Foto: t.g.<br>Foto: t.g.
Odluka Milana Bandića da se zgrada Ferimporta dodijeli Muzičkoj akademiji, i ponašanje Bandićevog Zavoda za zaštitu spomenika, pripadaju pseudopolitičkom, pseudodemokratskom i pseudostručnom društvu. Takva sprega može proizvoditi isključivo nedomišljene i promašene projekte, jer je od njih uvijek važnija – ideologija. A ona se u ovim krajevima - ideologija vodećih stranaka - jednostavno zove: "A gdje sam tu ja?", odnosno - korupcija.

Dana 30. rujna 2014. na Trgu maršala Tita u Zagrebu, otvorena je zgrada Muzičke akademije. Njen autor je Milan Šosterič, dokazano izvrstan hrvatski arhitekt. Prije desetak godina pobijedio je na arhitektonskom natječaju. Sve što je od zgrade realizirano, Šosterič je zamislio i nacrtao u svom natječajnom radu. Iskrene čestitke na upornosti i dosljednosti, stavu...

U tekstu o novootvorenoj zgradi Muzičke akademije na H-Alteru, ugledna historičarka Snješka Knežević spominje polemike i izvore negativnih kritika o prethodnoj zgradi Željpoha/Ferimporta, arhitekta Stanka Fabrisa, ali i pozitivne reakcije o zgradi Muzičke akademije na internetu, kao i današnje osporavatelje – grupu prijatelja i ljubitelja akademika Ivana Kožarića. Kožarić je, naime, odbacio ideju Milana Šosteriča da pred Da se na ovom mjestu nikada nije sagradila kuća, i tu bi možda danas bilo klizalište – metafora svih svinjarija koje se događaju u ovoj državi u kojoj je ukinuto društvo... novom Muzičkom akademijom postavi njegovo Prizemljeno sunce (postavljeno na Trgu 1971 – 1973. god). Bilo je zapaljeno, a već je više od deset godina - išarano i izgubljeno na ugostiteljskim terasama Bogovićeve ulice.

Snješka Knežević znalački, s poznavanjenm i razumijevanjem "svega što se na ovom trgu događalo", opisuje Šosterićevu realizaciju: Kao "dijalog opreka, gestu otvaranja, autorov artistički manifest, hommage Fabrisu, apstrakciji i svjetonazoru moderne. Muči se sa semantičkom porukom instalacije (igle i kugle). Posve je u pravu kada konstatira da Kožarić nema "autorsko pravo na kuglu", i dobro se nada da će "pravi sud o kući donijeti studenti i profesori MA, kad se usele u nju i iskušaju sve ono što ona nudi u svojoj unutrašnjosti".

Da li će na taj sud biti potrebno čekati da glavni donator, zagrebački gradonačelnik Milan Bandić - odnedavno poznatiji pod imenom Mickey Fontana - bude pravomoćno osuđen ili oslobođen optužbi? Ili će trebati pričekati dan kada će, u fraku, slavodobitno ušetati u HNK i MA iz podzemne garaže, kojom zajedno sa svojim dečkima i curama već petnaest godina siluje razumijevanje grada. Ili će "naši dečki", u crnim mantijama s bijelim križevima na prsima, ubrzo i napokon realizirati prijetnje što znači voljeti svoju domovinu i metropolu? Mora da im, iz vizure "vojničkog šatora", nova zgrada MA predstavlja maslo Jugoslavena...

Hrvati vole sanjati. Ne zna se samo, zašto misle da su u tome bolji od drugih naroda. I zašto uporno kukaju da svoju državu i kulturu sanjaju još od stoljeća sedmog, a one nikako da se dogode?

I otvorenje nedovršene zgrade Muzičke akademije izgledalo je kao san. Na trgu se, napokon, sviralo, pjevalo i plesalo. Građani su, uz glazbu, bili nagrađeni i akcijom ekipe "Krug za trg", koja ih godinama nastoji uvjeriti da njihov najljepši trg nosi ime "najvećeg hrvatskog zločinca". Svi dežurni zaslužnici – od gradonačelnika i predsjednika RH do rektora i dekana - govorili su o napokon realiziranom snu...

M. Fontana je dobar dio vremena nakon „iznuđenog“ otvorenja nastavio svirati klavir - u Remetincu.

U brojnim tekstovima o novoj zgradi, neopravdano je, međutim, posebna "pozornost" bila posvećena instalaciji pred zgradom: famoznoj igli i Kada već živimo u takvom društvu i državi u kojoj nema slobode ni demokracije, zašto ne demonstrirati što autorski ego, uprkos svemu, može proizvesti? kugli. I sama igla je naprosto san, svjedočio je sam Milan Šosterič: "Iskočila je iz vertikale kuće i zatreperila u kosom položaju, te tako postala dio oblikovanja". Ne znam, zašto i kome je bilo potrebno objašnjavati da je igla, na pr. - muški simbol. A da je kontrast - ženski simbol – kugla?

