Ponekad treba biti strpljiv. Prešutjeti ponešto, ne napisati. Ili, barem, biti nakratko smeten velikom svjetskom viralnom pandemijom, kad već viroza vlastite bezvolje nije prisutna.
Ponekad se nedugo nakon nekog luksuznog razočaranja pojavi kontrapunkt, neočekivano iskrsne blistavo tiho iskupljenje.
Kao u slučaju filmova Parazit Joon-ho Bonga i Istina Kore-ede Hirokazua.
Različiti autori, dva zamalo neprispodobiva djela, no, eto, kao posljednji kino-film o kojemu sam odustala pisati netom prije pokušaja zaustavljanja svijeta, i prvi upečatljiv viđen u dvorani pod novim-starim mjerama, meni su se ta dva naslova ukazala i povezala kao (vertikalno) nasuprotne paradigme - onoga što bi da sigurno dolazi, i onoga za što bi prethodno da se misli kako upravo odlazi.
Parazit, čiju sam dekonstrukciju započela pisati odmah po gledanju na prošlogodišnjem beogradskom Festivalu autorskog filma, a zatim i ponešto dopisivala poslije njegove dominacije na dodjelama Američke akademije, osvojio je, dakle, sam vrh filmskog panteona u prošloj, 2019. godini: dobio je Zlatnu palmu u Cannesu, nekoliko Oscara i mnoštvo drugih nagrada, kao i glorificirajuće kritike, te, naravno, vrlo vrlo visoke ocjene na internetu.
Kako i ne bi: Južnokorejac Bong višestruko je potvrđeni majstor filmske manipulacije, a očito zna odlično i što se to danas najviše traži: najnovijim high-techom nadahnuti cinizam, sarkazam i nasilje, zamaskirani trendovskom pričom o brizi o društvenim nejednakostima; ukratko, pristojni sadizam za humanitarističko-ljevičarske konzervativce. Minuciozna estetska stilizacija tu je tek bonus za izdosađene festivalske radioničare i minglaše, a poetizacija..., nju je autor vrlo vjerojatno dodao radi samoga sebe: u tako perfektno opremljenom mehanizmu, čak ni ona nije mogla naškoditi trenutačnoj slavi i uspjehu Parazita.
Jer, kao što to lijepo u Istini, kao usput, kaže Catherine Deneuve, jedna od kraljica suvremenog filma, ovog o kojemu pišemo i onog općenito: “Poezija je u filmu neizostavna, bilo da se radi o nasilju, ili o svakodnevici”. Ona to kaže, a redatelj Istine, Japanac Kore-eda, s tim se očito slaže, pa nema ni veze je li ta replika bila predviđena u njegovu prvotnom scenariju ili je glumičina improvizacija.
A improvizacija u tom filmu, propuštenom na Festu i viđenom tek sad, u odnedavno ponovno otvorenoj dvorani Kulturnog centra Beograda, ima baš dosta, često i sasvim neprikrivenih, no te su uglavnom dio filma koji u filmu snima glavna junakinja, slavna i obožavana, arogantna glumica Fabienne (Catherine Deneuve, kojoj je to inače srednje ime), dok joj podršku, ali i lekcije o iskrenosti i istinitosti daju vlastita kći, u New Yorku stacionirana scenaristica Lumir* (Juliette Binoche), njezin američki suprug Hank (simpatični Ethan Hawke), glumac ometen u razvoju, ne Južnokorejac Bong višestruko je potvrđeni majstor filmske manipulacije, a očito zna odlično i što se to danas najviše tražialkoholizmom nego tv-serijama, i njihova supertalentirana bilingvalna kći Charlotte ((kao) pred kamerom rođena i odrasla Clémentine Grenier), te dugogodišnji suradnici, mlade perspektivne glumice…
(Ako ste iz prethodnoga zaključili kako je Fabienne u drugom planu u odnosu na sve njih, oprostite: to, naravno, nikako nije slučaj.)
Usput, što i nije baš sasvim usput, film koji se snima u tom filmu znanstveno je fantastični, s osnovnom premisom uzetom iz već ekranizirane kratke priče Kena Liuja Memory of My Mother, za koju se čini kako bi, prije no Istina, mogla biti uradak kakvog bi oduševljeno dočekali sljedbenici „sigurnog“, kućnog i prividno neopasnog filmskog (duhovnog) nasilja; ali, em je Juliette Binoche već nešto slično, a sasvim drugačije, snimila s Claire Denis, em je i samim glumicama zasigurno već dosta svih tih vizualno uštirkanih (holivudolikih) imitacija života, i svih ostalih imitacija, pa su japanskom redatelju preotele film...
