Vladimir Iljič Lenjin se sa svojim jakim utjecajem po prvi put "pojavio" u Latinskoj Americi 1917. godine, nakon Oktobarske revolucije u Rusiji. U to vrijeme u Meksiku se vodi krvavi građanski rat. Meksička Revolucija koja počinje 1910. godine ulazila je u svoju zadnju fazu i bila je prva velika socijalna revolucija 20. stoljeća koje je počela sedam godina prije Oktobarske revolucije.Već iduće godine predstoje važni izbori u Meksiku, Brazilu i Kolumbiji, nakon čega će politička slika Latinske Amerike biti puno jasnija, a posebno zato što su očekivanja ljevice u Meksiku zaista velika
Iako se, dakle, Oktobarska revolucija događa nakon početka Meksičke revolucije njen se utjecaj osjetio na vrlo snažan način u Meksiku, a zatim i na području cijele Latnske Amerike. Lenjinov koncept strogo organizirane i centralizirane političke organizacije (Partije) "profesionalih revolucionara" beskrajno odanih "stvari revolucije" kao jezgre, "žarišta" iz kojeg se, zatim, u koncentričnim krugovima širi revolucionarna ideologija prema ostatku društva, a posebno prema najnižim deklasiranim slojevima - naći će mnoge svoje sljedbenike na području Latinske Amerike tijekom trajanja cijelog 20. stoljeća.
Tako će u jednom dugom periodu mnogi latinskoamerički ljevičarski pokreti i organizacije biti "začinjeni" lenjinizmom u njegovim najrazličitijim varijantama. A i danas je "lenjinizam", u svojim najrazličitijim podvarijantama, itekako prisutan na ovom području.
Početkom 21. stoljeća Latinska Amerika dolazi u fokus pažnje mnogih analitičara društvene zbilje zbog specifičnih procesa jačanja ljevice i "lijevih režima" na tom važnom području svjetske političke mape. To je vrijeme velikog zaleta latinskoameričke ljevice u svim njenim oblicima. To je bilo veoma značajno i interesantno jer se događalo u trenutku kada je kriza ljevice u drugim područjima svijeta postajala sve vidljivija, a posebno u Europi - tako da Latinska Amerika postaje jedino područje koje je, na neki način, predstavljalo svojevrsnu oazu koju nije beznadežno preplavio globalistički neoliberalni val, ili se taj val, odnosno neoliberalna plima, upravo na području Latinske Amerike - počeo polako, ali sigurno sve više povlačiti, odnosno opadati.
Istovremeno u Europi socijaldemokracija sve više i više dobiva neoliberalni politički zadah. Tako je Latinska Amerika još jedan put razbudila nade poprilično demoralizirane i uzdrmane svjetske "klasične ljevice". Ali zadnjih godina sve se više mogu zamijetiti simptomi alarmantnije krize ljevice u Latinskoj Americi čiji se zalet s početka stoljeća sve više usporavo, da bi se u nekim državama Latinske Amerike gotovo i zaustavio -tako da se bez ikakve sumnje danas može govoriti o svojevrsnoj krizi identiteta latinskoameričke ljevice.
Upravo u takvoj situaciji, 2. travnja ove godine održati će se drugi krug predsjedničkih izbora u Ekvadoru čiji rezultati, po mnogim analitičarima, mogu na sudbonosan način odrediti sudbinu ljevice na području cijele Latinske Amerike. Ekvadorsku ljevicu na tim izborima predvodi Lenin Moreno. Hoće li tako Lenjin po drugi put na sudbonosan način utjecati na stanje ljevice u Latinskoj Americi?Dekada Correine vladavine obilježena je s tri elementa, smatra Paz y Mino. Prvi je razvoj i modernizacija nacionalne ekonomije. Drugi je materijalni razvoj zemlje (javni radovi), a treći je društveni napredak u području obrazovanja, zdravstva, socijalne sigurnosti i pravedna raspodjela društvenog bogatstva
Ekvador je poznat kao seizmički trusno područje u kojem potresi, nažalost, nisu nikakva rijetkost pa su samo u dva lanjska potresa u travnju i svibnju poginule tisuće ljudi. Ali i politički potresi dugo su bili stvarnost i jedna od glavnih karakteristika ove zemlje. Korupcija je i danas, kao i u mnogim drugim zemljama ovog područja, ogroman problem. Prema podacima Transparency Internationala Ekvador se nalazi na 120. mjestu od 176 promatranih zemalja, po visini stope korupcije.
