa u lokalne orijentalističke projekcije da na istoku vrijede nešto drugačija pravila ponašanja, da tu caruju šverc i okršaji mafijaških klanova, a njeguju se i nešto drugačije estetske vrijednosti.
Potonje se ponajprije odnosi na "divlju gradnju" privatnih obiteljskih kuća, ponekad vrlo specifičnog izgleda, koji izaziva zgražanje ljubitelja urbane arhitekture. Usprkos tome, stanovnici Dubrave s kojima smo razgovarali, u životu "na periferiji" vide velike prednosti.
"Ne znam zašto je Dubrava postala ljudima nekakav tabu, nekakav loš kvart", govori nam Pavle, rođeni Zagrepčanin koji u Dubravi živi od 1964. godine. "Ja sam išao u školu na Trešnjevci, gdje je isto bila ekipa, netko ti je prolazio pa prodavao ciglu pa si ili dobio batina ili si mu morao dati par dinara. Nikakav drugačiji ili lošiji kvart nije bila Dubrava".
Dalje nam objašnjava sugerirajući da bi Zlatno doba "Tvornice snova" u Dubravi, trajalo je od šezdesetih do devedesetih godina. Jadran film je u tom periodu bio jedan od najvećih i najpoznatijih filmskih studija u srednjoj EuropiDubrava mogla imati lošiji status zbog "mješovitog stanovništva", s obzirom na to da su se tu desetljećima naseljavali doseljenici iz različitih dijelova Hrvatske, ali i susjedne Bosne i Hercegovine te s Kosova, odnosno Janjeva, a prisutna je i romska populacija.
"Cijena stanova u Dubravi i na Trešnjevici je u parsto eura. Zašto? Zato što ljudi imaju predrasude o Dubravi… Ali za razliku od Trešnjevke - ovdje imate zelenila, ovdje imate gdje izać’, tu je Dotrščina i Maksimir. Pogledajte Trešnjevku, ovak' je nabita", govori nam Pavle uz primjerenu gestikulaciju.
Pavle ističe da, iako mu je Dubrava prirasla srcu, teško da može izdvojiti nešto što bi tu pokazao nekom strancu ili autsajderu. "Pogledajte Aveniju Dubrava, od [okretišta] tramvaja pa sve do benzinske pumpe dolje [na Grižanskoj] - sve je zamrlo, samo banke," kaže i prisjeća se kako je nekoć duž te linije vrvilo jer je tamo bila gomila dućana zbog kojih nije bilo potrebe da se odlazi u grad.
"Bio je Jadran Film, bila je Croatia Records, sad je sve privatizirano", kaže.
Pali heroji i pale industrije
Pavle kaže da bi on svoje "goste" eventualno odveo na Dotrščinu, spomen-park nedaleko od parka Maksimira i tramvajskog okretišta na Valjalo bi spomenuti da je još jedan "simbol" Dubrave skončao svoje zlatno doba. Konjšćinska ulica, na kojoj se prodavala jeftina roba iz Turske, Dalekog istoka i Italije i koja je bila glavno šoping odredište mnogih Zagrepčana, izgubila je taj status nakon što je tržište preplavila jeftinija kineska robaDubravi, prostor koji obuhvaća ogromnu šumsku površinu, a na kojem se nalazi nekoliko spomenika vrhunskih kipara koji komemoriraju okrutno ubijene žrtve ustaškog režima. Pri uređenju spomen-parka angažirani su tako Vojin Bakić, Josip Seissel i Jure Kaštelan. Pretpostavlja se da je ondje ubijeno oko 7,000 antifašista, među kojima su i poznati intelektualci Božidar Adžija, Otokar Keršovani, August Cesarec i drugi.