Neke građane instalacija podsjeća - na notu, odnos crnog portala i bijelog konstrukcijskog rastera zgrade – na klavir. No, neki su ogorčeni branitelji i čuvari hrvatstva posizali za dežurnim neprijateljima: na kući su otkrili glavne državne neprijatelje - lezbe i pedere, masone čak (glasnogovornik Hrvatske zore). A što je sa Srbima? Doista je šteta, i te diskusije ne bi ni bilo, da je Šosterič odustao "od Kožarića"; što umjesto "umjetničke instalacije" nije posadio uvijek dobrodošli drvored, kao i pred Školom za Primjenjenu umjetnost i dizajn...

No, u ovom tekstu, pokušat ću komentirati temu, kojoj se, na H-Alteru, vraća i Snješka Knežević. Radi se o "Pravu na izraz svoga doba". To možda nekome anakrono zvuči, kao što je njoj samoj "atipična" zaštita Fabrisa. Ali zašto je to "važno mjesto", kada govorimo o arhitekturi u ovoj državi i društvu, i nadalje samo "sanak pusti"?

Što se i zašto dogodilo Fabrisu, a čini se, sve više događa i Šosteriču? Zašto se njih proziva ili smatra rušiteljima arhitektonskog sklada trga?  

Istina je mučna:

Zgradu Željpoha/Ferimporta - koja je pola stoljeća bila predmetom izrugivanja građana i najvećeg dijela struke, zgradu koja je propadala pred našim očima, zgradu koja je nakon Bandićeve donacije MA i raspisanog arhitektonskog natječaja, 2003. godine, bila od strane konzervatora službeno zaštićena, a onda ipak srušena - nije projektirao arhitekt Fabris, već tadašnje nadležne političke, upravne i stručne institucije grada i države.

Foto: Ivan Dorotić, Pogledaj.to<br>
Foto: Ivan Dorotić, Pogledaj.to

Zgradu su "projektirale" njihove predrasude i svjetonazor, većinski mentalitet ovog društva. Pravo na javne, demokratizirane procedure, pravo na grad, pa tako i "arhitekturu", "pravo na izraz svoga doba", još uvijek ne stanuju u ovoj državi. I, neće do daljnjega...

Umjesto kompletno zastakljenog, pažljivo komponiranog volumena (1961. godine) - što je u globalnom kontekstu predstavljalo novum i najavu tzv. kasnomoderne fasade koja postaje hitom tek koncem šezdesetih - Fabrisu je bilo preostalo tek da bude "muzikantom na seoskoj svadbi", podsjetio bi nas i danas kolega Perkins... Bio je bio prozivan i ponižavan do kraja života. A zašto kuća nije mogla biti izvedena prema projektu: "Ovojnica nije izvedena zbog nedostajanja tehnološke podloge, nadgrađena mimikrija zbog konzervatora, kubus zbog protivljenja susjeda", piše tih godina Snješka Knežević u Vjesniku.

Branko Nadilo (Građevinar 61, 2009.), spominje napad na Fabrisa u Telegramu (1961.), a bio se oglasio i Vladimir Turina. Čak su i profesori Milan Prelog i Grgo Gamulin bili nezadovoljni...

Plenum arhitekata i urbanista je, kao i obično - naknadnom pameću - projekt ocijenio promašenim: "Zgrada je neprimjerena ambijentu oblikoKuća se možda odveć pravi važna i "preprojektirana je", ali Šosteriću prije svega valja zahvaliti da je inzistirao na slobodi "vlastitog izraza" i – na ovim prostorima - još uvijek neprihvaćenog moderniteta vanjem i funkcijom, previsoka i nametljiva, rad nije izabran natječajem, te je zaobiđeno mjesto konzervatora". Mladen Kauzlarić i Andrija Mohorovičić jednostavno su izbacili pažljivu Fabrisovu uvućenu nadogradnju, objašnjenjem: "Građevina ne smije dominirati nad Kazalištem"!

A zašto se sve ovo događalo?

Ugao Kazališnog trga i Deželićevog prilaza nije bio dovršen zbog uobičajeno "našeg", banalnog razloga: Grad se nije na vrijeme nagodio sa vlasnikom. Tako Bolle nije uspio relizirati palaču Obrtne škole i Muzeja za umjetnost i obrt u punoj širini zapadne strane trga...