Na ovim izborima ekvadorsku desnicu predvodi Guillermo Lasso. On je bio član kabineta predsjednika Jamila Mahuada (1998-2000). Bio je zadužen za ekonomiju, a upravo je predsjednik Mahuad "dolarizirao" ekvadorsku ekonomiju, obezvrijedio i uništio dotadašnju štednju stanovnika, uzdigao financijske i bankarske elite. Narod ga je doslovno protjerao s vlasti nakon što se gnjev masa izlio ulicama najvećih ekvadorskih gradova.
Od uspostave demokracije u Ekvadoru 1978. godine pa do 2007. godine, kada vlast osvaja predsjednik Correa, promijenilo se čak 12 predsjednika koje je rušila bijesna masa ili Kongres. Među njima je, recimo, bila i jedna predsjednica "koja je trajala" svega tri dana ili jedan "civilno vojni trijumvirat" koji nije preživio niti jedan jedini dan na vlasti. Mnogi više ne žele povratak u takvo stanje nesigurnosti i nestabilnosti.
Ljevičar Rafael Correa vlast osvaja na izborima prije 10 godina, 2007. godine. S njim započinje period ekvadorske stabilnosti i javlja se ono što se na ovom području naziva "correizam". On pobjeđuje s parolom borbe za "socijalizam 21. stoljeća" predvodeći "Revolucion Ciudadana" ("revoluciju građana", "građansku revoluciju" - ali ne u značenju velike francuske građanske revolucije već u suvremenom latinskoameričkom značenju gotovo 230 godina nakon te revolucije ). Pod tim je Correa podrazumijevao nužnost duboke, radikalne promjene kompletnog ustrojstva ekvadorskog društva i promjenu prioriteta koji sada u prvi plan stavljaju interese građana, običnih stanovnika, a ne uskih priviliegiranih elita, prije svega bankarsko-financijskog sektora.
Correa je u ovih zadnjih deset godina postao jedan od najjačih latinskoameričkih lidera karizmatičnog karaktera koji se da usporediti samo s nekoliko sličnih latinskoameričkih lidera. On je nesumnjivo dao snažan impuls stvaranju ekvadorskog nacionalnog identiteta. Postao je omnipotentan, ali, kako mnogi analitičari kažu, i "omnipezentan" tako da ga jaka opozicija nerijetko proglašava "Caudillom". Ali, kao što kaže povjesničar Juan Paz y Mino, nema nikakve sumnje da s njim počinje "jedan novi povijesni ciklus". Correa je radikalno ukinuo "poduzetničko neoliberalni" ekvadorski model.
Ovaj povjesničar smatra da je Correa postigao mnogo: "Reinstitucionalizirala se država na građanskoj bazi (građani su postali njen temelj). Afirmirali su se regulatorni kapaciteti Države u ekonomiji. Zahvaljujući Ustavu iz 2008. godine garantiraju se prava najširim slojevima; prioritet je dan uvjetima života i ruvjetima rada naroda. Oni u 'correizmu' imaju prioritet, a ne interesi kapitala." A to već nije malo za bilo koju zemlju danas!
Ekonomist Walter Spurier smatra kako se zbilja iskoristila "mogućnost razvoja zemlje". To je Correa uspio preusmjeravajući dobit države od prodaje nafte prema interesima naroda, a ne interesima društvenih elita i kapitala. Dekada Correine vladavine obilježena je s tri elementa, smatra Paz y Mino. Prvi je razvoj i modernizacija nacionalne ekonomije. Drugi je materijalni razvoj zemlje (javni radovi), a treći je društveni napredak u području obrazovanja, zdravstva, socijalne sigurnosti i pravedna raspodjela društvenog bogatstva.
