"Otvoreni smo za prisustvo novinara, ali netransparentnost tradicionalno pripada načinu rada ministarstva", kaže Snježana Banović, predsjednica Vijeća za dramsku umjetnost.
Zakon o pravu na pristup informacijama nalaže tijelima javne vlasti da javnost informiraju o dnevnom redu zasjedanja ili sjednica službenih tijela i vremenu njihova održavanja, načinu rada i mogućnostima neposrednog uvida u njihov rad. Što ministarstvo kulture, kada se radi o kulturnin vijećima, ne radi
Zgrada Ministarstva kulture u zagrebačkoj Runjaninovoj ulici svake godine, pa tako i ove, u studenome, prosincu, pa vjerojatno još i siječnju, iznutra uskuha. Sastaju se tada kulturna vijeća i iznose svoja "mišljenja" resornom ministru o tome komu i kako raspodijeliti novce za kulturu. Napeto je i s ove strane zatvorenih vrata. Korisnici budžetskih sredstava s nestrpljenjem očekuju konačnu odluku, oni veći da vide hoće li dobiti milijune koji im pripadaju, oni manji da vide hoće li u idućoj godini moći nekako spojiti kraj s krajem. Zbrajanjem svota iz izvještaja objavljenih na stranicama ministarstva došli smo do neslužbenog podatka da je, uglavnom po preporukama kulturnih vijeća, za ovu godinu bilo raspodijeljeno nešto preko 264,6 milijuna kuna. Brojku nismo išli službenim putem provjeravati, jer smo, poučeni dosadašnjim iskustvom komunikacije s Ministarstvom, došli do spoznaje kako bismo odgovor dobili - u najboljem slučaju, tamo negdje pred ljeto.
Kako se, ustvari, formiraju "mišljenja" kulturnih vijeća? O tome javnost vrlo malo zna. Preostaje nam uglavnom da vjerujemo resornim ministrima koji se, kada čuju neugodna pitanja, upinju uvjeravati javnost da su članice i članovi vijeća ljudi s moralnim integritetom i da posao obavljaju na najbolji mogući način. Ali zaista, kako to da javnost tako malo zna o radu vijeća?
U Zakonu o kulturnim vijećima, već u prvom članku piše da je rad vijeća javan. Isto piše i u poslovnicima o radu svakog pojedinog kulturnog vijeća: "Rad Vijeća je javan. Javnost se osigurava javnim sjednicama i/ili priopćenjem Vijeća", stoji, primjerice, u poslovniku Vijeća za dramsku i plesnu, te izvedbene umjetnosti. Međutim, koliko god javnost vijeća bila propisana zakonskim i podzakonskim aktima, novinarima je praktički nemoguće osigurati neposredno praćenje njihovih sjednica.
U ministarstvu tvrde da ne postoji čak niti pismeni trag komunikacije između vijeća i ministrice, koja bi po Zakonu o kulturnim vijećima morala biti vođena pismenim putem
"Neposredan uvid u rad tijela javne vlasti može se ostvariti temeljem prijave i utvrđivanja redoslijeda prijavljenih", pismeno nam odgovara službenica za informiranje u Ministarstvu kulture na naše pitanje od 5. studenog. Tražili smo informacije o dnevnom redu sjednica svih kulturnih vijeća u studenom i prosincu ove godine, o mogućnosti neposrednog praćenja njihova rada i o broju osoba koje mogu neposredno pratiti rad vijeća. Podatak o terminima sjednica i dnevnim redovima nismo dobili. Dobili smo samo gore iznesenu uputu o načinu kako se može ostvariti neposredan uvid u rad tijela javne vlasti. Dapače, kulturna vijeća niti nisu tijela javne vlasti, kako službenica u ministarstvu navodi da jesu. Utvrđivanje redoslijeda prijavljenih nepotrebna je praksa, kada se novinari uopće ne javljaju za praćenje rada vijeća. A ne javljaju se radi toga što - nigdje službeno ne mogu dobiti podatak o terminu održavanja njihovih sjednica i o dnevnom redu. Nadalje, Zakon o pravu na pristup informacijama nalaže tijelima javne vlasti da javnost informiraju o "dnevnom redu zasjedanja ili sjednica službenih tijela i vremenu njihova održavanja, načinu rada i mogućnostima neposrednog uvida u njihov rad". Što Ministarstvo kulture, kada se radi o vijećima koja pripremaju odluke o raspodjeli stotina milijuna kuna, ne radi. Premda nema dvojbe da kulturna vijeća, premda nisu tijela javne vlasti, ipak jesu službena tijela. Dana 10 prosinca, nakon ovoga odgovora iz ministarstva, poslali smo zahtjev za omogućavanje novinskog praćenja dvaju vijeća, u kojem tražimo da nam se redovito dostavljaju informacije o terminima i dnevnim redovima njihovih sjednica, ali ministarstvo se opet uvuklo u šutnju.