Na samom okretištu u Dubravi, na livadi iza pruge, naći ćemo još jedan spomenik koji pamti zagrebački otpor ustaškom režimu. Skulptura koja na kamenom postolju simbolično prikazuje vješanje, spomenik je poznatog umjetnika Dušana Džamonje, podignut 1960. godine u sjećanje na šesnaestoricu Zagrepčana koje su ustaše 20. prosinca 1943. godine objesili o telefonske stupove upravo na toj lokaciji.
“U Dubravi su se događala velika stradavanja ljudi, bilo kao odmazda, bilo kao zastrašivanje građana kako bi ih se spriječilo da pomažu partizanskim jedinicama,” kažu nam članovi udruge antifašističkih boraca i antifašista (UABA) područja Dubrava-Sesvete. U listopadu 1944. dogodilo se još jedno javno vješanje - 19 zagrepčana - i to uz željezničku prugu koja prolazi pored naselja Čulinec. Do devedesetih je tamo stajala spomen ploča."Ne znam zašto je Dubrava postala ljudima nekakav tabu, nekakav loš kvart", govori nam Pavle, rođeni Zagrepčanin koji u Dubravi živi od 1964. godine
Ipak, na groblju u obližnjoj Granešini i danas stoji spomen-grobnica posvećena tim žrtvama. Za njeno održavanje danas brine ova grupa antifašista. Objasnili su nam i da je Dubrava je za vrijeme Drugog svjetskog rata bila značajna za djelovanje ilegalnih jedinica narodnooslobodilačkog pokreta. Tu su se održale Prva konferencija Komunističke partije Hrvatske (kolovoz 1940.) i Peta zemaljska konferencija komunističke partije Jugoslavije (listopad 1940).
Potonja je bila održana u Bihaćkoj ulici, današnjoj Kapucinskoj, u kući Srećka Džamonje, oca gore spomenutog kipara. Antifašisti nam kažu i da su se po završetku rata otvarali spomen-muzeji posvećeni konferencijama u kućama njihova održavanja, ali da se oni tijekom 1990-ih zatvaraju. Zato u prostoriji njihove udruge stoje fotografije nekadašnjih spomen-muzeja koje čuvaju to sjećanje. Iz UABA-e kažu da im je sjećanje na sve navedene događaje važno te zbog toga redovito održavaju komemoracije na prigodne datume, organiziraju izložbe i tribine. "Da se više ne ponovi!" zaključio je jedan član.
Na samom okretištu u Dubravi, na livadi iza pruge, naći ćemo još jedan spomenik koji pamti zagrebački otpor ustaškom režimu
(Fotografije: Anja Vladisavljević)
Uz spomenike narodnim herojima, danas u Dubravi imamo velik broj "spomenika" posrnulim tvornicama i industrijama.
Sredinom 1950-ih i u prvoj polovini 1960-ih uz Oporovečku ulicu smještaju se, kako piše Slaven Kale u knjizi Zagrebačka Dubrava - Od predgrada do grada, "dva najvažnija privredna subjekta koja su po svom poslovanju i privrednim uspjesima daleko prelazila granice Dubrave, pa i Zagreba".Na stepeništu grafit "RIP Dragan" i dva lampiona. Netko se za blagdan Svih Svetih sjetio Drageca, kvartovskog junaka koji je živio na natkrivenom platou te kuće
To su Jadran film, poduzeće za proizvodnju i distribuciju filma i Jugoton, najveća diskografska kuća na prostorima bivše Jugoslavije. Nedaleko od njih nalazio se i tada veoma uspješni TAZ - Tvornica autobusa Zagreb. Nimalo iznenađujuće, poduzeća su bila teško pogođena krizom 1980-ih godina, dok ih je privatizacija u sljedećem desetljeću konačno uništila.