Naravno, od samog početka Correa nailazi na jak otpor predstavnika stare politike. Tu su prije svega bankari, bivša "partitokracija" iz vremena "duge neoliberalne noći". Buljuci onih koji se u Latinskoj Americi nazivaju "sicarios de tinta" ("plaćenici tinte"), novinari opozicionih medija - žestoko ga napadaju. Correa nije pasivan. On im svakodnevno uzvraća - uglavnom preko Twittera. Osim toga predsjednik Correa, što je nezamislivo i za europske demokracije, svake subote preko 500 gradskih medijskih linkova uživo direktno objašnjava i brani svoje stavove odgovarajući na pitanja. To su tzv. čuvene Los Sabatinas.Tako će u jednom dugom periodu mnogi latinskoamerički ljevičarski pokreti i organizacije biti "začinjeni" lenjinizmom u njegovim najrazličitijim varijantama. A i danas je "lenjinizam", u svojim najrazličitijim podvarijantama, itekako prisutan na ovom području
Rafael Correa se nalazi na čelu pokreta Alianza Pais (Movimiento Alianza Pais). U osnovi njegove politike je žestoko suprostavljanje politici i protežiranju neoliberalnog modela Svjetske Banke i Međunarodnog Monetarnog Fonda. On je bio predsjednik Saveza Južnoameričkih Država – UNASUR (Union de Naciones Suramericanas) 2009-10. godine. U vremenu 2015-16. godine bio je predsjednik La Comunidad de Estados Latinoamericanos y Caribenos – CELAC, koja obuhvaća preko 620 milijuna stanovnika Latinske Amerike i Kariba. Zajedno s Hugom Chavezom uvodi Ekvador u Bolivarijanski Savez za Narode Amerike (Alianza Bolivariana para los Pueblos de America - ALBA) i u Tratado de Comercio de los Pueblos – TCP (Trgovinski Sporazum Naroda).
Službeni jezici tih organizacija su španjolski, engleski, ali i jezici indiosa: quechua, guarani i aimara. Ove su organizacije osnovane 2004. godine i obuhvaćaju oko 70 miljuna stanovnika. Pored Ekvadora članice su još: Kuba, Venezuela, Bolivija, Antigua y Barbudo, Grenada, Nikaragva, San Cristobal y Nieves, Santa Lucia, San Vincente y las Granadinas i Surinam. Prmatrači su Haiti, Iran, Sirija, Honduras (bivša članica koja je izišla iz Saveza nakon državnog udara u Hondurasu 2009. godine u kojem je svrgnut legalni predsjednik Manuel Zalaya).
Cilj im je "borba protiv siromaštva i socijalne isključivosti i ekskluzivnosti". Članice ističu da su "utemeljeni na ljevičarskim doktrinama". Javljaju se kao protuteža i svojevrsna kontraorganizacija "Području Slobodnog Tržišta Amerika" (Area de Libre Comercio de las Americas) koju su inicirale Sjedinjene Američke Države. Tako da je Rafael Correa nesumjivo jedan od najjačih i najznačajnijih lidera latinskoameričke ljevice, ali i jedan od najžešćih neprijatelja interesa internacionalnog bankarsko-financijskog kapitala. Njegovo bi mjesto sada trebao zauzeti Lenin Moreno jer on najavljuje svoj izlazak iz politike "ukoliko ponovo ne zatreba"!
Foto: Rafael Correa (ytb-prtsc)
Lenin Morales nema nimalo lagan zadatak jer nije lako zamijeniti Correu koji je, pored bolivijskog predsjednika Eva Moralesa, zadnji živi karizmatski ljevičar. Correu, čovjeka koji je diplomirao ekonomiju na Universidad Catolica de Santiago de Quayaquil, magistrirao na belgijskom Universite Catholique de Louvian u Louvian-la-Nevue i doktorirao na University of Illinois u USA, se uspoređuje s pokojnim Hugom Chavezom iz Venezuele kojeg je naslijedio bespomoćni Nicolas Maduro. Mnogi se pribojavaju kako bi Lenin Moreno mogao biti "Correin Maduro". Zamjeraju mu kako nema snažni Correin personalitet i njegove nesumnjive karakteristike vođe.
Moreno ima 63 godine, bivši je businessman i Correin potpredsjednik (2007-2013 ). Stekao je imidž zaštitnika bespomoćnih i hendikepiranih. Pozitivno je i to što je Moreno kao Correin potpredsjednik Ekvador učinio puno inkluzivnijom i prihvatljivijom zemljom. Neupitne je lijeve političke orijentacije. Uoči prvog kruga izbora na pitanje što za njega znači revolucije odgovara kako "revolucija (znači) stalno ići naprijed, a nikada natrag". Kada je prije tri godine napustio mjesto potpredsjednika vlade, kao razlog je naveo "zdravstvene razloge". Takvo obrazloženje je mnogima zasmetalo. U kampanju je ušao zajedno s Jorge Glasom (sadašnjim Correinim potpredsjednikom ) kao svojim kandidatom za potpredsjednika. Njih dvojica su udarni dvojac vladajućeg pokreta Alianza Pais (Savez Zemlja) na ovim izborima.Ekvador je poznat kao seizmički trusno područje u kojem potresi, nažalost, nisu nikakva rijetkost pa su samo u dva lanjska potresa u travnju i svibnju poginule tisuće ljudi. Ali i politički potresi dugo su bili stvarnost i jedna od glavnih karakteristika ove zemlje
Opterećenje mu je što se ime Jorgea Glasa vezuje za afere s Petroecuadorom i sveprisutnom brazilskom kompanijom Odebrecht koju je jedan sjevernoamerički sud proglasio krivom za plaćanje milijuna dolara mita za razne ugovore s mnogim zemljama od čega je, navodno, Ekvadoru plaćeno 33.5 milijuna dolara mita. Ali zanimljivo je kako mnogi analitičari smatraju da pitanje korupcije ne utječe jednako na sve slojeve ekvadorskog društva. Tako Luis Verdesoto kaže kako "pitanje korupcije utječe na srednju klasu, ali nije pitanje koje utječe na niže klase". Po njemu: "Vlada je uspjela izgraditi zaštitni zid između tog nižeg sloja i takvih napada - tako da imaju njihovu veliku podršku".
