Inicijativa za Obilježavanje neobilježenih mjesta stradanja aktivistička je grupa iz Bosne i Hercegovine koja djeluje od 2015. godine. Djeluju s ciljem osvještavanja ljudi u lokalnim zajednicama ukazujući im da postoje mjesta stradanja koja su najčešće simbol patnje "onih drugih" i prepuštena su zaboravu, čak i negiranju.
U razgovoru za H-Alter govore o motivaciji za ovakvu vrstu djelovanja, lokacijama koje su obilježili i alternativnoj memorijalizaciji rata koja preispituje nametnute dinamike (reprodukcije) moći.
Kada je i zašto pokrenuta inicijativa Neobilježena mjesta stradanja?
Inicijativa Obilježavanje neobilježenih mjesta stradanja svoje prve akcije počinje 2015. godine sa prvobitnom idejom da ukaže da neobilježena mjesta stradanja postoje i da na neki način potakne propitivanje ratne prošlosti u zajednicama koje smo posjetili, ali i šire. Jedan od ciljeva Potrebno je osim puke memorijalizacije primjereno i pravedno odati počast žrtvama rata. Svjedoci smo hiperprodukcije spomenploča i spomenika koje služe samo da bi naučile buduće generacije onome što je današnjim silovateljima prošlosti važno. Takva memorijalizacija je zapravo debelo kontraproduktivna i prečesto cilj opomene i neponavljanja partikularizira unutar jedne nacionalne zajedniceaktivnosti jeste upoznavanje šire javnosti sa kontekstima događaja koji su se desili za vrijeme rata u lokalnim zajednicama, a koji nisu dio zvanične politike sjećanja i dominantnog narativa na tim područjima.
Ali istovremeno i potreba vidljivosti aktivnosti kroz medijsku kampanju i komunikaciju sa građanima/kama u BiH putem društvenih mreža Facebook, kao osnovu djelovanja u javnom prostoru.
Kako dolazite do informacija o "nememoriranim" mjestima stradanja?
Informacije o mjestima koja nisu obilježena memorijalom, a koja su bila mjesta stradanja i mjesta zatočenja i boli tokom rata u BiH, pronalazimo iz više izvora. Prije svega vodimo se našim znanjem o dešavanjima u BiH za vrijeme rata, porukama koje dobijamo od građana o mnogim lokalitetima putem Facebook stranice, vodimo se i pozivima udruženja žrtava koji žele da sarađuju sa nama i daju nam podršku za ovu aktivnost, kao i pravosnažnim presudama nadležnih sudova.
Svaka lokacija je potkrepljena sudskim dokazima i izvorima koje prikupljamo, od web stranica Suda BiH i Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju, lokalnih okružnih/kantonalnih sudova odakle preuzimamo sudske presude.
Također, postoje i druge web stranice koje su napravljene sa ciljem mapiranja logora i mjesta stradanja, kao i od mnogih drugih organizacija, a koje nam služe kao dodatni izvori da smo izabrali pravu lokaciju.
Prekaja (Foto: Neobilježena mjesta stradanja, Facebook)
Koliko ste lokacija do sada obilježili?
Do sada je obilježeno 67 neobilježenih mjesta stradanja u BiH. Prvobitna ideja je zamišljena tako da, osim djelovanja u BiH, pokušamo akciju Njihovo prisustvo obilježavanju takvih lokacija je od velikog značaja jer nam direktno pokazuju koliko je ova inicijativa potrebna i da će bolji dani doći kada shvatimo da procesi suočavanja sa prošlošću nisu nikakva opasnost za "naše zajednice"; nego način na koji ćemo promijeniti odnos prema prošlosti i naučiti sebe i buduće generacije da su se zlodjela dogodila i da se više nikada ne smiju ponovitiproširiti i na region. Inicijativa mladih za ljudska prava iz Hrvatske pozvala nas je da im pružimo podršku u obilježavanju tri lokacije neobilježenih mjesta stradanja u Republici Hrvatskoj, što smo i učinili. Pozivali smo i pozivamo ljude da nam se pridruže, da nam šalju informacije o događajima koji su u vezi sa ratnim stradanjem na određenom lokalitetu, da nas upoznaju sa tim da li postoje sudski procesi i presude, jesu li lokacije neobilježene, kako ih pronaći, itd.
Ne koristite trajna obilježja, već privremene naljepnice. Što na njima piše i zašto odluka za takvim tipom intervencije?
Mjesta su obilježena u onoj mjeri koliko je to stvar političke volje. Većina neobilježenih mjesta se odnose na stradanje sadašnjih manjina na područjima gdje većina bira odnos prema prošlosti i prateću memoralizaciju. Iz takvog ugla posmatranja stvari, rat se definiše kao odbrambeni, otadžbinski, oslobodilački, domovinski...