Pismene evaluacije programa i projekata pristiglih na natječaje, poput onoga za Javne potrebe u kulturi, u pravilu ne postoje. No, u ministarstvu tvrde da ne postoji čak niti pismeni trag komunikacije između vijeća i ministrice, koja bi po Zakonu o kulturnim vijećima morala biti vođena pismenim putem. U Zakonu, naime, piše: "Vijeća pružaju stručnu pomoć ministru kulture pri donošenju i provedbi godišnjih i dugoročnih programa javnih potreba u kulturi od interesa za Republiku Hrvatsku i njihovo financiranje, suodlučuju o utvrđivanju kulturne politike i u tu svrhu daju stručne podloge i mišljenja Ministarstvu kulture i ministru, te obavljaju i druge poslove predviđene ovim Zakonom koji pridonose ostvarenju zadaća iz stavka 1. ovoga članka. O svojim zaključcima i prijedlozima Vijeća pisano izvještavaju ministra kulture." Nadalje, "Vijeća na zahtjev ministra kulture raspravljaju o pojedinim pitanjima s područja kulture i umjetnosti i o njima daju ministru pisana mišljenja i prijedloge."
Poslovnici o radu kulturnih vijeća ostavljaju dojam pomalo zbrzanih dokumenata koji nisu prošli ozbiljnu pravničku redakturu. Bizaran je detalj da nekolicina njih uopće nema predviđen način izbora predsjednika tih tijela
Pozivajući se na ovu odredbu, od službenice za informiranje tražili smo informaciju o svim slučajevima u kojima je ministrica kulture tijekom 2013. godine tražila od Vijeća za dramske umjetnosti da raspravlja o pojedinim pitanjima, te pisana mišljenja i prijedloge koje je ovo uputilo ministrici. "Analize i rasprave Vijeća za dramsku umjetnost s ministricom kulture i užim kabinetom, a za donošenje odluka o nizu pitanja (o HNK-a u Varaždinu, HNK-a u Zagrebu, Međunarodnom dječjem festivalu, etc.) nisu i ne moraju biti pismene", stoji u pismenom odgovoru službenice za informiranje. Ta tvrdnja ne samo da je u suprotna Zakonu o kulturnim vijećima, već je suprotna i svjedočenju predsjednice toga vijeća, koja za H-Alter kaže da je itekako vodila korespondenciju, pisanu dakako, s ministarstvom i ministricom. K tome ne vidimo drugi smisao reduciranja našeg pitanja, koje se odnosilo na sve slučajeve iznošenja pisanih mišljenja, samo na navedene slučajeve veleuvaženih kazališnih kuća i Dječjeg festivala, osim u svrhu proizvodnje dimne zavjese.
Sami poslovnici o radu kulturnih vijeća ostavljaju dojam pomalo zbrzanih dokumenata koji nisu prošli ozbiljnu pravničku redakturu. Bizaran je detalj da nekolicina njih - poput poslovnika Vijeća za glazbu i glazbeno-scenske umjetnosti, Vijeća za dramske, plesne i izvedbene umjetnosti, Vijeća za kulturna dobra - uopće nemaju predviđen način izbora odnosno imenovanja predsjednika tih tijela. No, za razliku od navedenih vijeća, optimizam ulijeva podatak da npr. Vijeće za inovativne umjetničke i kulturne prakse ima u svojem poslovniku predviđen način izbora predsjednika.
O sukobu interesa u vijećima, konkretno u Vijeću za knjižnu, nakladničku i knjižarsku djelatnost, posljednjih smo mjeseci u više navrata pisali. Kako bi se ti sukobi ubuduće "izbjegli" bolje rečeno: legalizirali, ljetos je promijenjen i Zakon o kulturnim vijećima. "Član Vijeća ne može biti osoba koja ima udio u vlasništvu ili sudjeluje u upravljanju pravne osobe koja obavlja djelatnosti u kulturi iz područja kulturnog vijeća", pisalo je u Zakonu do srpnja ove godine. "Član Vijeća ne može sudjelovati u raspravi i izuzet je od odlučivanja Vijeća o pitanju koje se odnosi na umjetnički ili kulturni projekt u kojemu sudjeluje on ili s njim povezane osobe (...) ili se odnosi na kulturni ili umjetnički projekt koji je predložila pravna osoba u kojoj član Vijeća ili s njim povezane osobe imaju vlasnički ili osnivački udio ili sudjeluju u njezinom upravljanju", piše u Zakonu od srpnja pa nadalje. Znači, građanin koji je u sukobu interesa sada može biti član Vijeća, ali ne smije raspravljati i odlučivati o svojemu "slučaju".
