Slobodne i snažne žene ne žive isključivo na Sjeveru Zapada, ne zovu se samo Halla i nisu nužno samosvjesne i zrele. Slobodnih i snažnih žena nađe se i na Jugu Istoka, ime im može biti još neobičnije - Petrunija, i, iako ni same ne znaju zašto, svjedočanstvo su da Bog postoji.I dok, bježeći valjda od industrije hibridnih heroja i supermašina, muški protagonisti i njihovi tvorci u ozbiljnim, art-filmovima, uglavnom ili treniraju svoje slabosti i zdvojnosti, ili sve više upadaju u žanr, da ne kažemo klišeje, ili se, pak, pod svaku cijenu pokušavaju oteti predvidljivosti te "eksperimentiraju" s već odavno izeksperimentiranim, sve je izglednije kako svijet ostaje na neobičnim ženama
Naravno, ovdje se radi o filmskom svijetu, no, budite sigurni, nije on baš ni tako zanemariv: nimalo nije nevažno kada se na Islandu pojavi starija junakinja koja se zdušno i disciplinirano bori protiv ekonomske mašinerije, a možda je još i bitnije kada u Makedoniji postane moguća (filmska) antidiva koja, makar i gotovo nenamjerno, dovede u pitanje religijsku inerciju.
Na neki način, ta dva svijeta, onaj islandskog filma Benedikta Erlingssona Halla ide u rat, o kojemu smo već pisali, i makedonskog Bog postoji, ime joj je Petrunija Teone Strugar Mitevske, koji je nakon Berlina i mnogih drugih festivala prikazan i na netom završenom 25. Sarajevo film festivalu, sasvim su različiti, više i no što to pokazuju njihovi krajolici, temperaturne krajnosti i interijeri.
Pa ipak, povezuje ih nešto neporecivo, nešto što nadjačava sve ostalo - nezaustavljivo nagnuće slobodnog duha k istini i pravdi, taj, u hiperkorektnoj euro-atlantskoj "pravničkoj”"civilizaciji skoro pa protjerani osjećaj što nam govori da ipak postoji "neočekivana sila" koja se, čak i onda kada se više ne vjeruje u nju niti joj se nada, iznenada pojavljuje i rješava stvar. Ovako, ili onako.
I dok, bježeći valjda od industrije hibridnih heroja i supermašina, muški protagonisti i njihovi tvorci u ozbiljnim, art-filmovima, uglavnom ili treniraju svoje slabosti i zdvojnosti, ili sve više upadaju u žanr, da ne kažemo klišeje, ili se, pak, pod svaku cijenu pokušavaju oteti predvidljivosti te "eksperimentiraju" s već odavno izeksperimentiranim, sve je izglednije kako svijet ostaje na neobičnim ženama da, čak i kada to ne bi htjele, iznađu istinska rješenja za nagomilane stvarne (i) filmske probleme, odnosno da kreiraju neke nove priče, da ne kažemo diskurse i narative.
No, da bi to bilo moguće učiniti, probleme prvo treba definirati: treba, na primjer, odgovoriti na pitanje - je li problem kada mlada žena, na rubu očaja, nepredvidivo i bezazleno uskoči u rutinizirani muški ritual, čiji je simbolički smisao ionako već odavno preuzela puka borba za nadmoć i “sreću” samo jednoga i isključenje svih ostalih, ili je problem kada tridesetineštogodišnja diplomirana povjesničarka godinama ne može naći nikakav posao jer su šefovska mjesta prigrabili nesposobni manipulatori i perfidni sadisti?Pa ipak, povezuje ih nešto neporecivo, nešto što nadjačava sve ostalo - nezaustavljivo nagnuće slobodnog duha k istini i pravdi, taj, u hiperkorektnoj euro-atlantskoj "pravničkoj”"civilizaciji skoro pa protjerani osjećaj što nam govori da ipak postoji "neočekivana sila"
Moralo bi se, također, i jasno i glasno reći tko je taj koga treba spremiti iza rešetaka - dobroćudnu i samozatajnu djevojku koja se neočekivano pobuni protiv nepravde i licemjerstva, ili gomilu bezglavih nasilnika koji kukavički nasrću na nju? Kao što se treba što prije odlučiti - hoće li se "dragocjeno”"televizijsko vrijeme tratiti na ignoranciju, fraze i floskule, ili će netko, za početak, reći što se doista događa "u malom gradu Štipu"?
