Da podsjetimo, kulturna vijeća pri Ministarstvu kulture (a analogno i na nižim razinama) raspravljaju o pitanjima s područja kulture i umjetnosti i ministru daju pisana mišljenja i prijedloge u vezi s tim pitanjima. Dio rada vijeća koji je radnicima i poduzetnicima u kulturi vjerojatno najintrigantniji odnosi se na pripremu odluka o dodjeli financijskih sredstava. Kulturna vijeća svake godine pripreme odluke o dodjeli preko 260 milijuna kuna. U Zakonu o kulturnim vijećima piše da ona ne samo što pružaju stručnu pomoć ministru kulture pri donošenju i provedbi godišnjih i dugoročnih programa javnih potreba u kulturi koji su od interesa za RH i za njihovo financiranje, već također i da suodlučuju o utvrđivanju kulturne politike.
Unatoč evidentnoj važnosti kulturnih vijeća u procesu utvrđivanja i financiranja kulturne politike, javnosti je praktički nemoguće pratiti njihov Ministarstvo kulture: "Kulturna vijeća su neovisna stručna tijela čije sjednice obično dogovaraju članovi vijeća neovisno o Ministarstvu kulture i na čiji rad Ministarstvo kulture osim administrativne podrške ne može i ne smije utjecati" rad. Tek početkom ove godine pojedina su kulturna vijeća počela na službenim stranicama Ministarstva kulture objavljivati zapisnike svojih sjednica, dok druga još uvijek nisu uvela tu praksu. Vijeća su godinama opterećena protuzakonitim sukobima interesa njihovih članova i članica koja se od strane Ministarstva neopravdano toleriraju. Kriteriji za dodjelu financijskih sredstava u pravilu su nerazrađeni i neoperabilni. Javno iznesenih ocjena programa i projekata predloženih na natječaje u pravilu nema, kao što nema niti evaluacija provedenih programa i projekata. Povrh svega, Ministarstvo onemogućava novinarima neposredno praćenje rada vijeća.
"Neposredan uvid u rad tijela javne vlasti može se ostvariti temeljem prijave i utvrđivanja redoslijeda prijavljenih." Tako su nam u Ministarstvu kulture odgovorili službenim dopisom prije točno godinu dana, nakon što smo tražili da nam se osigura mogućnost novinarskog praćenja rada kulturnih vijeća. Problem je (pored činjenice da u su Ministarstvu pogrešno uvrstili kulturna vijeća među tijela javne vlasti) bio u tome što se nismo mogli prijaviti za praćenje sjednica, iz jednostavnog razloga što se termini njihova održavanja nigdje ne objavljuju.
Zbog toga smo od Ministarstva kulture zatražili, pozivajući se na Zakon o pravu na pristup informacijama, da nas redovito pismenim putem obavještava o terminima i dnevnim redovima svih sjednica, kako bismo se pravodobno mogli prijavljivati za njihovo neposredno praćenje.
U ožujku 2014. Ministarstvo je ovaj zahtjev odbilo, uz obrazloženje da se ne radi o informaciji kakva je definirana Zakon o pravu na pristup informacijama.
Iskoristili smo potom zakonsku mogućnost i žalili se povjerenici za informiranje, pozivajući se na članak Zakona koji nalaže tijelima vlasti da informiraju javnost o dnevnom redu sjednica svojih službenih tijela i vremenu njihova održavanja, načinu rada i mogućnostima neposrednog uvida u njihov rad.
U svojem očitovanju povjerenici u vezi naše žalbe, Ministarstvo je 3. lipnja napisalo: "Kulturna vijeća su neovisna stručna tijela (a ne više "tijelaPovjerenica za informiranje: "U trenutku kada Ministarstvo kulture utvrdi termine rada Kulturnih vijeća to je informacija koja je izrađena i koju bi Ministarstvo trebalo učiniti dostupnim na internetskoj stranici, kako bi se novinari mogli prijaviti za praćenje rada Kulturnih vijeća te na taj način osigurati javnost rada" javne vlasti", op.a.) čije sjednice obično dogovaraju članovi vijeća neovisno o Ministarstvu kulture i na čiji rad Ministarstvo kulture osim administrativne podrške ne može i ne smije utjecati."
Povjerenica Anamarija Musa nije nasjela na ovo očito izmotavanje. Dana 14. listopada donijela je rješenje kojim, doduše, odbija žalbu potpisnika ovih redaka, potvrdivši otkriće Ministarstva kako se ne radi o informacijama definiranim ZPPI-jem. Naime, Zakon smatra informacijom samo podatak koji tijelo vlasti posjeduje u obliku dokumenta, zapisa, dosjea itd. "Pristup informaciji u smislu Zakona o pravu na pristup informacijama pretpostavlja pristup već gotovoj i postojećoj informaciji, dakle informaciji koja postoji u materijaliziranom obliku. /…/ Pristup informacijama u smislu Zakona uključuje dobivanje preslike gotove informacije koju tijelo javne vlasti posjeduje u trenutku podnošenja zahtjeva", stav je povjerenice.
Međutim, povjerenica je u tom istom rješenju izričito upozorila Ministarstvo kulture da je dužno obavještavati javnost o terminima sjednica kulturnih vijeća: "U trenutku kada Ministarstvo kulture utvrdi termine rada Kulturnih vijeća to je informacija koja je izrađena i koju bi Ministarstvo trebalo učiniti dostupnim na internetskoj stranici, kako bi se novinari mogli prijaviti za praćenje rada Kulturnih vijeća te na taj način osigurati javnost rada."
Ovo je prvi put da se sa službenog mjesta – Povjerenica je naime nadležna za nadzor nad provođenjem Zakona o pravu na pristup informacijama – kaže da je cjelokupni dosadašnji rad svih kulturnih vijeća, i to na nacionalnoj i na lokalnim razinama, s aspekta njihove transparentnosti bio – nelegalan. Reakcije članova tih tijela bit će, pretpostavljamo na osnovu dosadašnjih iskustava, vrlo različite.
Nakon sadašnjeg upozorenja povjerenice za informiranje, Ministarstvu je na raspolaganju nekoliko mogućnosti, čiji odabir ovisi o inventivnosti nadležnih birokrata:
a) Praviti se kao da ništa nije bilo, prečuti upozorenje i ponašati se kao i dosad. S obzirom da su sjednice kulturnih vijeća u toku i da se počinje naveliko razgovarati o financiranju programa u 2015. godini, a najava sjednica na internetskim stranicama Ministarstva još uvijek nema, čini se da je prevladalo ovo opredjeljenje. Međutim ono znači preuzimanje rizika za prekršajnu prijavu – a ministrici kulture ne bi bio prvi put da se nađe pred sudom zbog "sranja" s procedurama oko dodjele financijskih sredstava;
b) Proglasiti sjednice kulturnih vijeća nekom vrstom tajne, nakon čega opet slijedi dugotrajni postupak dokazivanja da ne može baš sve biti tajna;
c) Objavljivati termine i dnevne redove sjednica, ali svega petnaestak minuta prije njihova održavanja, uz izgovor da se članovi i članice vijeća, kakvi, ah, već inače jesu ti umjetnici i kulturnjaci, uspiju tek u zadnji čas uskladiti oko termina;
d) Objavljivati termine i dnevne redove sjednica, ali utvrditi da Ministarstvo nije u mogućnosti osigurati novinarima praćenje njihova rada, recimo iz razloga što nema slobodnih stolica na koma bi ovi mogli sjediti, a praćenje rada stojećke ometalo bi koncentraciju uvaženih članova vijeća…
