U Parizu za desetak dana počinju UN-ovi klimatski pregovori, dvadeset i prvi pokušaj da se postigne obvezujući globalni dogovor o smanjenju emisija stakleničkih plinova. Istovremeno, Indonezija je u samo godinu dana utrostručila svoje emisije i pretekla Rusiju kao četvrti najveći globalni emiter ugljičnog dioksida. Emisije su krajem listopada dosegle 1,62 milijardi metričnih tona, pokazuje analiza koju je napravio Guido van der Werf iz organizacije Global Fire Emissions Database. U više od polovice dana u posljednja dva mjeseca emisije Indonezije su pretekle emisije U ekonomskom sustavu gdje je veliki dio svijeta još uvijek samo opskrbljivač sirovina za bogate zemlje, teško da ovakvih zločina neće biticjelokupne ekonomije SAD-a u tim danima, opsegom 20 puta veće.
Za razliku od izljeva nafte u Meksičkom zaljevu, Indonezija u kojoj već mjesecima gore ogromna područja šume nije dobila pažnju svjetskih medija, iako je također riječ o ekološkoj i zdravstvenoj katastrofi ogromnih razmjera koju je izazvao čovjek. Global Forest Watch Fires je izbrojao 127 tisuća požara u Indoneziji ove godine, većinom na otocima Sumatri i Kalimantanu (Borneo). Mnogi su posljedica krčenja pošumljenih močvarnih područja kako bi se raskrčila zemlja za proizvodnju potrošne robe, palminog ulja, ali i papira i drvne sječke. Ta tresetišta su među najučinkovitijima spremištima ugljika na planetu. Zapaljeni, emitiraju ugljični dioksid ali i metan, pa time uzrokuju višestruko veću štetu od požara u drugim područjima.
Greenpeace je mapirao 40 posto požara u područjima koja su dodijeljena u koncesije. U rujnu su vlasti privele na ispitivanje sedam direktora zbog sumnje u ilegalno podmetanje požara, među njima i direktora korporacija Asian Pulp and Paper, najvećeg proizvođača papira i sječke u Indoneziji, sa sjedištem u Sinagapuru. Požare pokreću svi, i mali i srednji i veliki proizvođači. Naime, oko 40 posto plantaža su u vlasništvu malih proizvođača, 10 posto u državnom vlasništvu, a polovicu drže srednje i velike korporacije. Krčenje šume paljenjem je vlasnicima jeftinije nego krčenje teškom mehanizacijom. Ovi požari događaju se redovito već godinama, a ove godine El Nino je doveo i sušu pa su jači i dim se duže zadržava.
Dramatične snimke koje je objavio Greenpeace, pokazuju djecu na školskim igralištima koja se igraju u oblaku guste magle. Posebno je toksičan U samo godinu dana Indonezija je pretekla Rusiju kao četvrti najveći globalni priozvođač ugljičnog dioksidasmog, pa se čak 110 tisuća prijevremenih smrti godišnje pripisuje dimu, a u godinama s El Ninom kao što je ova, čak 300 tisuća. Ne guše se samo stanovnici Indonezije već i šest susjednih zemalja. Svjetski su mediji prenijeli fotografije izgladnjelih i iscrpljenih orangutana koji su u potrazi za hranom zašli su u selo pa su ih i sami očajni seljani gađali kamenjem. Škole su zatvorene, sportski događaji se otkazuju, djeca se evakuiraju u klimatizirane prostorije, rijetki sumatranski tigrovi gube stanište, orangutani umiru u vatri kao i tisuće drugih vrsta. Ne izgleda samo Pariz ovih dana kao predgovor knjige Cesta Cormaca McCarthyja, postapokaliptična priča o svijetu u kojem se ugasilo sunce. Izgleda tako i stanovnicima Indonezije, svim vrstama.