Zlatno doba "Tvornice snova" u Dubravi, trajalo je od šezdesetih do devedesetih godina. Jadran film je u tom Do 1980-ih i drugi koji je vezan uz ratna zbivanja 1990-ih. Pored toga što se u Dubravi gradilo planski (naselja kao što su Studentski grad, Klaka, Novi Retkovec), jeftine parcele omogućile su velikom broju siromašnih doseljenika da se skuće u ovom dijelu gradaperiodu bio jedan od najvećih i najpoznatijih filmskih studija u srednjoj Europi. "Filmski grad" u Dubravi imao je nekoliko ogromnih paviljona, tamo su bili atelijeri, laboratoriji, tonski uređaji, a postojao je i impozantan vozni park povijesnih vozila.
Tu je proizvedena većina hrvatskih cjelovečernjih igranih filmova, no rađene su i brojne strane koprodukcije. U samom kompleksu stoji uokviren plakat na kojemu piše "Orson Welles stood here" koji podsjeća da je početkom 1960-ih ovdje snimljena ekranizacija Kafkina Procesa koju je režirao poznati američki redatelj. Jadran film svoju ulogu gubi 1990-ih, kao posljedica utjecaja konkurentnih srednjeeuropskih studija, ali i kao rezultat spomenute privatizacije.
Dio nekadašnjih prostora danas zauzima paintball poligon, shopping centar Garden Mall, odnosno Supernova, a dio prostora i dalje koristi privatna televizijska kuća RTL, koja ga je koristila primjerice za potrebe snimanja reality showa Big Brother. Tijekom dana ovaj kompleks je otvoren i svi znatiželjnici imaju mogućnost zaviriti u nekadašnji filmski grad. Ondje danas, ispod debelog sloja prašine, spava nekoliko desetaka, nažalost, većinom zahrđalih, jurilica.
Najveći je bombončić toga kompleksa Mercedesov autobus iz 40-ih godina prošlog stoljeća, kojeg se svi sjećaju iz komedije apsurda Slobodana Šijana Ko to tamo peva iz 1980. Njegova je restauracija obećavana još prije četiri godine, i predvidjeli mu novi sjaj i novu ulogu, međutim čini se da će on još neko vrijeme stajati u Dubravi, skriven od očiju javnosti.
Valjalo bi spomenuti da je još jedan "simbol" Dubrave skončao svoje zlatno doba. Konjšćinska ulica, na kojoj se prodavala jeftina roba iz Turske, Dalekog istoka i Italije i koja je bila glavno šoping odredište mnogih Zagrepčana, izgubila je taj status nakon što je tržište preplavila jeftinija kineska roba. Vlasnici tih objekata - hrvatska dijaspora koja se još osamdesetih počela doseljavati s Kosova u ovaj dio Zagreba - bili su primorani naći nove izvore prihoda i danas se uglavnom bave drugim zanimanjima.
Spomenik kvartovske solidarnosti
Dubravu i danas prati glas kvarta s neuređenom infrastrukturom, preplavljenog spontanom gradnjom. Prostor kvarta se intenzivnije počeo naseljavati nakon Drugog svjetskog rata kada je proces ubrzane industrijalizacije pokrenuo velike migracije sa sela u grad. Otada se može pratiti porast stanovništva, a kako ističu Kale i ostali, moguće je izdvojiti dva doseljenička vala: prvi koji je tekao od 1946.Vjerojatno nikada nećemo otkriti sve detalje misteriozne Dragecove priče. Ipak, činjenica da jedan kvart ne zaboravlja jednog "malog" čovjeka, budi nadu. Možda još nismo toliko otuđeni, a usudit ću se reći i to da je "RIP Dragan" najljepši spomenik kvartovske solidarnosti u Zagrebu
Do 1980-ih i drugi koji je vezan uz ratna zbivanja 1990-ih. Pored toga što se u Dubravi gradilo planski (naselja kao što su Studentski grad, Klaka, Novi Retkovec), jeftine parcele omogućile su velikom broju siromašnih doseljenika da se skuće u ovom dijelu grada.