Od projekata koji nisu realizirani na tom uglu, izuzetno je zanimljiv Kovačićev "Oficirski dom" (1911. godine). Kovačić rješava prizemni dio predloženog projekta na način da se "nadovezuje" na prizemlje Obrtne škole, a rasčlambom pročelja omekšava ugao. Vrlo inteligentno dovršava Bolleovu zgradu... Njegova "nova zgrada" ravnopravna je svim postojećim zgradama na trgu, a ujedno je i dobro riješila ugao s Prilazom... Uspio je, posve legitimno u tom vremenu - "zakrpati" trg, odnosno njegov arhitektonski sklad!

Zanimljivo je vidjeti kako se, 1954. god., prema prostoru trga bio postavio Drago Ibler. Ambicija da pošto-poto realizira neboder, bila je jača od razumijevanja prostora.

Fabrisovi prijedlozi iz 1957. godine, za izvjesno poduzeće Grafika, u kojem pretjeruje s valovitom, ali pogođeno uvućenom nadogradnjom (očigledno njegovim "zaštitnim motivom"), a posebice onaj iz 1961. god., neusporedivo su smišljeniji od Iblerovog i rušilačkog razumijevanja nekih autora, koji na trgu žele vidjeti i realizirati "izraz svoga doba"; dok im za sklad historicizma "puca prsluk"...

No, da se vratimo na odluku u izgradnji Muzičke akademije i na natječaj koji je bio raspisan nakon Bandićeve odluke da se zgrada Ferimporta dodijeli Akademiji.

Šosterič je nužno - prihvaćajući propozicije i laž oko zaštite Fabrisa -
 pretjerao volumenom. Na nemogući zadatak je odgovorio - "Arhitekturom kao 
umjetničkim djelom". Što god to značilo... Šosterič je nužno - prihvaćajući propozicije i laž oko zaštite Fabrisa - pretjerao volumenom. Na nemogući zadatak je odgovorio - "Arhitekturom kao umjetničkim djelom". Što god to značilo...

Ta odluka, i ponašanje Bandićevog Zavoda za zaštitu spomenika, pripadaju pseudopolitičkom, pseudodemokratskom i pseudostručnom društvu. Takva sprega može proizvoditi isključivo nedomišljene i promašene projekte, jer je od njih uvijek važnija – ideologija. A ona se u ovim krajevima - ideologija vodećih stranaka - jednostavno zove: " A gdje sam tu ja?", odnosno korupcija.

To se, nažalost, već tri godine događa i aktualnoj Vladi, koja je bila izabrana upravo zbog toga što je građanima obećavala "transparentnost". A onda demonstrirala vrhunsko nerazumijevanje i zloupotrebu politike i struke u ime i na račun tzv. naroda...

Natječaj za zgradu Muzičke akademije bio je raspisan kao javni i pozivni, što ne treba biti loše. No, raspisan je u vremenu u kojem je Mikijev Gradski zavod za zaštitu spomenika, paralelno "krenuo" s prijedlogom prenamjene dvorišta zagrebačkih donjogradskih blokova i izgradnjom podzemnih garaža u njima. Suludo, i ne preostaje ništa drugo do zamisliti argumentaciju zaštitara: "Pa podzemnim se garažama najbolje štiti grad i njegova baština, zar ne, pa je tu dobrodošla i tobožnja Fabrisova arhitektura!? On je volumenom doista pokazao da tu kuća ne smije biti Onim arhitektima koji su razumijeli da to mjesto treba pokušati iznova promisliti i sagraditi, jer su sadržaj i konstrukcija prethodne kuće inkopatibilni sadržajima i kvadraturi - prije svega akustičkim zahtjevima prostora buduće Muzičke akademije - onemogućeno je ravnopravno natjecanje za nagrade visoka? Pa nek se arhitekti malo potrude! Ionako su bez posla i jariće krste"...

Prijesna laž!

Na tom, "nikada dovršenom gradskom mjestu", arhitekte je dopala nemoguća misija: U "prezrenu, derutnu poslovnu zgradu, valja "ugraditi" sadržaje Muzičke akademije, sadržaje koji imaju najrigoroznije tehničke zahtjeve od svih javnih građevina. Kada bismo to ispričali klincima u osnovnoj školi, oni bi mislili da se šalimo: Pa, ima toliko puno "lego kockica", a nema mjesta ni za "kristale, ni za kocku, ni za vedrinu"...?

No, to je upravo sadržaj politika koje korumpiraju stručnost. Bandićevu politiku sam davno, u ozloglašenom Feralu, nazvao "Politikom 1. aprila". Radi se o "sudbinskoj ljubavnoj vezi" nacionalizma, katolicizma, i liberalnog kapitalizma... A od čega živit ako ne od nekog profita?

No, nešto se i u Hrvatskoj, dogodilo: "Svi" smo znali da je to politika koja vodi u Remetinec. Godinama prije toga, u ime "jedine nam domovine i države", vladajući su pljačkali i terorizirali, pljačkali građane i prostor tobožnjom demokracijom i strukom!