Europska unija će dostići svoj sljedeći cilj smanjenja emisija od 20 posto do 2020, kako je objavila Europska okolišna agencija EEA. Međutim, čak u polovici proizvoda koje ćemo vi, ja i svaki drugi Europljanin uzeti s polica trgovina nalazit će se i palmino ulje, danas najrašireniji sastojak potrošne robe. Nalazi se u bombonima, u keksima, u ruževima za usne, šamponima, sapunima, čokoladama, sladoledu, majonezi... Prema podacima Europskog parlamenta, 2014. je zabilježen porast od 19 posto uvoza tog ulja u odnosu na prethodne godine s rekordnom količinom od Indonezija nije dobila pažnju svjetskih medija premda u njoj već mjesecima gore ogromna područja šume a radi se o ekološkoj i zdravstvenoj katastrofi ogromnih razmjera koju je izazvao čovjek1,7 milijardi kilograma. U to nije uračunato palmino ulje koje dolazi na tržište EU kao dio već gotovih proizvoda.
Do porasta uvoza je, između ostalog, došlo i zbog proizvodnje biogoriva, koje se jedno vrijeme smatralo ekološkim rješenjem koje pridonosi smanjenju emisija iz prometa, međutim, ubrzo se pokazalo kako njegova proizvodnja povećava deforestaciju i proizvodi druge negativne efekte. U Nizozemskoj je tako, i inače najvećem europskom potrošaču palminog ulja, između 2006. i 2012. potrošnja ulja za biodizel skočila za 9500 posto.
Emisije se za pojedinu zemlju, međutim, računaju po teritoriju na kojem su nastale, a ne po teritoriju na kojem su konzumirana dobra nastala u tom procesu.
Industrijsku su proizvodnju palmina ulja započeli opet europski kolonijalisti u Africi, ispočetka u svrhe podmazivanja rastuće željezničke mreže, ali i za svijeće, sapun, kuhanje. Kasnije se proizvodnja raširila po jugoistočnoj Aziji jer su Europljani uočili da palme tamo brže rastu i daju više ulja, industrijske plantaže razvile su se za vrijeme nizozemske kolonizacije (i danas najvećeg europskog uvoznika) pa danas Indonezija i Malezija proizvode 90 posto palminog ulja. Palme su naime, produktivnije po hektaru od ostalih biljaka iz kojih se proizvode biljna ulja, što čini proizvodnju isplativijom, a palmino ulje je i izuzetno otporno na oksidaciju.
Kako piše Guardian, bitna godina za razumijevanja ove krize je 1967. kada je tadašnji režim u Indoneziji 70 posto zemlje proglasio državnom šumom. U jednom potezu su ogromna područja, dom milijuna ljudi, pala pod vladinu kontrolu koja je krenula davati koncesije privatnim tvrtkama da Škole su zatvorene, sportski događaji se otkazuju, djeca se evakuiraju u klimatizirane prostorije, rijetki sumatranski tigrovi gube stanište, orangutani umiru u vatri kao i tisuće drugih vrstakrče šumu i kultiviraju palme.
S padom režima u devedesetima situacija se pogoršala, jer je decentralizacija stvorila stotine malih regija kojima upravljaju lokalni moćnici. Oni imaju gotovo potpunu kontrolu nad raspodjelom zemlje i koriste to za omogućavanje daljnjeg širenja plantaža na štetu šume.
Neki napori jesu učinjeni kako bi se smanjila deforestacija. Europska unija je 2013. s Indonezijom potpisala sporazum o nadzoru porijekla drvne sirovine koja dolazi na europsko tržište. Vrlo značajan zakon o označavanju hrane stupio je u EU na snagu krajem prosinca prošle godine, prema kojem proizvođači kao sastojak ne smiju više isticati opći naziv biljno ulje već su dužni napisati palmino ulje ili koje već točno biljno ulje koriste. To pruža priliku potrošačima da svjesnije odabiru, a proizvođače stavlja u poziciju da su njihovi nabavni putovi pod većim povećalom javnosti. Dio multinacionalnih korporacija koje koriste palmino ulje, potpisale su prisegu o nultoj deforestaciji. No, bez obzira na ove napore, oni očito nisu ni izdaleka dovoljni. Novi izvještaj Agencije za okolišna istraživanja ukazuje na raširen sukob interesa i korupcije u sustavu certifikacije palminog ulja kao "održivog" koji provodi Roundtable on Sustainable Palm Oil. Uz to, osim europskog tržišta, do ekspanzije uzgoja palmi u Indoneziji i Maleziji došlo je i zbog rastućeg tržišta u Kini i Indiji i njihove potražnje za jeftinim uljima.