Tonči, umirovljenik kojeg smo zatekli na Oporovečkoj cesti, rekao nam je da je sasvim zadovoljan životom u kvartu. Kaže kako je prije dvije godine tu kupio stan i kako je izabrao baš Dubravu, iako je imao mogućnost da ode i na neku drugu lokaciju. "Paše mi, tramvaj je blizu, sve je u redu," kaže Tonči, koji je u Zagreb doselio davne 1992. godine.
"Dubrava je prije stvarno bila periferija grada, pogotovo kad je tramvaj išao do Maksimira i kad je Dubrava de facto bila naselje malih porodičnih kućica. To i sad možete vidjeti, ali uglavnom se te kućice ruše i grade se prave obiteljske kuće. Dubrava je sad organizirana općina," zadovoljno će Tonči. "Fali održavanje, čistoća, ali to je, tješim se, u cijelom gradu tako", dodaje.
Dok neki možda ne gledaju sa simpatijama na "divlju gradnju", ona je mnogima značila susjedsku toplinu, bliskost i solidarnost. Pavle koji je gledao infrastrukturni napredak kvarta kroz desetljeća, danas jednim dijelom žali za tim vremenima.Antifašisti nam kažu i da su se po završetku rata otvarali spomen-muzeji posvećeni konferencijama u kućama njihova održavanja, ali da se oni tijekom 1990-ih zatvaraju. Zato u prostoriji njihove udruge stoje fotografije nekadašnjih spomen-muzeja koje čuvaju to sjećanje
Prisjetio se svoje susjede koju poznaje nekoliko desetljeća, a koja je sada u staračkom domu. "Otišla je u starački dom, plakao sam i ja i ona. Išao samo kod nje svake godine – Božić, Uskrs, čestitka - ili ona kod nas na kolače. Tog danas više nema, to je ono što je žalosno, i, što dalje, sve će bit' gore," žali se Pavle. S Pavlom se teško ne složiti. Nekadašnja žila kucavica, Avenija Dubrava podsjeća na liniju kakvog metroa. Kao da nema ničega osim pruge i ceste. Autobusi i tramvaji prolaze, a ljudi iz njih u tišini izlaze i ulaze.
Dok šećemo Avenijom Dubrava i udaljavamo se od okretišta tramvaja prema istoku, za oko nam zapinje jedna nikad završena katnica, gola, bez žbuke. Na stepeništu grafit "RIP Dragan" i dva lampiona. Netko se za blagdan Svih Svetih sjetio Drageca, kvartovskog junaka koji je živio na natkrivenom platou te kuće.Dok neki možda ne gledaju sa simpatijama na "divlju gradnju", ona je mnogima značila susjedsku toplinu, bliskost i solidarnost. Pavle koji je gledao infrastrukturni napredak kvarta kroz desetljeća, danas jednim dijelom žali za tim vremenima
Urbana legenda kaže da je Dragecu nekoliko puta bio ponuđen "primjereniji" krov nad glavom, ali da je on navodno sve redom odbijao i izabrao takav život jer nije mogao živjeti u zatvorenom prostoru. Kada se saznalo da je preminuo, u travnju prošle godine, isti je plato osvijetlilo petnaestak lampiona. I prije smrti Dragec je bio tema brojnih kvartovskih razgovora, čak i na Facebooku i na u ponekim lokalnim portalima. Osim što su mu građani tu i tamo dijelili donacije i "sitniš", pričalo se da je Dragec dobro vraćao dobrim.
"Jednom je mojem sinu dao 20 kuna da odvede curu u kino riječima ‘Evo vodi curu u kino, danas sam nažicao previše!’," pisala je jedna korisnica Facebooka par mjeseci prije njegove smrti.
Vjerojatno nikada nećemo otkriti sve detalje misteriozne Dragecove priče. Ipak, činjenica da jedan kvart ne zaboravlja jednog "malog" čovjeka, budi nadu. Možda još nismo toliko otuđeni, a usudit ću se reći i to da je "RIP Dragan" najljepši spomenik kvartovske solidarnosti u Zagrebu.
✎