Samim tim nije ni poželjno da se u javnom prostoru govori da su na tim teritorijama nekada živjele komšije ili neki drugi ljudi koje su zarad viših ciljeva zatočili, ubijali, mučili ili tjerali na prisilni rad, a kamoli da se podižu spomenici koji ukazuju na to. Time se dovodi u pitanje vlastiti dominantni narativ. Naša inicijativa je prije svega imala za cilj stvaranje primjerene i alternativne memorijalizacije koja će osuditi nasilje i bilo kakvu nepravdu nanesenu ljudima u bilo čije ime i poslati poruku da svaka žrtva zaslužuje poštovanje.
Foto: Neobilježena mjesta stradanja (Facebook)
Jedan od razloga zbog kojih je naša naljepnica privremena je i to što mi obilježavamo i lokacije kao što su industrijske hale, poljoprivredni objekti ili skladišta koja su u velikoj mjeri su nakon rata privatizovani i vraćeni u funkciju, tako da od dobre volje vlasnika zavisi hoće li se postavljati spomenik i da li će se dozvoljavati pristup za vrijeme komemoracije.
Također, obilježavamo i objekte koji su devastirani, izolovani u bespućima gdje više ni ne postoji neka zajednica, tako da i nema interesa da se obilježe spomenikom, ali nama su i ta mjesta bitna jer na ovaj način ih otimamo zaboravu i ukazujemo na to da su tu stradali ljudi iza kojih su ostale porodice i prijatelji.Mjesta su obilježena u onoj mjeri koliko je to stvar političke volje. Većina neobilježenih mjesta se odnose na stradanje sadašnjih manjina na područjima gdje većina bira odnos prema prošlosti i prateću memoralizaciju. Iz takvog ugla posmatranja stvari, rat se definiše kao odbrambeni, otadžbinski, oslobodilački, domovinski...
Prilikom obilježavanja neobilježenih mjesta stradanja na objekat koji obilježavamo ljepimo plakat, koji uvijek ima isti tekst: “Neobilježeno mjesto stradanja. Na ovom mjestu, u proteklom ratu, nad ljudima su vršena neljudska djela. Ne prepuštajući te događaje zaboravu, solidarišemo sa svim žrtvama. Da se nikad i nikome ne ponovi” i koji je ispisan u oba pisma, na latinici i ćirilici.
Kakve su bile reakcije lokalnih zajednica na vaše aktivnosti? Jeste li nailazili na neke veće poteškoće i prepreke u dosadašnjem radu?
Reakcije ljudi tokom naših akcija u lokalnim zajednicama su uvijek različite. Kada smo na terenu, u nekom mjestu, selu ili gradu, ljudi su prolazili kraj nas ili su nas samo posmatrali sa prozora, i interesantno, niko nas ne bi ništa pitao. Zalijepimo plakat, fotografišemo i odlazimo, nekako začuđeni, jer očekujemo reakciju. Međutim, bilo je slučajeva kada ljudi u tim mjestima reaguju tako što obavjeste policiju ili medije.
U Zenici, kada smo obilježavali Muzičku školu, neko od građana Zenice je pozvao lokalni mediji i policiju, odmah nakon našeg odlaska. Mediji su to ispratili na način da su "nepoznate osobe" zaljepile plakat na školu, ali u tom članku novinari nisu istraživali zašto se naš plakat našao tu, i zašto baš ta škola.
U Rogatici smo imali situaciju da su građani, nakon našeg obilježavanja pozvali policiju, koja nas je zaustavila na samom izlazu iz grada. Evidentirani smo i pozvani u stanicu na razgovor, gdje je sve razjašnjeno i policajci su bili izuzetno profesionalni. Samom našom akcijom mi ne ugrožavamo tuđi posjed, ne ugrožavamo sigurnost građana, mi samo ukazujemo da se u tom gradu, u tom mjestu desio zločin i da postoji potreba da se ta mjesta obilježe i oda počast žrtvama koji su tu stradali.
Selo Bravnice (Foto: Neobilježena mjesta stradanja, Facebook)
Do sada samo na nekoliko lokaliteta imali susrete sa predstavnicima vlasti, sa predstavnicima udruženja žrtava i dobili podršku, da nastavimo sa ovom aktivnošću, da će nam oni pomoći u onoj mjeri u kojoj mogu. Također, ti susreti sa lokalnim vlastima i udruženjima žrtva su u nekim slučajevima bili značajni jer su nam oni ukazali na neka mjesta stradanja na tim lokalitetima, a za koja mi nismo ranije znali, a koje smo obišli i obilježili.Samom našom akcijom mi ne ugrožavamo tuđi posjed, ne ugrožavamo sigurnost građana, mi samo ukazujemo da se u tom gradu, u tom mjestu desio zločin i da postoji potreba da se ta mjesta obilježe i oda počast žrtvama koji su tu stradali
Možete li istaknuti neke od lokacija koje ste obilježili, koje su simbolički posebno važne?