Ministarstvo bi, po logici Zakona, trebalo imati evidenciju vlasništva svih članova kulturnih vijeća, kao i popis pravnih osoba u kojima članovi kulturnih vijeća sudjeluju u upravljanju - ali uskraćuje javnosti pravo uvida u takav dokument
Ministarstvo bi, dakle, po logici Zakona, trebalo imati evidenciju vlasništva svih članova kulturnih vijeća, kao i popis pravnih osoba u kojima članovi kulturnih vijeća sudjeluju u upravljanju. Od navedene smo adrese još 8. svibnja ove godine tražili izjave o imovinskom statusu svih članica i članova kulturnih vijeća ili neki drugi dokument na osnovu kojega bi se u Ministarstvu moglo utvrditi da se vijećnik nalazi u sukobu interesa, i shodno tomu postupati. "Ministarstvo kulture nije ovlašteno davati informacije o osobnom imovinskom stanju članova Vijeća", kratko nam je odgovorila službenica za informiranje, dopisom od 28. studenoga, tj. dobrih šest i pol mjeseci nakon upućenog pitanja. Proizlazi da javnost "nije ovlaštena" znati provodi li se zakonska odredba o upravljanju sukobom interesa u kulturnim vijećima: pravorijek o ovome dat će povjerenica za informiranje Anamarija Musa, kojoj smo ovih dana uputili žalbu na taj i takav odgovor ministarstva.
Podsjetimo na koji je način ministrica javno branila svoj stav da je potrebno promijeniti Zakon o kulturnim vijećima u dijelu o načinu upravljanja sukobom interesa. Slijedi citat iz intervjua koji je 7. svibnja ove godine prva fotelja Ministarstva kulture dala Hrvatskoj televiziji. Prenošenjem audio-zapisa intervjua želimo preduhitriti svako predbacivanje kako smo ga izvadili iz konteksta:
"Jelena Jindra, novinarka: Vi ste, dakle, od 2008. bili u neskladu s tim zakonom (o kulturnim vijećima) s obzirom da ste bili članica Vijeća. Kršili ste zakon.
Andrea Zlatar Violić, ministrica: I ja i mnogi drugi, da ne kažem svi. Ako pregledate popise vijeća od 2004., redovito su u njima bili predsjednici različitih udruga, bilo likovnih bilo književnih, ravnatelji knjižnica i neki drugi. Dakle, svi koji su bili u pravnim ili nekim drugim odnosima. Činjenica je da je taj zakon bio nepoštovan."
Od ministarstva smo 8. svibnja, neposredno nakon citiranog intervjua i pozivajući se na ovdje izneseni dio, zatražili popis tadašnjih članova svih kulturnih vijeća čiji je status, prema ministričinim riječima, bio u suprotnosti s tadašnjom odredbom iz Zakona o kulturnim vijećima, o sukobu interesa. "Niti jedan član kulturnih vijeća nije u sukobu interesa. Navođenje dijelova intervjua izvađeno je iz konteksta obrazloženja razloga Izmjena i dopuna Zakona o kulturnim vijećima kojima se otklanja svaka mogućnost interpretacije mogućeg sukoba interesa, jer stari zakon u nekim dijelovima nije bio precizan i jasan", odgovoreno nam je iz ministarstva 28. studenoga, šest i pol mjeseci nakon upućenog pitanja. Očito je da je odgovor službenice za informiranje ministarstva u kontradikciji s onim što je ministrica doista rekla.
Je li kome potreban zaključak? Ukoliko jest, OK: U vrijeme teške ekonomske i socijalne krize, kada, navodno, ni za što više nema novaca, ovih bi se 264,6 milijuna ipak trebalo raspodjeljivati na ozbiljniji način. Vlast koja se diči svojim EU-nabojem trebala bi barem primijeniti par stvari po kojima Evropska Unija ipak trči ispred nas, a to je poštivanje procedura, regula i načela provedbe javnog interesa. Sudionici čitavog tog procesa - članovi kulturnih vijeća i korisnici javnih sredstava, pa i dio administracije ministarstva kulture, predstavljaju intelektualnu, obrazovnu i, hm, kulturnu kremu ovoga društva; to što se stvari u tom resoru odvijaju kao da se radi, izvinite na stereotipu - o gradnji hrvatskih prometnica ili o uzgoju hrvatskih papkara nepreživača, izaziva tjeskobu.