Što je, naravno, malo vjerojatno, ali nije i nemoguće. No, nije ni bitno: Istina je izvrstan film, baš takav kakav jeste, naizgled ne sasvim uspio i ne pretjerano uspješan, kojeg je Kore-eda snimio odmah nakon nagradama ovjenčane Obitelji za krađe**, svojevrsne humane preteče Parazita, kao neki oslobođeni, nepretenciozni zvjezdano-inozemni odmor od svježe postignutog kansko-oskarovskog pobjedničko-nominacijskog skora. (Nešto poput Arizona Dreama Emira Kusturice.)
Ali, vratimo se poeziji: u Parazitu, poetizacija je doista znalački bešavno spojena s nasiljem – intelektualnim, duhovnim, emotivnim i fizičkim, što je u biti (perfidno) nasilje nad istinom: nasilje i jeste nasilje, kad je nasilje***, baš zato što u njemu nema ničeg poetskog, nimalo života; kao što ga nema ni u zapravo videoigričnom filmu južnokorejskog redatelja, u kojemu je sve pravocrtno i jednosmjerno, bez stvarnog kretanja i razvoja: svi su glupi i/li zli i sve ide loše, ostalo su samo varijacije i logične, ovisnički pojačavane redundancije. O tomu sam, mislim, i mislila prije nego što sam negdje uoči pandemije pomislila kako je o tomu uzaludno i misliti.
U Istini se, međutim, radi o istinskoj poeziji svakodnevice, one podložne neuhvatljivoj ćudi osjećaja, različitih i promjenjivih, pa i prigušivanih (ali prisutnih!), koje je zasigurno i najteže postići pred kamerom, pogotovu kad se to u suvremenosti čini nedogma(95)tskim, klasičnim filmskim sredstvima, te pogotovu kad je u pitanju svakodnevica glumaca i filmskog svijeta, koji i poeziju vlastitog života, kao što vidimo u istom tom ostvarenju, glumi više ili manje iskreno i uvjerljivo. Pri čemu je, naravno, gluma ovdje ne (samo) nešto pežorativno, nego (i) sublimna, nutarnja, suštinska manifestacija čovjekova života i duha.
Donijeti (i danas) na platnu poeziju glumačke svakidašnjice nije, dakle, nemoguće, naprotiv: od toga se može načiniti i duhovit i pametan i emotivan film, prepun (auto)referenci, ali, samo ako ste već afirmirani redatelj koji se samouvjereno prepustio genijalnim glumicama, koje prvi put igraju zajedno, no koje briljiraju igrajući se baš ne-igranja, te se povremeno sasvim zanesu u ulogama dviju na različite načine šarmantno perfekcionističkih filmskih stvarateljica, koje su još k tomu i (duhovna) majka i kći.
Pri tomu je, iako joj je pripala druga glavna uloga, naizgled inferiorne kćeri koju ljuti majčino konfabuliranje u netom objavljenim memoarima, jedinstvena “prisutnost” Juliette Binoche podjednako bitna, ako nije, upravo zbog neophodne samozatajnosti, i bitnija za tu sjajnu glumačku suigru, koju je i inicirala, a u kojoj uživaju obje glumice, no koja je za mlađu zahtjevnija i stoga što ona ne vidi, ili barem ne vidi još, kolegicu kojoj bi “prenijela svoj DNK”, kako to mrtvo-ozbiljno-komično u svom pitanju Fabienni definira novinar-intervjuist na početku filma.
Scena u kojoj Lumir svojoj predpuberteskoj kćeri pred spavanje čita iz knjige za djecu koju je i sama voljela, a u čijoj je ekranizaciji baš zbog toga nekada igrala i njihova majka i baka “čarobnica”, jedna je od najdojmljivijih u filmu, možda i zbog neke glumičine intimne posvete, ali, u prvom redu zbog (i s tim povezane) ljepote njezina francuskog jezika, zbog ljubavi koju (mu) Juliette Binoche time iskazuje, a koju neki drugi redatelj vjerojatno ne bi ni primijetio.
