Vlada Republike Hrvatske nedavno je objavila Nacrt prijedloga Nacionalne razvojne strategije do 2030 godine. Kritike dokumenta već su prisutne u javnosti te ističu niz problema, a kako bismo uvidjeli kvalitetu kojom Strategija planira razviti kulturu, obratili smo se Matiji Mrakovčić, predsjednici udruge KURZIV, Goranu Sunajku, profesoru estetike na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, Miljenki Buljović, predsjednici Udruge za promicanje kultura Kulturtreger, Tomislavu Medaku, predsjedniku Multimedijalnog instituta i Nadeždi Čačinović, profesorici na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.
Poglavlje "Poticanje razvoja kulture i medija" u strategiji postavljeno je unutar strateškog cilja koji nosi naziv "Konkurentno i inovativno Osim razvoja medijske pismenosti, Strategija izostavlja bilo kakav konkretan plan za rzvoj bilo čegagospodarstvo" i na taj način jasno daje do znanja da svodi kulturu na njen profitni potencijal: "Kulturne i kreativne industrije čine oko 3% hrvatskog BDP-a, a pokazuju i značajan razvojni i izvozni potencijal. Kreativnost ugrađena u sve segmente kulturnih i kreativnih industrija generator je rasta i daje snažan poticaj inovativnosti kao važnom elementu jačanja svih sektora, a prije svega industrije, turizma, poduzetništva i digitalnih tehnologija".
Nacionalna razvojna strategija posebno ističe videoigre i filmsku industriju kao kulturne sektore u koje se treba ulagati jer donose najviše ekonomskog rasta, a samo u jednom kratkom dijelu spominje da su kulturne industrije prepoznate kao važno sredstvo jačanja demokratskih vrijednosti i društvene kohezije. Međutim, osim razvoja medijske pismenosti Strategija izostavlja bilo kakav konkretan plan za takvo što. Ovaj dokument na kojeg je potrošeno preko 30 milijuna kuna ne predstavlja nijedan egzaktan rezultat prošlih politika vezanih za kulturu koje bi zatim vezao za buduće planove, nego je pun praznih, a k tome još i problematičnih fraza.
Usko fokusiranje na videoigre, filmsku industriju i medije potpuno izostavlja druge oblike kulture poput kazališne, književne ili likovne umjetnosti te drugih kulturnih oblika koji uglavnom ne povećavaju BDP, ali su vrijedni iz razloga što potiču kritičko mišljenje, introspekciju, preispitivanje društva ili političku participaciju, što razvija demokratske vrijednosti i društvenu koheziju u koju se strategija kune.
Jedini moment koji nije tržišni, a jasno je elaboriran, je očuvanje već postojeće kulture, odnosno kulturne baštine, što jasno ukazuje na Nacionalna razvojna strategija posebno ističe videoigre i filmsku industriju kao kulturne sektore u koje treba ulagati, jer donose najviše ekonomskog rastadugogodišnje ispreplitanje hrvatskog nacionalizma i privatizacije.
Osim toga, najprofitabilnijim sektorima u kulturi sugeriraju se i posebni poticaji: "Na pojedinim područjima kulturnih i kreativnih industrija Hrvatska je već uvela specifične poticajne mjere kako bi potaknula njihov rast, a slične modele uvest će i za ostale kulturne i kreativne industrije s obzirom na njihov udio u BDP-u i potencijal rasta. Na primjer, Hrvatska se u novije vrijeme profilira kao atraktivna i troškovno konkurentna lokacija za snimanje serija i filmova inozemnih produkcijskih kuća, čime privlači znatan inozemni kapital. To je potpomognuto i jednim od najisplativijih programa državnih potpora s izravnim gospodarskim učinkom na audiovizualnu industriju, međunarodnu promociju Hrvatske, ali i profitabilnost svih povezanih gospodarskih grana, prije svega turizma i ugostiteljstva."
Imajući navedeni kontekst u vidu, očito je da kultura kao takva u Strategiji potpuno izostaje jer njena svrha nije podizati BDP, kao što nije ni ona instrumentalna, očuvanja nacionalnog identiteta, koji često služi stvaranju iluzornog osjećaja zajedništva, a iza kojeg se odvija materijalno raslojavanje društva putem tržišnih mehanizama. Svoditi kulturu Hrvatske na "konkurentnu lokaciju za snimanje serija i filmova inozemnih produkcijskih kuća" kako bi se pomogla "profitabilnost... turizma i ugostiteljstva" daje do znanja da se tu uopće ne radi o kulturi, nego nečem drugom.