Redateljica i scenaristica filma Bog postoji, ime joj je Petrunija Teona Strugar Mitevska i koscenaristica Elma Tataragić, selektorica SFF-a koja je ove godine imala uspjeha s još jednim svojim "ženskim" filmom, srpskim Šavovima Miroslava Terzića, usudile su se ne samo postaviti ta i neka druga, naizgled odavno apsolvirana pitanja, nego i, ne toliko ponuditi gotova (filmska) rješenja, koliko kreirati drugačiju klimu, u kojoj će se skoro same od sebe pojaviti neke nove opcije, posve različite od one dosadašnje, uvijek iste, potrošene i besmislene, već predugo svedene ne čak ni na najjačeg, "alfa" mužjaka, nego na gomilu komformističkih i oportunističkih bezličnjaka i beskičmenjaka koji i sebe i sve oko sebe slijepo vuku u propast.Moralo bi se, također, i jasno i glasno reći tko je taj koga treba spremiti iza rešetaka - dobroćudnu i samozatajnu djevojku koja se neočekivano pobuni protiv nepravde i licemjerstva, ili gomilu bezglavih nasilnika koji kukavički nasrću na nju?
No, ako ovaj tekst već možda i zvuči preangažirano i prenabrijano, Petrunija nije takav film: daleko od političkog ili feminističkog proglasa, puke filmske parole, višedimenzionalna je to, humorna priča o ženi od krvi i mesa koja predugo šutke podnosi nepravde, polagano sazrijevajući u sebi, zbog čega se i ona maloprije spomenuta "drugačija klima" prevenstveno odnosi na njezin unutarnji svije(s)t, a tek onda (ako jednoga dana) i na bližu i širu okolinu.
Za njezinu životnost i uvjerljivost podjednako je, uz redateljicu i koscenaristicu, zaslužna i glavna glumica, izvrsna debitantica Zorica Nuševa, čija je duhovna (r)evolucija pred kamerom Virginie Saint-Martin tako prirodna i nepretenciozna da bez problema vjerujemo kako je jedno tako nesigurno i neugledno stvorenje, bez ikakvog "make overa", bilo u stanju pobijediti i sebe i nerijetko groteskni, no ne zato i manje opaki milje male balkanske kasabe.Za njezinu životnost i uvjerljivost podjednako je, uz redateljicu i koscenaristicu, zaslužna i glavna glumica, izvrsna debitantica Zorica Nuševa, čija je duhovna (r)evolucija pred kamerom Virginie Saint-Martin tako prirodna i nepretenciozna
U kreiranju filma, koji je u Berlinu nagrađen za ekumenizam i od direktora "art-house" kina, u Puli, kao manjinska hrvatska koprodukcija, za režiju, a u Motovunu od žirija FIPRESCI-ja, nezamjenjiv je svakako i doprinos montažerke Marie-Hélène Dozo, ali i stalne Teonine glumice i sestre, producentice Labine Mitevski, koja je igrala i u naslovima Ja sam iz Titovog Velesa, Žena koja je obrisala suze i drugima, a ovaj se put pojavljuje u ulozi nervozne i ironične, no svojeglave i uporne novinarke koja na svoj način vokalizira junakinjin unutarnji glas.
Od muških rola izdvajaju se ona mlađeg policajca u izvedbi Stefana Vujisića, koji je s glavnom glumicom Petrunija nije takav film: daleko od političkog ili feminističkog proglasa, puke filmske parole, višedimenzionalna je to, humorna priča o ženi od krvi i mesa besprijekorno iznio scenu njihove neočekivane bliskosti i nježnosti, kakva se na ovim prostorima rijetko viđa, te Petrunijinog flegmatičnog oca, kojeg igra Petar Mirčevski, siguran u ulozi "a(nti)patrijarha" koji čini puno već i time što ne čini ništa od onoga što od njega očekuje "tradicija".
Ukratko: svakako se treba nadati da će Petrunija, osim na brojim festivalima, biti (rado) viđena i u kinima diljem regije, no, ako se to i ne dogodi, ništa zato: bitno je da postoji.
