Spomen-područje Jasenovac nedavno je predstavilo 3D rekonstrukciju nekadašnjeg konc-logora, što je namijenjeno u obrazovne svrhe i prva je takva rekonstrukcija za neko mjesto sjećanja u Hrvatskoj. "3D rekonstrukciju prati obrazovni program koji školske grupe prolaze prilikom posjeta Spomen području Jasenovac. U 2018. godini posjetilo nas je 15 školskih grupa iz Hrvatske, što je vrlo skromna brojka. Činjenica je da osim Memorijalnog muzeja Spomen područja Jasenovac u Hrvatskoj praktički ne postoji neki drugi nacionalni muzej koji bi se bavio tematikom Drugog svjetskog rata", govori nam ravnatelj JUSPJ-a Ivo Pejaković.

Jedno je normalizacija odnosa, a drugo pomirenje. Pomirenje nastupa kad nam rat postane mrzak, ali ono pravo ogađen, kad nas ne bude stah pričati kako smo loši bili jedni prema drugima, krali od susjeda, šutili kada ih se deložiralo, okretali glavu, brzo se prebacili iz Partije u Partiju 2.0, dijelova vlastite prošlosti se odrekli, u Crkvi pragmatično krstili, zastavama novim na svadbama mahali. Sad smo samo taoci, suradnici sustava svaki put kada kažemo nadnevak, a ne datum, kada pristajemo na nametnute rituale, novogovor, lažne svetinje i kriminalce na vlasti i blizu nje, kad smo fini i kulturni prema lažima o Jasenovcu i dječjim prihvatilištima u Sisku.

Izostavljanje lika Anđe iz prostora u kojem je ona očigledno zamišljena kao dio instalacije, podsjetilo me na oskudnost pojavljivanja ženskog lika u prostoru grada Sinja, osim Čudotvorne Gospe Sinjske koja je iz religioznih, tradicijskih, a onda i turističkih razloga priznata kao jedini prepoznatljivi ženski lik u prostoru grada Sinja. Kako to da grad junak, grad vitez nije stao uz svoje žene radnice ili im barem pružio da ih prostor grada pamti nekako drugačije, onako kako su i zaslužile? Možda ih sve čeka samo simptom Luce, gimnazijalke i Anđe - fluidnih i anonimnih identiteta otetih iz vremena i prostora grada.

Danas ulazimo u dvadesetu godišnjicu "ustrajnih nastojanja" policije i državnog odvjetništva da otkriju tko je u Gospiću 28. kolovoza 2000. godine paklenom napravom ubio Milana Levara, oficira HV-a, beskompromisnog ljudsko-pravnog aktivista i informatora Haaškog suda, čovjeka čiji su osjećaj dužnosti i poimanje ratnog prava bitno odstupali od onih koji su bili i ostali najdublje uvriježeni u Hrvatskoj vojsci, politici i policiji. Levarova sudbina usporediva je s onom Josipa Reihl-Kira. Kir je želio spriječiti zlo, a Levar ga je želio liječiti. Obojica su bili ljudi u hrvatskim uniformama, obojica su se suprotstavili dominantnoj politici, obojica su ubijeni.

"Dok sam ja načelnik Osječko-baranjske policijske uprave rata između Srba i Hrvata na ovom području neće biti". Tako je govorio Josip Reihl-Kir, ubijen iz zasjede 1991. godine. Sjetimo li ga se? Ako ga se sjetimo, kada i tko se sjeti? Dobio je jednu ulicu, jednu izložbu, jedan mural. Nema ga u udžbenicima povijesti. Sve bi bilo zaboravljeno, vrlo lako i vrlo brzo, da nije bilo Jadranke Reihl-Kir, supruge koja nikada nije zaboravila i koja nije dopustila da se zaboravi. Devetnaest godina Jadranka Reihl-Kir uložila je da se ubojica privede pravdi. Ali možda pravda nije najbolja riječ za ono što se događa u Hrvatskoj.

Ulicama hrvatskih gradova šeću neprocesuirani i neosuđeni ratni zločinci. Gmižu po uredima najviših tijela vlasti, primaju od svojih domaćina odlikovanja, počasti, državna zaposlenja i koncesije za privatne poduzetničke projekte. Imenuju ih kreatorima kulturne politike, policija i DORH čuvaju u ladicama navode o njihovim djelima. Njihov ugled proizlazi iz neiskazanog općeg uvjerenja da su zaista počinili ono u što se tek neformalno sumnja da jesu. Kada novinarski apostrofirate nekoga za koga žrtve uporno tvrde da ih je mučio, hrvatsko pravosuđe ne poduzima izvide, ne podiže optužbe, ne pokreće postupke.

Svoj prvi spomenik žrtvama fašizma Zagreb je dobio 1954. godine na Zelenoj potkovi. Otprilike desetljeće kasnije uređeno je i spomen-područje Dotrščina, kao autentično mjesto najvećeg masovnog zločina u povijesti Zagreba. Zagrebu ne treba novi veliki spomenik žrtvama ustaškog režima zato jer takve spomenike grad već ima, ali se oni sustavno ignoriraju. Ono što treba je protokolarna reaktivacija postojećih i eventualno novo spomen-obilježje koje će opominjati na ustaški teror koji se danas u Hrvatskoj relativizira kroz institucionalni revizionizam - Opomenik ustaškog terora.

Kada se priča o posljednjem ratu na ovim prostorima, ali i ratovima generalno, još uvijek postoje neke posve neispričane priče i u potpunosti nepoznati akteri. To su bijesne lisice, psi lutalice, svinje i goveda koji besciljno lutaju ulicama razorenih gradova i poljima Like. To su napuštene koze ispred porazbijanih dućana u okolici Siska, masakrirani konji u ergeli Lipik, izgladnjeli medvjedi u Zoološkom vrtu u Sarajevu, četiri klokana koja su poginula u eksploziji granate u Zoološkom vrtu u Osijeku i jedna žirafa za koju tijekom evakuacije nije pronađen prijevoz pa je tamo ostala sama, i u vrtu i umrla.

Inicijativa Neobilježena mjesta stradanja aktivistička je grupa iz Bosne i Hercegovine koja je do sada obilježila 67 neobilježenih mjesta stradanja u BiH, ali i šire u regiji. "Svjedoci smo hiperprodukcije spomenploča i spomenika koje služe samo da bi naučile buduće generacije onome što je današnjim silovateljima prošlosti važno. Većina neobilježenih mjesta odnose se na stradanje sadašnjih manjina na područjima gdje većina bira odnos prema prošlosti i prateću memoralizaciju. Nije poželjno da se govori da su tamo nekada živjele komšije ili neki ljudi koje su ubijali, mučili, tjerali na prisilni rad", pričaju nam.

Da se netko ovaj vikend na obilježavanju dana predaje kvislinške NDH-ove vojske dosjetio i napravio performans s čitanjem citata iz Bespuća povijesne zbiljnosti, političkih govora i intervjua prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana – redarska služba Počasnog bleiburškog voda vjerojatno bi ga udaljila pod sumnjom da je provokator. Austrijske bi ga vlasti ostavile na hlađenju na tridesetak dana, a austrijska Katolička crkva u najmanju ruku bi ga anatemizirala.