Goran Sunajko, Filozofski fakultet Sveučiliša u Zagrebu: Ili baština, ili komercijala
Što je uopće kultura i kako su ju razumijevali važni filozofi istaknuo je Goran Sunajko, profesor estetike na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu:
Poticati kulturu i kreativne industrije koje strategija ističe dobrodošlo je, no još su sredinom 20. stoljeća Frankfurtovci, redom estetičari i filozofi kulture, poput Adorna, Horkheimera, Benjamina i Marcusea uspješno dokazali da je kultura koja je prêt-à-porter (spremna za konzumaciju) u sprezi s imperativom potrošačkog društva, jer oduzima kreativnost i izvornost umjetnosti, a to nas upućuje na drugi problem koji bih ovdje istaknuo.
On je vezan uz, i inače neodređen stav, o tome potiče li se u većoj mjeri, strogo estetički kazano, estetika akta (stvaralački subjektivizam) ili estetika predmeta (predmetni objektivizam). Jednostavnije rečeno, ako je jedan od ciljeva očuvanje kulturne baštine (dakle umjetničkih djela koja su gotova i to već stoljećima) kao razlikovnog obilježja nacionalne kulture, onda je jasan produžetak zastarjele strategije usmjerene predmetu (umjetničkom djelu). Odnosno, ako je očuvanje spomeničke i kulturne baštine i dalje temeljni dio strategije, onda se ne može očekivati da hrvatska kultura sebe postavlja na anacionalnom, svjetskom temelju kojem je, umjesto proizvedenog predmeta koji čuva nacionalnu kulturu, sam umjetnički akt stvaralaštva presudan i na taj se način uključuje u svjetska zbivanja.
Ističe se, s druge strane, poticanje kreativnih industrija koje, kako i sintagma ukazuje, imaju za cilj komercijalizaciju kulture pa po mojem sudu Strategija zapravo ukazuje na to da kultura ima biti shvaćena ili kao umjetničko djelo (baština) ili kao komercijalizirajuća kapitalistička umjetnost koja će, očekivano, proizvoditi ono za što će biti osiguran namjenski novac.
Miljenka Buljević, predsjednica Udruge za promicanje kultura Kulturtreger: Što država uopće želi od kulture?
Pozdravljam izradu dokumenta Nacionalne razvojne strategije do 2030. godine. Međutim, nažalost za područje kulture ovaj dokument ne govori ništa. Iz njega je jasno da se o kulturi nije puno promišljalo, a onoliko koliko jest ne govori nam što od kulture kao država želimo. Načelno i općenito su navedene kreativne i kulturne industrije bez ikakvih konkretnih ciljeva, što nam govori da strategija i vizija u ovom području u stvari ne postoje. Problematično je što su kultura i mediji stavljeni u okvir isključivo ekonomskog razvoja, i usprkos pozivanju na važnost istih za demokratski razvoj i kreativnost, dalje od njega ne ide. Moram se osvrnuti i na činjenicu da je proces izrade strategije bio dosta nejasan te da šire konzultacije s dionicima nisu provedene. Ukratko, za sve te novce izdvojene za strategiju u segmentu o kulturi dobili smo loš srednjoškolski uradak.
Tomislav Medak, predsjednik Multimedijalnog instituta: Kultura reducirana na tržište
"Kao i sve druge strategije koje se tiču kulture, i ova će biti mrtvo slovo na papiru. No, tragično je da se, unatoč uvodnim riječima, kultura kao sredstvo razvoja vidi samo i isključivo iz perspektive njenih tržišnih učinaka, a ne kulture u širem smislu kao sfere u kojoj društvo artikulira viziju svoje budućnosti i u kojoj se odvija antagonizam i dijalog društvenih različitosti.
