U organizaciji Međunarodne odvjetničke komore (IBA), krajem rujna u Londonu je održana prva pravna konferencija na temu društveno odgovornog poslovanja (DOP). Organizatori navode da je danas broj zakona koji se tiču društveno odgovornog poslovanja sve veći, pa je stoga porasla i potreba da se pravna struka pozabavi tim pitanjem. Cilj konferencije bio je raspraviti o pravnim sferama pitanja koja se tiču DOP-a, a pogotovo područja koja se tiču ljudskih prava, privatnosti, okoliša i radničkih prava. Također, zbog sve veće pažnje i različitih neformalnih oblika pritiska građana, medija, te različitih organizacija, broj kompanija koje ozbiljno pristupaju problematici DOP-a raste, ali raste i broj onih koje isti koncept koriste kao dobar PR.
U svemu tome iznimno je važna pravna zaštita, pogotovo ako se kompanija bavi poslom koji uključuje visoki rizik od „povećanja javnosti i medija“. Jedan od takvih primjera je i generalni sponzor konferencije, odnosno američka naftna kompanija Chevron.
Chevron: Iako ta kompanija kroz različite programe ulaže velika sredstva u
zajednice diljem svijeta, ostaje činjenica da se ti programi, na neki
način, koriste kao tehnika zamagljivanja pravog stanja.
Iako ta kompanija kroz različite programe ulaže velika sredstva u zajednice diljem svijeta, ostaje činjenica da se ti programi, na neki način, koriste kao tehnika zamagljivanja pravog stanja. Ako pogledamo izvješće Chevrona o DOP-u za 2013. godinu, primijetit ćemo brojne programe zaštite ljudskih prava, okoliša, domicilnog stanovništva i sl., ali nigdje nećemo naći podatke o najvećoj Chevronovoj mrlji - ekološkoj katastrofi u Ekvadoru zbog kojeg je kompanija već dvadesetak godina na sudu. Između 1964. i 1990. godine, Texaco, naftna kompanija koja je postala dio Chevron obitelji 2001. godine, eksploatirala je naftu na sjeveru Ekvadora u regiji Oriente.
Polazimo li od toga da je društveno odgovorno poslovanje dio etike kompanije i da je dobrovoljno, a ne zakonski obvezujuće, onda očekujemo da se kompanija toga i pridržava, a ne da ga koristi za izgradnju imidža
Tijekom tih godina, Texaco je iskopao više od 350 bušotina i prema nekim procjenama, proizveo oko 16 milijardi galona toksičnog otpada, te zagadio vodu za koju se kasnijim istraživanjima utvrdilo da je sadržavala teške metale i kancerogene tvari poput arsena, kroma i benzena. Naravno, nakon napuštanja Ekvadora početkom devedeseih, iza kompanije su ostala brojna odlagališta otpada koja su se nalazila blizu pitke vode, a briga za bušotine i infrastrukturu prepuštena je državnoj naftnoj kompaniji Petroecuador. Na inzistiranje ekvadorske vlasti, Texaco 1998. kreće u sanaciju onečišćenih područja, ali uzorci vode i tla koje su ekvadorski znanstvenici testirali pokazuju daljnju prisutnost teških metala i toksičnih tvari.
Nekoliko godina kasnije pripadnici domorodačkog stanovništva, uz pomoć američkog odvjetnika Petera Donzigera, podižu tužbu protiv Chevrona, čiji dio je i tvrtka Texaco. Iako je jedan od glavnih argumenata Chevrona bio taj da nikada nisu djelovali i radili u Ekvadoru, pripajanjem Texaca preuzeli su i odgovornost za prouzročeno zagađenje, a to uporno odbijaju priznati. Suđenje još traje te mu se, s obzirom na različite kontroverze koje se vežu uz Chevron, ali i Donzigera, ne nazire kraj.
Pogledamo li izvješće Chevrona o DOP-u za 2013. godinu,
primijetit ćemo brojne programe zaštite ljudskih prava, okoliša,
domicilnog stanovništva i sl., ali nigdje nećemo naći podatke o najvećoj
Chevronovoj mrlji - ekološkoj katastrofi u Ekvadoru.
Chevronovo sponzoriranje pravne konferencije s početka teksta ne bi bilo sporno da nije slučaja poput ovoga u Ekvadoru, a nažalost, on je samo jedan od niza primjera. Ako polazimo od toga da je društveno odgovorno poslovanje dio etike kompanije i da je dobrovoljno, a ne zakonski obvezujuće, onda očekujemo da se kompanija toga i pridržava, a ne da ga koristi za izgradnju imidža. U slučaju Chevrona i sponzoriranja konferencije, možemo reći da se radi o ulaganju u budućnost, jer uz Ekvador postoje mnogi problemi koji se vežu uz kompaniju, a narušavaju teško izgrađeni imidž kompanije. Ulaganjem u edukaciju odvjetnika, između ostalog, osigurava svom timu stručnjaka najnovija promišljanja, kako pravna, tako i PR-ovska, o eksploataciji koncepta i mogućnosti manipuliranja njime.