Ministarstvo kulture raspodjeljuje preko 260 milijuna kuna godišnje za potrebe kulture, a raspodjela tih novaca jedno je od najvažnijih sredstava provođenja kulturne politike. Većina toga iznosa dodjeljuje se na osnovu prethodnog mišljenja kulturnih vijeća. Smatrate li da vijeća taj posao obavljaju dovoljno transparentno?
Splitsko ljeto nije nam se u svojoj prijavi udostojalo poslati ni jedan jedini naslov, pritom traže "sitnicu" od dva i pol milijuna, podrazumijevajući da im to, valjda, pripada bez da mućnu glavom i mrdnu prstima po tipkovnici
Odluke našeg Vijeća nisu identične s konačnim odlukama ministarstva, a problemi u radu su raznoliki. Jedan od najvećih je da dobivamo poslove izvan našeg djelokruga koji, budući da smo savjetodavno, a ne radno tijelo, ne mogu biti u našoj domeni i za koje, u većini, članovi Vijeća nisu ni educirani. Najbolji primjer za to su aplikacije organizacija koje žele osigurati trogodišnje financiranje i ministarstvo nije smjelo takve dokumente staviti Vijeću na stol bez filtriranja već je, dapače, prethodno moralo organizirati cikluse edukacija za ravnatelje i njihove timove te tek nakon toga zatražiti od njih prilaganje strateške dokumentacije. Ove se godine događa i dosad nepoznata "kombinatorika" da čak i javne ustanove prijavljuju programe na natječaje amaterizma, grabeći, eto, i prema ionako malim sredstvima za amaterske kazališne skupine. Takve prijave treba eliminirati u startu. Gubimo, dakle, vrijeme na takve stvari, umjesto da se više bavimo primjerima pozitivne prakse i sugeriramo promjene.
Ministrica je sredinom 2012. godine donijela novi Pravilnik o javnim potrebama u kulturi, i njime je suspendirala sve prethodne kriterije za evaluaciju prijedloga. Nakon toga su vijeća sastavila nove kriterije. Smatrate li da je o njima prethodno trebala biti provedena javna rasprava?
Javna bi rasprava trebala biti provedena o svemu, ali u konkretnom slučaju, zbog prekratkih rokova, to bi bilo dovelo do zastoja u financiranju i sustav bi se urušio još više. No i s dosta jasnim kriterijima i našim nastojanjima da sve odluke donesemo do početka nove godine, ne možete spriječiti kaos koji je sve prisutniji u velikoj većini javnih organizacija. Primjerice, Splitsko ljeto nije nam se u svojoj prijavi udostojalo poslati ni jedan jedini naslov, pritom traže "sitnicu" od dva i pol milijuna, podrazumijevajući da im to, valjda, pripada bez da mućnu glavom i mrdnu prstima po tipkovnici. U Vijeću smo na rubu da na posljednjoj sjednici u siječnju napravimo ozbiljan presedan te da, ako ne stigne ozbiljno razrađen program, sredstva te manifestacije podijelimo nezavisnoj i amaterskoj sceni koja se pošteno naradi za svote od pet, deset ili petnaest tisuća kuna subvencije.
Od ministarstva sam tražio pismena mišljenja i prijedloge koje je vaše Vijeće tijekom 2013. uputilo ministrici. Odgovoreno mi je da "analize i rasprave Vijeća za dramsku umjetnost s ministricom kulture i užim kabinetom, a za donošenje odluka o nizu pitanja (o HNK-u u Varaždinu, HNK-u u Zagrebu, Međunarodnom dječjem festivalu etc.) nisu i ne moraju biti pismene - premda nisam niti tražio dokumentaciju samo uz te određene teme. Je li istina da s ministricom ne komunicirate pismenim putem?
Otvoreni smo za prisustvo novinara, ali određena netransparentnost tradicionalno pripada načinu rada ministarstva, to nije odlika samo ove administracije
Komuniciramo u pojedinim slučajevima, sukladno Zakonu, Pravilniku i Poslovniku s ministričinim pomoćnikom Stojsavljevićem. Postoje zapisnici svih sjednica s evidentiranim "neuralgičnim točkama" kao što su nedostatak platforme Dubrovačkih ljetnih igara ili slučaj HNK Varaždin. Postoji u pisanoj formi i zanimljiv prijedlog nacionalne plesne mreže. Postoji pismo ministrici o "slučaju Osijek", kao i moje otvoreno pismo javnosti o štetnosti izglasavanja dopuna Zakona o kazalištu, s primjedbama koje se već sad pokazuju valjanima. Naravno da je postalo deplasirano pisati o zapuštenoj nacionalnoj sceni, ona je naprosto taoc u rukama interesnih skupina i potpunog nedostatka reformske vizije gradova koji imaju nacionalna kazališta i festivale.