Teško je izdvojiti od 67 obilježenih mjesta stradanja baš neke lokacije po svojoj važnosti, jer svakoj od njih se pristupilo sa posebnom dozom poštovanja i odavanja počasti žrtvama. Ipak možda možemo izdvojiti lokacije na koje su nas odveli ljudi koji su na tim mjestima bili zatočeni ili su njihovi najmiliji tu stradali, a da uz njihovu podršku, zajedno pružimo privremenu mogućnost obilježavanja i da ukažemo da svaka žrtva zaslužuje trajni memorijal.
Takve lokacije su: "Korićanske stijene", opština Kneževo, selo Bravnice kod Jajca, "Skenderove kuće" u Potocima kraj Mostara, Osnovna škola u Kamenici kod Drvara, Fudbalski stadion Ljubija kraj Prijedora, itd. Njihovo prisustvo obilježavanju takvih lokacija je od velikog značaja jer nam direktno pokazuju koliko je ova inicijativa potrebna i da će bolji dani doći kada shvatimo da procesi suočavanja sa prošlošću nisu nikakva opasnost za "naše zajednice"; nego način na koji ćemo promijeniti odnos prema prošlosti i naučiti sebe i buduće generacije da su se zlodjela dogodila i da se više nikada ne smiju ponoviti.
Radi li se u regiji dovoljno na pomirenju, adekvatnom pamćenju zločina i uvažavanju odgovornosti?
Kada govorimo o pomirenju u regionu, onda moramo reći da mi živimo u pomirenom miru već 20 godina, zar ne? Ili nam se više čini da živimo Obilježavamo i objekte koji su devastirani, izolovani u bespućima gdje više ni ne postoji neka zajednica, tako da i nema interesa da se obilježe spomenikom, ali nama su i ta mjesta bitna jer na ovaj način ih otimamo zaboravu i ukazujemo na to da su tu stradali ljudi iza kojih su ostale porodice i prijateljimir sa zloupotrebom prošlosti na postjugoslovenskom prostoru koja je danas postala toliko uobičajna da prijeti postati trend ili samo neka od "naših" istina.
Zloupotreba prošlosti u neadekvatnoj kulturi sjećanja bez odgovornosti za budućnost koja je prožeta veličanjem zločina(ca), je samo surovi revilatitet koji izbija gdje god zagrebemo. Na sportskim i političkim utakmicama, u školama, u vjerskim porukama, informativnim programima ili pak na majicama naše "budućnost je na mladima".
Čini se da mi i dalje živimo podgrijani za lak izlazak iz "naše istorije" gdje će nas mitovi i narativi (opet i po ko zna koji put?) odvedu u novi rat. I ne vidimo odgovornosti da se dovoljno radi na pomirenju istorija u regionu, ne vidimo odogovornost da se već jednom shvati da iskustva i pogledi na ono što se desilo mogu biti različiti pri čemu je istovremeno bitno osvijetliti činjenice koje su neupitne kao što je osuda ratnih zločina ili priznanje patnje žrtava.
Korićanske stijene (Foto: Neobilježena mjesta stradanja, Facebook)
Zašto je vama bitno obilježavati i pamtiti?
Memorijalizacija je zapravo važna zbog podsjećanja, zbog budućnosti. Priče o patnji, empatija sa drugim i drugačijim žive generaciju dvije ako budu prepušteni onom usmenom prijenosu. Kamen i memorijal žive malo dulje, žive dovoljno da pošalju pouku budućim generacijama da je netko negdje stradao i da moraju raditi na tome da prekinu taj krug nasilja koji vodi do stradanja i memorijala. Zloupotreba prošlosti u neadekvatnoj kulturi sjećanja bez odgovornosti za budućnost koja je prožeta veličanjem zločina(ca), je samo surovi revilatitet koji izbija gdje god zagrebemo
Potrebno je osim puke memorijalizacije primjereno i pravedno odati počast žrtvama rata. Svjedoci smo hiperprodukcije spomenploča i spomenika koje služe samo da bi naučile buduće generacije onome što je današnjim silovateljima prošlosti važno. Takva memorijalizacija je zapravo debelo kontraproduktivna i prečesto cilj opomene i neponavljanja partikularizira unutar jedne nacionalne zajednice.
Nama treba univerzalna memorijalizacija koja će prihvatiti svoju ulogu dugotrajnijeg učitelja/ice prošlosti te na pravi način, ne samo jednoj nacionalnoj skupini, prenijeti poruku o tome kakvo zlo i nasilje čekaju u svakom pojedincu.
