Moglo se očekivati da će zgrada Muzičke akademije kao snažni kontrast i arhitektonski artefakt, a napose zbog svojeg mjesta na povijesnom trgu izazvati interes i reakcije. Oni su se javljali i neposredno nakon proglašenja rezultata natječaja 2004., za vrijeme gradnje, a učestalo pošto je dovršen parter duž zapadne fronte trga i osovljena instalacija ispred zgrade. Dok neki mediji reklamiraju negativne reakcije, stvarnost ih opovrgava: internet vrvi pozitivnim reakcijama, a nedavno sam imala priliku uvjeriti se u potonje: za dvadesetak minuta koliko sam u društvu projektanta, Milana Šosteriča stajala ispred MA, prišlo mu je desetak građana s čestitkama, dok su djeca i mladi obilazili, dodirivali, gladili kuglu, a neki se i fotografirali s njom. Dominantni dio negativne fronte proizlazi iz „ksenofobičnosti arhitekata Zagrebačke škole“, kako je osporavatelje zgrade Željpoha/Ferimporta arhitekta Stanka Fabrisa obilježio Zlatko Jurić u knjizi Zgrada Željpoha u Zagrebu (2011.), u kojoj je detaljno iznio povijest tog mjesta i same zgrade. Dio te osporavačke fronte manje je konzistentan: uz grupu dizajnera, umjetnika i teoretičara konceptualaca, tu su prijatelji i ljubitelji Ivana Kožarića koji je svojedobno odbio Šosteričevu ideju da njegovo Prizemljeno sunce postavi ispred zgrade, a sada optužuju da je Šosteričeva kugla „kopija“ ili „replika“, kao da Kožarić ima autorsko pravo na kuglu kao takvu. No pravi sud o kući donijet će studenti i profesori MA kad se usele u nju i iskušaju sve što ona nudi u svojoj unutrašnjosti. Zasad se sve svodi na njezin vanjski izgled, osobito na pjacetu s instalacijom ispred nje.
"Portal“ je dio instalacije što je čini visoka
ukošena piramidalna igla i kugla, koji su po mojem sudu svojevrsni hommage
Fabrisu.
No kakve god bile reakcije, Šosterič vjerojatno ipak neće doživjeti sudbinu Stanka Fabrisa, čija je zgrada dio priče o njegovoj Muzičkoj akademiji, a sam mu je Fabris svojedobno bio mentor i učitelj. U anketi časopisa Arhitektura 1983. u povodu dvadesete obljetnice zgrade, koja je obilježila početak valorizacije dotad ozloglašene kuće, Šosterič je izjavio: „...kao da prolazim, s nelagodnom mješavinom grižnje savjesti i zahvalnosti, kroz slobodni prostor u masivnom zidu, probijen glavom Stanka Fabrisa. Čini mi se, nisam sam.“
Time je potvrdio stav Fabrisa, a i dijela modernih arhitekata koji su prije njega studirali pitanje interpolacije na tom mjestu, da imaju pravo na izraz svojeg doba. No na Fabrisovom je Željpohu dvadesetak godina visjela stigma svetogrđa prema baštinjenoj sredini i simbola neželjene arhitektonske forme, a njegova je valorizacija trajala isto tako dugo. Zlatko Jurić detaljno je opisao proces degradacije i devastacije zgrade, uputio na prijedloge o njezinom redizajnu („maglovit pojam“), a i prijedloge rušenja, što je obilježio kao negaciju „topografske, morfološke i funkcionalne slojevitosti europskog grada“. Upućujući na vremenske paralele u Londonu i Beču, utvrdio je da je Fabrisov Željpoh, uz ilički neboder, „simbol internacionalne moderne arhitekture u reprezentativnom prostoru povijesnog trga“ u Zagrebu i stoga zaslužuje pažnju.
"Alternativna
kugla“ zadržala je dio kompleksne sematičke poruke koju nosi svaki dio
instalacije.