Zakon o kulturnim vijećima, kao i poslovnici o njihovu radu, predviđa da rad kulturnih vijeća bude javan. Kako se osigurava uvid javnosti u njihov rad? Jeste li ikada dobili zahtjev nekog novinara za fizičkim prisustvom radu vijeća?
Ne, nikada, dobrodošli su na svaku sjednicu.
Možda je razlog tome što javnost ne može unaprijed saznati termine održavanja sjednica i dnevni red?
Što se nas tiče, otvoreni smo za prisustvo novinara, ali određena netransparentnost tradicionalno pripada načinu rada ministarstva, to nije odlika samo ove administracije. Međutim, ni kada Vijeće traži od ministarstva neke dokumente, ne može ih uvijek dobiti. Nismo, recimo, mogli dobiti pojedina izvješća HNK Varaždin, no na dobrom smo putu da ih dobijemo.
Kako komentirate to što, sa žigom i potpisom, tvrde u Ministarstvu - da komunikacija sa Vijećem za dramsku umjetnost niti jest pismena, niti bi takva trebala biti? Znamo da ZKV (čl. 1. st. 3.) točno predviđa u kojim situacijama je Vijeće dužno dati ministrici pismena mišljenja i prijedloge.
Ni kada Vijeće traži od ministarstva neke dokumente, ne može ih uvijek dobiti. Nismo, recimo, mogli dobiti pojedina izvješća HNK Varaždin, no na dobrom smo putu da ih dobijemo
Ta se točka Zakona odnosi na "pojedina pitanja iz područja kulture" te smo mi o njima često davali mišljenja, i u pojedinim slučajevima temeljite analize. U prošloj je godini Vijeće dostavilo nekoliko desetaka stranica analiza, dopisa, mišljenja i sličnih zapisaka na razne teme.
Ali ipak smo očekivali da sadašnja vlast promijeni ponašanje kakvo je naslijeđeno od HDZ-a...
Vijeća, kao važan instrument kulturne politike, zamišljena su kao stručna savjetodavna tijela između politike i struke. Jasno je da tu ne može i ne treba sve biti "tvrdo", i ne treba tražiti čisto administrativni tip komunikacije, ali isto tako, tu ništa ne smije biti tajnovito. Primjerice, odgovor na moje posljednje pismo u vezi kaotičnog i po našem mišljenju, nezakonitog vođenja HNK u Osijeku, čekala sam sve do tjedan dana nakon što je ondje za ravnatelja izabrana upravo ona osoba za koju imam indicije da je ranije radila nezakonito i zbog čijeg sam "osebujnog" načina upravljanja pismo i pisala. Sve naše primjedbe pomoćnik Stojsavljević odbio je s nejasnim objašnjenjima, no na tome nećemo stati, pišemo mu dalje.
Zašto kulturna vijeća ne objavljuju pismene evaluacije svakog prijedloga na natječaje za javne potrebe u kulturi? Ta praksa je uvedena npr. za Povjerenstvo za neprofitne medije, koje također djeluje pri Ministarstvu kulture.
Na naše Vijeće godišnje dolazi preko 1000 programa. Razlozi takve nabujanosti su razne, ponajprije zbog brojnih problema koje kultura ima na lokalnom nivou i gdje je financiranje rezultat ad-hoc, a ne promišljene kulturne politike. Od nas je traženo (ad-hoc, mimo poslovnika i pravilnika) da napišemo po rečenicu evaluacije o svakom od njih. Nisam mogla prihvatiti taj zahtjev pomoćnika Stojsavljevića, kao da ljudima lijepimo etikete na čelo. No, svatko tko ima problem s našom odlukom dobije detaljno razrađen odgovor jer bilješke o svakom pojedinom programu postoje. Osim toga, u konačnici, naše odluke se u priličnom postotku promijene, ministrica ima pravo na to, u tom slučaju i te evaluacijske "rečenice" postale bi bespredmetne.
Članak je objavljen u okviru projekta Udruge za nezavisnu medijsku kulturu Pravo novinara na pristup informacijama, koji financira Balkan Trust for Democracy.
