Broj civilnih žrtava u bombaškim napadima u Afganistanu naglo se povećao u posljednjem desetljeću, a lani je broj ubijenih u napadima vlasti i NATO-a bio veći od onih koje su ubili talibani. Prema središnjem zapovjedništvu američkih zračnih snaga (AFCENT), u Afganistanu su prošle godine bačene 7.423 bombe, najveći broj unatrag posljednjih deset godina.

U manje od tjedan dana H-Alterova novogodišnja kampanja: Crowdfunding za Tanju Belobrajdić! postigla je svoj cilj, prikupivši 43 tisuće kuna, koje je uplatilo gotovo 300 ljudi. Sudski postupak čiji ishod je bio dosad najozbiljnija prijetnja H-Alterovu postojanju u petnaest godina rada, ipak neće dovesti do našeg gašenja. Zahvaljujući svima vama, kaznu ćemo platiti i nastavljamo pisati. S posebnom radošću – upravo o stvarima o kojima bi ovo društvo htjelo šutjeti.

Udruzi za nezavisnu medijsku kulturu, nakladniku portala koji upravo čitate, uručena je jučer pravomoćna presuda Županijskog suda u Splitu kojom nam se nalaže da spisateljici i bivšoj pripadnici HV-a Tanji Belobrajdić platimo 30 tisuća kuna kao naknadu za duševne boli, k tome još 6.328 kuna na ime naknade za sudske troškove. I sve to u idućih petnaest dana. Time je završen sudski postupak čiji ishod je dosad najozbiljnija prijetnja H-Alterovu postojanju u petnaest godina našega rada. Naime, tih 36 tisuća jednostavno nemamo.

Na Beogradskom sajmu knjiga će i ove, kao i prethodne godine, Medija centar Odbrana, izdavački centar Ministarstva obrane, predstaviti knjigе Nebojše Pavkovića, ali i organizirati tribinu posvećenu NATO intervenciji na kojoj će govoriti i osuđeni ratni zločinci Vladimir Lazarević i Vinko Pandurević. Fond za humanitarno pravo ističe da se MO promocijom, kao i financiranjem knjiga i javnim tribinama na kojima govore osuđeni za najteže zločine, otvoreno ruga žrtvama zločina i demonstrira jasna privrženost politici koja je dovela do brojnih zločina na prostoru bivše Jugoslavije.

Dimenzija mirne reintegracije koja se odnosi na reintegraciju ljudi i uspostavu međuetničkog pomirenja ipak nije bila uspješna. Pritom su nedovoljne, iako hvalevrijedne, akcije po hrvatskoj periferiji primarno humanitarnog karaktera i u kojima se stavlja naglasak na ljude, jer depolitiziraju problematične i teške uvjete u kojima živi stanovništvo tih krajeva. Svi mi, pripadnici_e većine, trebamo ići u područja naseljena srpskom populacijom - u Istočnoj Slavoniji, Baranji, Zapadnom Srijemu, Baniji, Kordunu, dalmatinskom zaleđu ili Lici. Trebamo saznati kako možemo biti od pomoći. To je to nešto što trebaju raditi oni koji imaju više moći, sigurnosti i mogućnosti.

Jedno je normalizacija odnosa, a drugo pomirenje. Pomirenje nastupa kad nam rat postane mrzak, ali ono pravo ogađen, kad nas ne bude stah pričati kako smo loši bili jedni prema drugima, krali od susjeda, šutili kada ih se deložiralo, okretali glavu, brzo se prebacili iz Partije u Partiju 2.0, dijelova vlastite prošlosti se odrekli, u Crkvi pragmatično krstili, zastavama novim na svadbama mahali. Sad smo samo taoci, suradnici sustava svaki put kada kažemo nadnevak, a ne datum, kada pristajemo na nametnute rituale, novogovor, lažne svetinje i kriminalce na vlasti i blizu nje, kad smo fini i kulturni prema lažima o Jasenovcu i dječjim prihvatilištima u Sisku.

Ratnodomovinska mitologija - raison d'être političkog mainstreama u Zagrebu i u Beogradu.

Danas ulazimo u dvadesetu godišnjicu "ustrajnih nastojanja" policije i državnog odvjetništva da otkriju tko je u Gospiću 28. kolovoza 2000. godine paklenom napravom ubio Milana Levara, oficira HV-a, beskompromisnog ljudsko-pravnog aktivista i informatora Haaškog suda, čovjeka čiji su osjećaj dužnosti i poimanje ratnog prava bitno odstupali od onih koji su bili i ostali najdublje uvriježeni u Hrvatskoj vojsci, politici i policiji. Levarova sudbina usporediva je s onom Josipa Reihl-Kira. Kir je želio spriječiti zlo, a Levar ga je želio liječiti. Obojica su bili ljudi u hrvatskim uniformama, obojica su se suprotstavili dominantnoj politici, obojica su ubijeni.

Zakon je jasan i kada je nepravedan. Pozivanje na "naše" je nejasno i kada je pravedno.

"Dok sam ja načelnik Osječko-baranjske policijske uprave rata između Srba i Hrvata na ovom području neće biti". Tako je govorio Josip Reihl-Kir, ubijen iz zasjede 1991. godine. Sjetimo li ga se? Ako ga se sjetimo, kada i tko se sjeti? Dobio je jednu ulicu, jednu izložbu, jedan mural. Nema ga u udžbenicima povijesti. Sve bi bilo zaboravljeno, vrlo lako i vrlo brzo, da nije bilo Jadranke Reihl-Kir, supruge koja nikada nije zaboravila i koja nije dopustila da se zaboravi. Devetnaest godina Jadranka Reihl-Kir uložila je da se ubojica privede pravdi. Ali možda pravda nije najbolja riječ za ono što se događa u Hrvatskoj.