Osim selektivnog promišljanja pojma društveno odgovornog poslovanja i nemogućnosti njegove detaljne definicije, postavlja se pitanje je li njegovo postojanje doista potrebno, i kome. Sagledamo li suštinu koncepta koja se sastoji od toga da bi kompanije trebale biti odgovorne svim svojim dionicima, što uključuje sve zainteresirane skupine - investitore, radnike i radnice, aktiviste i ostale, vidljivo je da ne možemo razdvojiti razine odgovornosti. A to je upravo što Chevron radi negirajući vlastitu krivicu za katastrofu u Ekvadoru. Chevron je jedan od mnogih primjera, i ako bismo krenuli proučavati podatke, izvješća, razgovarati s radnicima i usporedili te podatke s kodeksima i etičkim pamfletima, uvidjeli bismo da zapravo postoji jako mali broj kompanija koje istinski jesu društveno odgovorne. Treba imati na umu i da velike kompanije koje ulaze na nova tržišta, a pogotovo tržišta zemalja Trećeg svijeta i zemalja u tranziciji, imaju ondje jako plodno tlo za različite malverzacije u vidu korupcije koja može sezati do najviših razina u državi, korištenja zaostale tehnologije, najamnog rada i sl., jer su kontrola i nadzor rada kompanija puno manji, najčešće zbog želje za ekonomskim razvitkom. Jedan od takvih primjera je i Hrvatska.
Zbog sustavne pljačke države kroz razne procese privatizacije, pretvorbe, ali i politike srozavanja radničkih prava od 1990. do danas imamo državu čija privreda je na izdisaju i koja se panično hvata za svaku investiciju. To je otvorilo prostor za ulazak različitih korporacija na hrvatsko tržište poput Deutsche Telekoma, MOL-a, Coca Cole, Ericssona i drugih. Naravno, to su korporacije čiji integralni dio poslovanja je i DOP, što je država „prepoznala“ i nagradila.
Unatoč iznimnom protivljenju građana i građanki Kaštela, Cemex nastavlja sa zacrtanim planom izgradnje spalionice otpada, uz aplaudiranje iz Ministarstva okoliša.
Već smo pisali o tome kako je u DOP u Hrvatskoj projekt u razvitku i kako ne postoji zapravo niti jedna studija ili neovisni izvještaj o njegovu provođenju u Hrvatskoj. Osim što nagrade dodjeljuje Hrvatska gospodarska komora u sklopu projekta Indeks DOP-a na temelju upitnika koje popunjavaju kompanije, nedavno je i Hrvatska udruga poslodavaca (HUP) u sklopu međunarodnog projekta CSR for all dodijelila nagrade po sličnim kriterijima. Slavodobitnik je Cemex koji je nagrađen za sva tri područja, odnosno za brigu o zaposlenicima, okolišu i zajednici. Također, Cemex je dobitnik nagrade Indeks DOP-a za 2008., 2009. i 2010. godinu. Prilikom dodjele nagrade, dojučerašnji predsjednik HUP-a Ivica Mudrinić izjavio je da "HUP već dugi niz godina među svojim članicama potiče djelovanje koje se temelji na principima društveno odgovornog poslovanja. Dugoročne održivosti tvrtke nema bez kvalitetnih i partnerskih odnosa s dionicima te odgovornog raspolaganja resursima. U svom radu ne smijemo biti usmjereni samo na danas i moramo razmišljati što ostavljamo u nasljeđe i budućim generacijama. Nagrađivanjem primjera dobre prakse u skladu s načelima DOP-a želimo potaknuti na njihovu širu primjenu u Hrvatskoj. Od takvog poslovanja profitiraju i tvrtke i zajednica, dakle svima nam je u interesu snažno podupirati društveno odgovorno poslovanje."
Ako postoji snažno protivljenje zajednice, u koju Cemex ulaže, kako stoji u obrazloženju nagrade HUP-a , kako možemo tvrditi da on odgovorno posluje?
S Mudrinićevom izjavom ne bi se složili stanovnici Kaštela koji godinama vode borbu za čisti okoliš. Naime, nakon što se posljednjih nekoliko godina spominjalo pokretanje spalionice otpada u sklopu Cemexa, kompanija je ove godine za to dobila dozvolu od Ministarstva zaštite okoliša. Tada su iz Cemexa naveli kako ta odluka nije važna samo za Cemex, već i za razvoj hrvatskog gospodarstva jer, osim što čuva okoliš, također čuva i radna mjesta. To ne misle građani i građanke Kaštela koji su nakon nekoliko prosvjeda, pokrenuli peticiju protiv spaljivanja smeća, RDF/SRF-a (gorivo proizvedeno iz otpada) komunalnog i opasnog otpada od željezničkih pragova i odbačenog namještaja u tvornicama Cemexa, jer isto smatraju nastavkom devastacije Kaštelanskog zaljeva i osudom na smrt. Unatoč iznimnom protivljenju građana i građanki Kaštela, Cemex nastavlja sa zacrtanim planom uz aplaudiranje iz Ministarstva okoliša, protiv kojeg su udruga Sunce i Grad Kaštela podnijeli dvije tužbe. Ako postoji snažno protivljenje zajednice, u koju Cemex, kako stoji u obrazloženju nagrade HUP-a ulaže, kako možemo tvrditi da on odgovorno posluje? Zašto se, opet, podilazi kapitalu, a ignorira one kojih se najviše tiče, odnosno građane i građanke? Takva nagrada je samo dodatna pljuska i potvrda da u Hrvatskoj, još uvijek, ne postoji ozbiljan pristup DOP-u, već da on služi kao jako dobra promocija pojedinih kompanija. Hrvatskoj nije potreban još jedan projekt u nizu, već nacionalna strategija kojom bi se odredili procesi i mjere za postizanje DOP-a, ali i odredili sistemi revizije (unutarnje i vanjske) koja bi trebala biti više od anketnih upitnika. Naravno, uz pretpostavku da će interesi zajednice biti ispred kapitala.