Kad je 2003. prazna, opustošena kuća, gotovo razvalina, dana Muzičkoj akademiji, neki su se, među njima Jurić, zalagali za faksimilnu rekonstrukciju, čime bi se ispravila javna nepravda nanesena Fabrisu. Uostalom, taj je etički motiv bio i razlogom što je oficijelno zaštićena kao kulturno dobro, što je, istini za volju, potpuno atipično. U programu natječaja sugerirana je pak „autorska interpetacija novog sadržaja unutar ograničenja koje zadaje uvažavanja Fabrisovog djela“, što su neki natjecatelji prihvatili i podnijeli niz prijedloga, dok su drugi ignorirali zahtjev da se Fabrisova kuća očuva i na mjestu Željpoha/Ferimporta i susjedne kuće koja se smjela srušiti, predložili nov objekt. No time su se diskvalificirali, odnosno, njihovi projekti unatoč kvaliteti nisu mogli doći u obzir za ocjenjivanje. Milan Šosterič dobio je prvu nagradu s obrazloženjem da je „višestruko rehabilitirao Fabrisovo djelo, jer je obnovom pročelja afirmirao skladan vertikalni raster konstrukcije i izborom namjene očuvao postojeću prostornu strukturu zgrade“.
Šosterič je u novi korpus uključio Fabrisov Željpoh, ali se prema njemu distancirao kontrastno.
Fabrisovo pročelje svedeno je na izvorni, očišćeni raster, naglašen bijelom bojom, dok je „portal“ – samostojeći objekt izvučen na prostor ispred zgrade u kontrastnoj crnoj boji – izveden iz tlocrtnog rastera konstrukcije. „Portal“ je dio instalacije što je čini visoka ukošena piramidalna igla i kugla, koji su po mojem sudu svojevrsni hommage Fabrisu, apstrakciji, vremenu nastanka zgrade i svjetonazoru moderne. Kao što je navedeno, Šosterič je u tu kompoziciju htio uključiti Kožarićevo Prizemljeno sunce, koje je 1971. kad je postavljeno, bilo provokacija i na indirektni način podrška Fabrisovoj gesti. No, Kožarić je to otklonio, začudo zadovoljan postavom u pješačkoj zoni u Bogovićevoj, gdje je Sunce kao puka dekoracije lišeno provokativnog naboja.
Fabrisovo
pročelje svedeno je na izvorni, očišćeni raster, naglašen bijelom bojom, dok je "portal“samostojeći objekt izvučen na prostor ispred zgrade u kontrastnoj crnoj
boji.
"Alternativna kugla“ zadržala je dio kompleksne sematičke poruke koju nosi svaki dio instalacije: najprije kao opreka igli koja prema Šosteriču izbija i izvodi negativan naboj iz locusa i simbolizira uzgon, a svojom univerzalnom simbolikom upućuje na savršenstvo i zatvoren ciklus.
Muzička akademija, poput svih Šosteričevih zgrada, nosi simboličke poruke, ovdje upućujući na sve one elemente na kojima autor gradi svoj koncept: najprije na Fabrisa i doba. No kontrast uvodi u odnosu reinterpretirane Fabrisove zgrade i strogog geometrizma pročelja prema novom, višem dijelu (dogradnji) na susjednoj parceli, odvajujući ga oblom ovojnicom u elementarnim bojama spektra. Taj bi se postupak mogao tumačiti kao dijalog opreka, a i kao gesta otvaranja.
Kako bilo, i zgrada i instalacija predstavljaju autorov artistički manifest. Izvjesno je, da će izazivati reakcije, među ostalim i pitanje što je od Fabrisa ostalo. Opća i stručna recepcija izreći će sud o iskoraku, što MA neupitno jest. No po svoj će prilici na simpatije naići preuređen parter zapadne fronte trga, s kojeg su uklonjene improvizirane forme (nasadi i grmlje, potonje kao maska neprihvaćenog Željpoha/Ferimporta), a sada je u potpunosti ponuđen komunikaciji, boravku, sjedenju..., drugim riječima, postao je društvenim prostorom.
Pravi sud o kući donijet će studenti i profesori MA
kad se usele u nju i iskušaju sve što ona nudi u svojoj unutrašnjosti.