Što se dogodilo onim arhitektima, tzv. natjecateljima koji nisu poslušali Bandićeve zaštitare i suludu obvezujuću odluku da se Fabrisova arhitektura zaštiti od njih samih? Onim arhitektima koji su razumijeli da to mjesto treba pokušati iznova promisliti i sagraditi, jer su sadržaj i konstrukcija prethodne kuće inkopatibilni sadržajima i kvadraturi - prije svega akustičkim zahtjevima prostora buduće MA - onemogućeno je ravnopravno natjecanje za nagrade. U obzir su došli samo poslušnici. To je višegodišnja društveno politička praksa na ovim prostorima, duboko usađena u sve discipline i institucije. To je već pomno sagrađeni društveni sindrom, koji svemu uprkos, još uvijek nije u skladu s vladajućim društvenim mentalitetom... Tako je i historija zagrebačkih arhitektonsko/urbanističkih natječaja odavno "poznatija" i važnija i od "Zagrebačke arhitektonske škole" (ostala je samo "ksenofobija") tridesetih godina, svega onoga što se kao doista dobro u ovoj zemlji u tim disciplinama dogodilo... Od nikada realiziranih natječaja mogao bi se sagraditi još jedan Zagreb!

Svi zagrebački (hrvatski ) arhitektonsko/urbanistički natječaji bili su i ostali, u pravilu:  Nerazumljivi, neslobodni, restriktivni, puni obvezujućih beibilni sadržajima i kvadraturi - prije svega akustičkim zahtjevima prostora buduće MA - onemogućeno je ravnopravno natjecanje za nagrade. U obzir su došli samo poslušnici. To je višegodišnja društveno politička praksa na ovim prostorima, duboko usađena u sve discipline i institucije smislica. Oni su, u nastojanju da poboljšaju i prošire javni prostor, ubijali smisao prostora i struke. A uvijek je, u preambuli, napisao neki "glasnogovornik natječaja": Samo se u slobodnom kretanju ideja mogu dogoditi dobra rješenja i smisao.

No, nakon višegodišnjeg pripremanja investicije u Bandićevom laboratoriju korupcije, donosi se odluka da se "zaštićena arhitektura", zbog sumnjive statike, ima srušiti (2009. godine)! Ono što je bilo bjelodano na samom početku, prije odluke o lokaciji i raspisanog arhitektonskog natječaja, događa se 6 godina kasnije. Bolje opet ne pitati: Kako su se osjećali oni arhitekti koji su zastupali tu tezu, ili oni koji se nisu htjeli natjecati na takvom natječaju zbog pogrešno nametnute lokacije, a na žiriranju bili zaobiđeni - jer se nisu držali propozicija!?

Posebna priča je žiriranje. Nikako da se shvati da je u primjeru nove zgrade Muzičke akademije bilo nužno višestupanjsko žiriranje. Prije svega, uprava je trebala raspisati referendum s potencijalnim gradskim lokacijama, a ne tako važnu "investiciju" prepustiti gradonačelnikovoj samovolji i nerazumijevanju, u javnoj raspravi omogućiti građanima da donesu ključnu odluku o natječaju i financiranju nove zgrade MA. Trebalo je organizirati niz skupova i predavanja o karakteru takvih građevina i definirati način žiriranja, na kojem o odabranom radu - uz nužni stručni žiri, ponderiranjem rezultata odlučuju i žiri tzv. kvalificirane javnosti, omogućiti da i građani glasaju, kao i sami natjecatelji.

Šosterič je nužno - prihvaćajući propozicije i, laž oko zaštite Fabrisa - pretjerao volumenom. Na nemogući zadatak odgovorio - "Arhitekturom kao umjetničkim djelom". Što god to značilo... Pa kad već živimo u takvom društvu i državi u kojoj nema slobode ni demokracije, zašto ne demonstrirati što autorski ego, uprkos svemu, može proizvesti? Kuća se stoga možda odveć pravi važna i "preprojektirana je", ali Šosteriću prije svega valja zahvaliti da je inzistirao na slobodi "vlastitog izraza" i – na ovim prostorima - još uvijek neprihvaćenog moderniteta. To, nažalost, nije uspjelo Fabrisu prije pedeset godina, ni svim onim arhitektima koji su na natječaju htjeli pokazati što "modernitet" na ovoj lokaciji jest!

Da se na ovom mjestu nikada nije sagradila kuća, i tu bi možda danas bilo klizalište – metafora svih svinjarija koje se događaju u ovoj državi u kojoj je ukinuto društvo...

Ključne riječi: urbanizam, javni prostor, arhitektura
<
Vezane vijesti