Upitno je i kakvi bi napori bili potrebni da se ova razmahala praksa zaustavi s obzirom na pritisak siromaštva u Indoneziji, na slabo razvijene alČak u polovici proizvoda koje će svaki Europljanin uzeti s polica trgovina nalazit će se i palmino ulje, danas najrašireniji sastojak potrošne robeternative ekstraktivnim industrijama, na korupciju, slabu centralnu vlast i djelovanje paramilitarnih skupina. Lanci opskrbe su zamršeni i uvijek će se pronaći rupe u kojima će se slijevati i palmino ulje i iz raskrčenih šuma. Industrija u Indoneziji zapošljava značajan broj ljudi, procijenjeno čak dva od tri milijuna, čijih 11,3 posto od 254 milijuna stanovnika živi ispod granice siromaštva. No, i vatre i smog donose značajnu ekonomsku štetu, procijenjenu ove godine na četiri posto BDP-a Indonezije.
Kroz mehanizam REDD za smanjenje emisija iz šumarstva, koji je osmišljen kroz klimatske pregovore, 2010. godine je Norveška uplatila milijardu dolara Indoneziji kako bi smanjila emisije. Tada je Indonezija uvela moratorij na sječu nove prašume, ali se on ne odnosi na već dodijeljene koncesije. Norveška je produžila suradnju s Indonezijom ove godine, a potom je u svibnju produžen moratorij na krčenje prašume. Unatoč moratoriju, 60 posto požara i dalje se događa izvan koncesijskih područja. Vlada Indonezije tvrdila je, međutim, kako je stopa deforestacije ipak usporila. Studija Sveučilišta u Marylandu demantira indonezijsku Vladu i tvrdi kako je deforestacija u Indoneziji do 2014. dosegnula dramatične razmjere i pretekla Brazil, dotad vodeću zemlju u ovoj negativnoj statistici.
U oprečnom potezu prema deklariranoj politici zaustavljanja deforestacije, Indonezija je početkom godine značajno povisila subvencije za biogoriva, koje se proizvode od palminog ulja s ciljem povećanja domaće potrošnje ulja.
Dok god je prihvatljivo da se u ime potrošnih dobara događaju ovakvi ekološki zločini, teško da će ikakav klimatski dogovor biti učinkovit. U ekonomskom sustavu gdje je veliki dio svijeta još uvijek samo opskrbljivač sirovina za bogate zemlje, teško da ovakvih zločina neće biti. Cifranje Unatoč moratoriju, 60 posto požara i dalje se događa izvan koncesijskih područjabrojki emisija na Zapadu, je zapravo samo prelijevanje iz šupljeg u prazno na globalnoj razini. Pokazuje to i podatak da je 2014. globalno predstavljala novi rekord u emisiji stakleničkih plinova. Uoči Pariza, gdje su ionako slabe šanse za dogovor zasjenjene terorizmom, indonezijska katastrofa podsjeća kako smo malo napredovali u posljednjih 21. godinu pregovora u ključnom pitanju reforme proizvodnje potrošačkih dobara u zemljama globalnog Juga i zašto mnogi autori, poput Richarda Heinberga, naglašavaju upravo lokalizaciju proizvodnje i potrošnje kao ključni korak promjene. Međunarodni trgovački ugovori poput Transatlantskog trgovinskog i investicijskog partnerstva TTIP-a o kojem se pregovara između SAD-a i EU-a, ciljaju upravo na suprotno, smanjenje moći država da kontroliraju korporacije i određuju što može ući na njihovo tržište, a što ne može.
Članak je objavljen u sklopu projekta "Vladavina prava" koji sufinancira Agencija za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).