U Ekvadoru izborni zakon kaže da je za pobjedu potrebno osvojiti ili nadpolovićnu većinu ili najmanje 40 posto glasova ukoliko je razlika između prva dva kandidata najmanje 10 posto. Prvi krug ekvadorskih izbora održao se 19. veljače ove godine. Nacionalni Izborni Savjet objavio je kako je kandidat ljevice Moreno osvojio 39,35 posto glasova, a njegov glavni protukandidat, predstavnik desnice Lasso 28,10 posto glasova. Dakle, Leninu Morenu nedostajalo je manje od 1 posto glasova (0. 65 posto) da pobijedi već u prvom krugu. U Parlamentu je lijeva Alianza Pais sačuvala većinu osvojivši 73 od 137 zastupnika, koliko ih ima u Parlamentu. Desničarska koalicija CREO-SUMA osvojila je 28 mjesta, a Partido Social Cristiano (Cyntia Viteri) 14 mjesta. Ostala mjesta u Parlamentu podijelile su manje stranke.
Zanimljivo je kako su oba kandidata nakon prvog kruga izbora izrazili veliko zadovoljstvo rezultatima. Tako je Lasso na Twitteru napisao: "Ovo je trijumf svih ekvadorijanaca. Slijedećeg 2. travnja ponovo će uskrsnuti Ekvador.” Moreno mu je odgovorio kako je to samoohrabrivanje već poraženog jer desnica je svjesna činjenice "kako ćemo im u drugom krugu ponovo zadati udarac". Guillermo Lasso je na to dosta nervozno reagirao omalovažavajući predsjednika Correu uz riječi: "Gospodine Moreno Vi imate najboljeg pomoćnika u prljavoj kampanji - koji se zove Rafael Correa." Predsjednik Correa se javio izjavivši - "ponovo ćemo ih razbiti", završavajući s poznatim sloganom i parolom iz kubanske revolucije - "hasta la victoria siempre" ("Do konačne pobjede")!
Na izborima u Ekvadoru pravo glasa ima nešto manje od 10,5 milijuna ljudi od njegovih 16 miljuna stanovnika. Moreno je dobio preko milijun glasova više od Lassa u prvom krugu. Ozbiljni analitičari smatraju kako su šanse Morena da pobijedi u drugom krugu velike. Lasso, koji je inače bogati banker iz Correinog rodnog grada Guayaquila i numerario Opus Dei, obećava poticanje privatnog sektora, stranih investicija i kreiranje preko milijun novih radnih mjesta uz poticanje javnih radova kao i obračun s korupcijom. Veliki mu je teret što je bio član kabineta omražene vlade svrgnutog predsjednika Jamila Mahauda koji je na vlasti izdržao svega dvije godne jer je uveo dolar kao službenu ekvadorsku valutu i doveo do općeg financijskog i ekonomskog kolapsa Ekvadora.Luis Verdesoto kaže kako "pitanje korupcije utječe na srednju klasu, ali nije pitanje koje utječe na niže klase". Po njemu: "Vlada je uspjela izgraditi zaštitni zid između tog nižeg sloja i takvih napada - tako da imaju njihovu veliku podršku"
Oči cijele regije uprte su ovih dana prema Ekvadoru. Hugo Chavez je umro 2013. godine. U Argentini je 2015. godine populistkinju Cristinu Fernandez de Kirschner, koju su podržavali siromašni slojevi i radnička klasa, zamijenio biznismen, otvoreni zastupnik slobodnog tržišta Mauricio Macri. Prošle je godine u Brazilu "impeachmentom" smjenjena ljevičarka Ruseff i njena Radnička Stranka. U studenom 2016. umro je Fidel Castro. Sve je to predsjednica Ekvadorske Nacionalne Skupštine Gabriela Rivadeneira nazvala "velikim korakom natrag". Na ekvadorskoj su ljevici svjesni koliko je njihova pobjeda važna za cijelu Latinsku Ameriku i za "stvar ljevice" općenito.