Očekivano, kod Istine nije moguće, a nije ni potrebno, izbjeći ni evociranje Jesenje sonate Ingmara Bergmana, no, na sreću, ono je tu samo kako bi se vrlo brzo shvatilo da su dvije velike glumice, zahvaljujući i podršci koju Juliette Binoche daje Catherine Deneuve, otišle dalje od te priče i napokon zaokružile ono što je Ingrid Bergman davno hrabro započela, ali nije mogla i do kraja provesti, bar ne na filmu: zadivljujuće elegantno, neokrznute i ne osvrćući se, kao rođene pobjednice, oslobodile su se stoljetne kinematografsko-psihologističke presude slobodnim i U Istini se radi o istinskoj poeziji svakodnevice, one podložne neuhvatljivoj ćudi osjećaja, različitih i promjenjivih, pa i prigušivanih (ali prisutnih!), koje je zasigurno i najteže postići pred kameromuspješnim ženama za nekakvu apriornu apstraktnu krivicu prema (ne)rođenoj djeci, sustavno im podmetanu od prvog trenutka otkad su se “pripadnice slabijeg spola” počele rješavati nekih još duljih, višehiljadugodišnjih, više ili manje opravdanih i odrađenih optužbi.
Rečenica u kojoj Fabienne lakonski kaže kako joj je “biti dobra glumica (bilo) važnije nego biti majka i supruga”, u recenzijama se, doduše, i dalje uzima kao dokaz njezine sebičnosti i bezosjećajnosti, kao da je postajanje izvanrednom glumicom nije moglo učiniti boljom i majkom i partnericom, ili, kao da scenarističko umijeće njezine kćeri ne pomaže očito svima da prevaziđu međusobnu, gotovo-obiteljsku krizu…
Ili kao da su, pak, pouzdano dobre žene i majke samo one koje crnče peru kuhaju broje i bulje u tv, ili koje otaljavaju i/li mrze svoj posao, ili one srećom i/li silom prilika nezaposlene…
Kao da su, na kraju krajeva, majke (i očevi) nekakvi novi (loši) bogovi koji samo tako kroje sudbinu svoje djece, kao da je ljudsko biće jedino na planetu koje treba non-stop izvanjsku brigu i nadzor da bi raslo, i kao da ništa do generički prepisani uzgoj sljedeće generacije “sebičnih gena” ne bi smio biti smisao ničijeg života na ovoj Zemlji…
Ali, sve to, hvala Bogu, nije više ni Fabiennin, ni problem sve prisutnijih i snažnijih istomišljenica i nasljednica njezine kćeri, kojima je očito urođena ona (Rumijeva) sufijska mudrost koja jednostavno kaže: nastoj postići savršenstvo u bilo čemu, da ne bi bio zavidan onima koji su savršeni.
Istina tako ispade jedna iznenadna i nepredvidiva, gotovo kao slučajno zabilježena, iako transparentna demonstracija neprikosnovenog talenta i bogatog iskustva dviju samosvjesnih majstorica, zahvaljujući kojoj bi neki posvećeniji studenti glume i filma mogli ne, naravno, naučiti kako se to radi i/li gdje se dobija, nego se uvjeriti kako je sve to još uvijek itekako moguće, što je i sasvim dovoljno, i puno više no što im se nudi na nekim akademijama i radionicama.
I da, paradoksalno, baš zato što se bez imalo grižnje savjesti zadržavaju u vlastitom mikrosvijetu, ne buržoaskom kako se obično navodi, jer danas su zamalo svi (mentalni) buržuji, nego u onom vrhunske (francuske) kulture, Juliette Binoche i Catherine Deneuve se u Istini nenametljivo bave upravo univerzalnim ljudskim pitanjima istine i laži, sjećanja i zaborava, ljubavi i mržnje, oprosta i kazne…, a čine to sasvim lako i opušteno, pa i ljupko, te na momente i doslovno zaigrano, kao da govore o parfemu, haljini, siru ili vinu****, a da zbog toga nisu nimalo ovlašne, obijesne ni neozbiljne, dapače.
Uz podršku redatelja s drugog kraja svijeta, iz jedne sasvim druge kulture, dvije pariške dive utjelovile su tako još jednom u filmu ono najbolje od europskog duha i duše – spremnost na istinu, njezinu jedinstvenost i mnogodimenzionalnost, pa makar to bilo tek povremeno, makar i nevoljko i okolišno, makar i “nedramatično”: svijest o toj slobodi jedino je pravo blagostanje koje omogućava svaku kulturu i umjetnost, koju si redovito “mogu priuštiti” samo oni što (bi da) traju.
U doba u kojem je svima dostupno barem “15 minuta” svih mogućih materijalnih luksuza, jedini pravi “luksuz “, ponuđen također svima, no svojstven samo najboljima*****, upravo je – osjećaj za istinu.
