Dok su Indonezijom harali požari u ime palminog ulja, u državi s kojom se Indonezija natječe za neslavnu titulu države s najvećom stopom deforestacije na svijetu, Brazilu, dogodila se jedna od najvećih okolišnih katastrofa u povijesti te zemlje. Nakon puknuća dviju brana u državi Minas Gerais početkom studenog milijuni kubičnih tona toksičnog otpadnog mulja iz rudnika željezne rude dva su tjedna putovali rijekom Doce na više od 500 kilometara dugom putu prema ušću u Atlantski ocean.
Volumen otpadnog ulja je zapanjujući, 60 milijuna kubičnih metara ili ekvivalent 25 tisuća punih olimpijskih bazena ili 187 naftnih tankera, navodi Reuters.
Najmanje 13 ljudi je poginulo, nekoliko desetaka se smatra nestalim, stotine su izgubile dom, milijuni ljudi koji žive uz obale rijeke Doce ostali su bez pitke vode, zaštićena šuma pretvara se u blatnu pustinju, tlo je zagađeno, usjevi uništeni. Nepovratno su se promijenili životi ribara, poljoprivrednika i urođeničkog naroda Krenak. Al Jazeera je objavila snimku ribara koji plaču dok vade mrtve ribe iz smeđe rijeke.
Marilene Ramos, predsjednica federalne okolišne agencije kaže kako su uništene tisuće hektara zaštićenog područja i u potpunosti uništena bioraznolikost uz obalu rijeke, prenosi Guardian.
Nije riječ o kratkotrajnom efektu već o nečemu što će ovo područje, veće od Hrvatske, osjećati desetljećima. "Svaki put kada padne kiša mulj će se spuštati prema oceanu. Ugrožen je cijeli prehrambeni lanac jugoistočnog Brazila i neće se potpuno oporaviti barem još sto godina", procjenjuje André Ruschi, biolog iz instituta Estação Biologia Marinha Augusto Ruschi, prenosi Mongabay.
Također, cijela svjetska populacija ribe bit će pogođena ovom katastrofom. Ušće rijeke Doce je jedno od najvažnijih mrjestilišta ribe na svijetu. Sve vrste velikih riba iz sjeverne i južne hemisfere dolaze se ovdje razmnožavati. Ugrožen je i prirodni rezervat Combois, jedna od posljednjih preostalih gnjezdilišta ugrožene vrste kornjače, sedmopruge usminjače.
Ovo je samo posljednji napad na rijeku čime ime znači "slatka", jednu od glavnih ruta koja povezuje mineralima bogatu državu Minas Gerais s Atlantskim oceanom. Reuters piše kako je rijeka nekad bila uokvirena debelom prašumom naseljenom urođeničkim narodima, ali nakon desetljeća eksploatacije minerala, obale rijeke su danas gole, korito puno mulja, rijeka je postala sklona poplavama što ugrožava lokalne zajednice, nedavno pogođene i sušom.
Rudnici u sklopu kojih se nalaze i brane, pripada rudarskoj kompaniji Samarco, koja je opet u zajedničkom vlasništvu brazilske korporacije Vale i anglo-australske korporacije BHP Billion. Korporacije nisu imale plan za ovakvu nesreću, lokalne zajednice nisu bile ni na koji način pripremljene. Predsjednica države Dilma Rousseff je posjetila područje tek nakon tjedan dana. Rousseff je tada usporedila katastrofu s onom u Meksičkom zaljevu, a za odgovornost za nesreću prozvala rudarske tvrtke, međutim, nakon ove nesreće otkrivaju se brojni propusti u izdavanju dozvola i nadzoru rudarskih tvrtki koji se događaju s odobrenjem vlasti. Tako je rizik od destabilizacije puknute brane bio vlastima poznat, ali su one svejedno odobrile podizanje visine brane 2013, dokazuje okolišni izvještaj Instituta Prístino.
Samarco je unajmio svog "nezavisnog" procjenitelja koji je u srpnju ove godine, manje od pola godina prije puknuća brane, objavio kako je objekt siguran. Također, u državi Minas Gerais, površinom dvadesetak Hrvatski, i cijelom Brazilu, kako se usporio rast BDP-a, tendencije su sve više olakšati dobivanje dozvola za nove investicije poput rudnika. Vale je financirao kampanju guvernera države Minas Gerais Fernanda Pimentala koji je predložio ubrzanje dozvola za rudnike, tvrdi Reuters.
Vale je inače bila državna tvrtka do 1997. kada ju je neoliberalna vlada pod Cardosom prodala za 3,14 milijarde dolara, prema pisanju Jamesa Petrasa, mali dio njene vrijednosti. Vale danas vrijedi više od 100 milijardi dolara, ali plaća jedan od najmanjih poreza na svijetu. Kroz spajanja i preuzimanja preuzeli su gotovo sve brazilske rudnike željeza. Danas je najveći proizvođač željeza na svijetu i drugi najveći proizvođač nikla.