Predsjednik Correa stvorio je jake pretpostavke za pobjedu Morena, bez obzira na to što je teško pretpostaviti da može imati njegov autoritet i zadržati njegovu karizmu. Correa je podigao plaće učiteljima, izgradio i obnovio ceste, izgradio bolnice u području Amazone, podigao standard najugroženijih slojeva društva, državne prihode od nafte najvećim dijelom usmjerio prema podizanju standarda života naroda, novac ulagao za dobrobit svih, a ne samo privilegiranih slojeva. Nejednakost se u Ekvadoru reducirala, ali ne apsolutno, u Quitu je uložio velika državna sredstva u metro i općenito podigao prosječni standard života naroda.
Izraziti je protivnik kapitalizma i globalizma. Ministar Martinez misli kako je najvažnije to što su pod njegovim vodstvom uspjeli izgraditi "društvo mogućnosti". Osim toga Correa je garantirao zaštitu Julianu Assangeu, osnivaču Wikileaksa, pružajući mu azil u ekvadorskom veleposlanstvu u Londonu u kojem, još od 2012. godine, živi i danas . To je, bez ikakve sumnje, bilo direktno zabijanje "prsta u oko" Sjedinjenim Američkim Državama - tako da su nemali interesi mnogih koji žele svrgnuti s vlasti Correin pokret Alianza Pais. Sasvim je jasno kako se protivnici ekvadorske ljevičarske vlasti ne nalaze samo u Ekvadoru.Predsjednik Correa stvorio je jake pretpostavke za pobjedu Morena, bez obzira na to što je teško pretpostaviti da može imati njegov autoritet i zadržati njegovu karizmu
Sam Correa smatra kako bi desničarska vlast predstavljala katastrofu za zemlju. On se zasad povlači i vjerojatno odlazi na neko vrijeme u Belgiju odakle je njegova supruga, ali govori da će se, ako zatreba, ponovo vratiti i uključiti "jer svatko treba biti tamo gdje to od njega zahtijeva povijesni momenat". Ne treba nikako zaboraviti i povremene izlijeve nezadovoljstva s vlašću u Ekvadoru, a posebno u dijelu opozicionih medija, kritike zaštitnika prirode - zbog nedovoljne zaštite šuma koje su ugrožene rudarstvom i eksploatacijama nafte u Nacionalnom parku Yasuni.
Treba podsjetiti i na to da je dio vojske i policije 2010. godine pokušao izvršiti puč nakon što im je Kongres oduzeo neke privilegije. Tada je Correa otišao među pobunjeke, rastvorio kravatu i ovratnik košulje zavikavši: "Ako želite ubiti predsjednika, evo, ubijte ga ! Ali ja se ne povlačim!". Nisu pucali i puč je propao. Godine 2012. došlo je do novih velikih prosvjeda. Ne treba, naravno, zaboraviti ni činjenicu kako je Ekvador podijeljen geografski, na priobalni dio i unutrašnjost, da postoje prigovori radi centralizacije i hegemonije samo dva grada: Quita i Guayaquila, pa da čak postoji i žestoka podjela navijača dva nogometna kluba, Barcelone iz Guayaquila i Liga Deportiva Universitara iz Quita - što ponekad postaje i politički problem (paralele s Hrvatskom sasvim su Na ekvadorskoj su ljevici svjesni koliko je njihova pobjeda važna za cijelu Latinsku Ameriku i za "stvar ljevice" općenitomoguće).
Već iduće godine predstoje važni izbori u Meksiku, Brazilu i Kolumbiji, nakon čega će politička slika Latinske Amerike biti puno jasnija, a posebno zato što su očekivanja ljevice u Meksiku zaista velika. Mnogi, poput Franklina Ramireza, profesora s Latinskoameričkog fakulteta društvenih znanosti (FLASCO), smatraju kako će zbog svega navedenog pobjeda Morena u Ekvadoru "promijeniti stvari" u Latinskoj Americi i to u korist ljevice. Ostaje nam samo da vidimo hoće li se to zaista i dogoditi.
______________________________________________________________________________________________