Kultura je zahvaljujući djelovanju prethodnih vlasti za običnog čovjeka svedena uglavnom na sferu nacionalističke identifikacije ili dokolice i potrošnje. Istodobno, za umjetnike i stvaratelje na sferu nesigurnog rada u neadekvatnim prostornim i produkcijskim uvjetima i životarenja. Time kulturno stvaranje postaje opredjeljenjem ili onih koji su spremni na socijalnu degradaciju ili su u poziciji privilegija. Kulturni sustav ostavlja malo prostora promjeni i inovaciji koju toliko ističe. Politički konformizam, okoštalost i vrlo ograničen prostor za inovaciju njegove su trajne karakteristike. No, o promjeni tog stanja zbog kojeg je kultura ukupno marginalizirana u razvojnom planu nema puno riječi. Međutim, kultura nije izolirana i ne pripada samo slobodnom vremenu, nego je usko povezana s obrazovanjem, socijalnim i psihičkim blagostanjem, ekologijom i, naravno, privredom. O demokratizaciji kulture i promjeni sustava nema tu ni slova.
Dobar indikator tako reduktivnog viđenja kulture je trpanje kulturnih i kreativnih industrija u istu sintagmu. Razvoj kreativnih industrija prije svega je vezan uz razvoj drugih grana privrede - arhitektura uz građevinu, produkt dizajn uz drvnu industriju, videoigre uz računarstvo - i bez razvoja tih drugih grana kreativne industrije nisu održive. Kulturne industrije proizvode primarno kulturni proizvod - knjigu, film, seriju, glazbu - ovise o održivosti vlastite proizvodnje i zahvati kulturne politike tu imaju posve drugi smjer."
Matija Mrakovčić, predsjednica udruge KURZIV: Obeshrabrujući i opasan dokument
Sve na čemu počiva ovaj "razvojni" dokument u području kulture i medija nije nikakva novina, štoviše, radi se o nastavku (i dalje neartikulirane i neeksplicitne) politike sadašnje garniture u Ministarstvu kulture. Zato je taj dokument obeshrabrujući, jer pokazuje da Ministarstvo namjerava zadržati smjer svog dosadašnjeg djelovanja, ali i opasan, jer ukazuje da Ministarstvo svoje često štetno djelovanje promatra kao validnu javnu politiku. Natječajima koje je Ministarstvo culture i medija objavilo u posljednjih devet mjeseci te odlukama koje je temeljem njih donijelo, potvrdilo je vlastitu kratkovidnost, ad-hoc pristup javnim politikama te odnos prema kulturnom sustavu koji se nije suviše promijenio od slavnih devedesetih: institucionalna kultura s nacionalnim predznakom te pojedinci-poduzetnici i kreativne industrije dva su stupa na kojima se taj odnos gradi. Smještanjem kulture primarno u područje gospodarstva (jer se razvoj nikako drugačije ni ne promatra osim kroz postotke BDP-a) sasvim je jasno ocrtano mjesto koje je administracija namijenila ovom raznovrsnom, bogatom, potentnom i često kritički nastrojenom području: tržište, komercijalizacija, komodifikacija, isplativnost, kvantiteta. Ovakva strategija ne može doprinijeti razvoju područja, no s obzirom da dokument koji je dan na javno savjetovanje ni nije 'strategija' već brzinski sklepan dokumentić, ne vidim kako ostvariti ikakav pomak prema temeljnim idejama za koje se zalažu pojedinci i organizacije u području izvaninstitucionalne kulture: demokratizacija sustava, inovativni modeli upravljanja i odlučivanja te ravnopravan položaj svih kulturnih aktera.
Nadežda Čačinović, profesorica na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu: Strategija bez jasne slike
Službeni dokumenti po sebi promašuju kulturu koja je stvar posebnosti i izvrsnosti, ali bilo bi neprimjereno zbog toga odustati od procjene kulturne politike koja iz njih izlazi. Čini mi se da u ovome nema jasne slike gdje i kako se događa kultura i da valja razlikovati barem tri kulture: proizvode koje imaju karakter robe, subvencionirane zbog nasljeđa i one koje se subvencioniraju zbog budućnosti (što je najteže). Onda je tu i pravo na kulturu, i pasivno i aktivno: dostupnost recepcije i dostupnost ulaženja u umjetničko obrazovanje.
Članak je objavljen u sklopu projekta "Vladavina prava" koji sufinancira Agencija za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).