Nakon nesreće Samarco je pristao platiti 250 milijuna dolara za troškove čišćenja i odštete, kao i kaznu od 66 milijuna dolara federalnoj okolišnoj agenciji IBAMA. Brazilska je ministrica zaštite okoliša najavila dizanje tužbe za odštetu od 5,2 milijardi dolara od tvrtke. Sveukupne štete će se međutim još dugo vremena procjenjivati.
Predstavnici tvrtke su priznali da i druge dvije brane, Santarem i Germano, locirane u blizini kolapsiranih brana, nisu sigurne. Stabilnost Santarema je procijenjena na niskih 37 posto, a Germano je u još gorem stanju, prenosi Mongabay.
Iako su iz Samarca prvih nekoliko tjedana negirali da je mulj toksičan, ovoga su vikenda priznali da mulj sadrži arsen i brojne druge spojeve koji su štetni za ljudsko zdravlje i druge oblike života općenito.
Brazil je jedna od zemalja koje su zaključane u ekstraktivne industrije. Naime, 20 do 25 posto izvoza im počiva na mineralima. Za usporedbu, čak je i hrvatska ovisnost o turizmu, 19 posto, manja od ovoga. Željezo je najvažniji izvozni mineral s udjelom od čak 85 posto. Najvećim se dijelom izvozi u Kinu. Nakon razdoblja intenzivnog rasta BDP-a, s usporavanjem kineskog rasta i općenito padom cijena potrošne robe na svjetskom tržištu uključujući i željezo, gospodarski rast Brazila je skrenuo u negativne brojke.
Petras ovaj tip ekonomije naziva agro-mineralnom ekstraktivnom ekonomijom, koja proizvodi neku vrste unutarnje kolonizacije, u kojoj se gradovi razvijaju i postaju suučesnici u pljački svojih zajednica u unutrašnjosti.
U ovu se priču uklapaju činjenice o urođeničkim narodima Brazila kojima je Ustavom iz 1988. garantirana demarkacija njihovih teritorija, a proces je trebao biti završen do 1993. godine. Međutim, taj proces do danas nije završen i 200 zahtjeva urođeničkih zajednica čeka u ladicama rješenje. Guardian javlja kako je pod predsjedništvom Dilme Rousseff izdano najmanje demarkacijskih rješenja od 1988.
Istovremeno, samo će ogromni projekt gradnje kompleksa hidroelektrane Belo Monte u području Amazone značiti potapanje 400 kilometara kvadratnih šume i iseljavanje 20 tisuća ljudi, među njima i brojnih pripadnika urođeničkih naroda.
U pozadini priče ostaje da zemljama koje su nekad bile kolonije, kasno uključenima u utrku za gospodarskim rastom, i danas često ne preostaje ništa drugo nego iscrpljivati vlastite prirodne resurse tempom kojim priroda ne može nadoknađivati ni liječiti rane. Kao i kod palminog ulja, ekstraktivne industrije rastu kako bi zadovoljile potražnju za potrošnom robom na zapadu, ali i u rastućim ekonomijama.
Za razliku od katastrofe u Meksičkom zaljevu, koja je pogodila zapadni svijet, i ova kao i ona u Indoneziji ne zadobiva traženu pažnju svjetskih medija. Kako su ovoga tjedna u Parizu započeli UN-ovi klimatski pregovori u Parizu, poznati slogan klimatskih aktivista "Leave the oil in the soil, coal in the hole, tar sands in the land", čini se trebalo bi proširiti. Upravo je željezo uz naftu glavni pogonski kotač industrijske civilizacije. Samo su dvije brane iz jednog rudnika u stanju učiniti golemu okolišnu štetu. U državi Minas Gerais postoji 700 brana s otpadima iz rudnika, a samo četiri inspektora. Takvih je brana i takvih rudnika na tisuće po cijelom svijetu, najčešće u zemljama sa slabim vladama, korumpiranom vlašću gdje su okolišni standardi slabi i ne primjenjuju se.
Klimatske promjene nisu jedini okolišni problem. Planetarnih su granica znanstvenici identificirali devet. Jedna od njih je gubitak bioraznolikosti, a ta je granica već ušla u zonu nestabilnosti. Učinci iscrpljivanja svih ostalih planetarnih granica spojeni zajedno s učincima klimatskih promjena, ostaju izvan ljudskog dosega zamišljanja. To čini djelovanje po pitanju klimatskih promjena još hitnijim, ukoliko je veća hitnost uopće moguća.
Članak je objavljen u sklopu projekta "Vladavina prava" koji sufinancira Agencija za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).
