Direktor sarajevskog Istraživačko-dokumentacionog centra Mirsad Tokača ove je srijede u Zagrebu predstavio kapitalni projekt te organizacije – Bosanski atlas ratnih zločina. Radi se o internetskoj publikaciji koja će biti dovršena i izložena javnosti u studenom ove godine, a rezultat je desetljetnog istraživanja ratnih zločina na bosansko-hercegovačkom području. Kada bude kompletiran, Atlas će sadržavati poimenični popis 95.940 ljudi smrtno stradalih u ratnim zbivanjima, te pregled "incidenata" prema mjestu izvršenja i karakteru zločina, od pojedinačnih ili masovnih ubojstava do razaranja sakralnih objekata različitih konfesija koje postoje u Bosni.Briga hrvatske države trebala bi biti okrenuta prema građanskim i ljudskim pravima u državi Bosni, bez obzira na etničku, vjersku ili neku drugu pripadnost. Kao moderna država i članica EU-a, Hrvatska bi trebala da gradi ravnopravan odnos prema svakom građaninu Bosne. Umjesto toga, hrvatska se politika paternalistički odnosi spram bosanskih Hrvata i neopravdano ih svojata
Publikacija će pružati "personalni dossier" svake imenom i prezimenom navedene žrtve, od osobnih podataka poput spola i dobi do ratnog (ili civilnog) statusa i pripadnosti određenim vojnim formacijama. "Želimo pružiti mogućnost porodicama stradalih da ispisuju vlastitu historiju", kaže Tokača. "Ključna je stvar ovog Atlasa dostupnost i provjerljivost podataka. On će biti tokom vremena korigiran u interakciji između nas i onih kojima je namijenjen".
Tokača ističe važnost oslobađanja bosanskog društva od mita o vlastitom stradanju. "Bosna je stradala od mita i mitskog narativa. Kad bismo sada dopustili dalju proizvodnju mita o sebi, da se igramo brojevima žrtava i širimo laži takve vrste, reproducirali bismo stanje koje je dovelo do rata protiv Bosne i Hercegovine i njene društvene i kulturne strukture."
Atlas donosi i pregled žrtava prema etničkom kriteriju, čime je izazvao dosta negodovanja iz krugova, kako kaže Tokača, "bošnjačkih mitomana". Naime, iz istraživanja Centra proizlazi da je u ratu poginulo ukupno 95.940 ljudi. Među njima je bilo 62 013 Bošnjaka i Bošnjakinja, što je u koliziji s uobičajenim procjenama o daleko većem broju bošnjačkih žrtava. Tokačin tim je prikupio i podatke o 24 953 poginulih građanki i građana Bosne i Hercegovine koji su bili srpske etničke pripadnosti, te ukupno 8 403 poginulih Hrvatica i Hrvata.
Podatak o ratnom statusu poginulih pruža dosta jasne indikacije o karakteru bosanskog rata. Među Hrvatima poginulo je daleko više uniformiranih nego civilnih osoba, konkretno 5 919 vojnika i 2 484 civila. Slično je bilo i sa Srbima, među kojima je smrtno stradalo 20 775 vojnika i 4 178 civila. Kod Bošnjaka, broj poginulih civila preteže broj onih koji su stradali u uniformama: poginuo je 31 101 civil te 30 906 vojnika. "Proizlazi da su 81,35 posto civilnih žrtava bili Bošnjaci, 10,92 posto bili su Srbi, a 6,5 posto Hrvati", zaključuje Tokača.
Mirsad Tokača: "Bosna je stradala od mita i mitskog narativa". (Foto: T.G.)
Stjepan Mesić: Tuđmanove i Miloševićeve škare za Bosnu
Zagrebačkoj medijskoj prezentaciji Bosanskog atlasa ratnih zločina prisustvovao je i bivši predsjednik hrvatske Vlade, Sabora, države, te jugoslavenskog kolektivnog predsjedništva, Stipe Mesić. Njemu možemo zahvaliti za dodatnu političku kontekstualizaciju podataka iznesenih iz Atlasa: "Treba odgovoriti na pitanje zašto je došlo do navedenih zločina", započeo je Mesić.Tokača ističe važnost oslobađanja bosanskog društva od mita o vlastitom stradanju. "Bosna je stradala od mita i mitskog narativa. Kad bismo sada dopustili dalju proizvodnju mita o sebi, da se igramo brojevima žrtava i širimo laži takve vrste, reproducirali bismo stanje koje je dovelo do rata protiv Bosne i Hercegovine i njene društvene i kulturne strukture."
"Slobodan Milošević nije pristajao na novi politički dogovor između jugoslavenskih konstitutivnih sastavnica. Varao je svijet tvrdeći da se bori za Jugoslaviju, i mnogi su mu vjerovali jer nikad nije rekao da mu je cilj Velika Srbija. Varao je i Srbe jer im je obećavao da će i dalje živjeti u istoj državi. Poruka im je bila – uzmite oružje, donesite miraz i živjet ćete u jednoj državi. Poruke koje su iz hrvatske išle prema Srbima nisu bile dobre, sjećamo se recimo Vladimira Šeksa i njegove izjave da je 'Srbin dobar u zemlji ili iz zemlje'. Trebalo je ipak sjesti za stol i razgovarati. Predložio sam Borisavu Joviću, članu Predsjedništva iz Srbije, da se Milošević, on, Franjo Tuđman i ja nađemo i pokušamo pronaći mirno rješenje.
Tuđman se složio sa mnom, međutim ispalo je na kraju tako da su se Tuđman i Milošević našli nasamo u Karađorđevu. Kad se Tuđman vratio s tog sastanka rekao je da vrlo lako možemo doći do sporazuma sa Srbijom: Milošević nam nudi banovinske granice iz 1939. godine, te Cazin, Kladušu i Bihać. Pitao sam ga što na to kaže Alija Izetbegović. 'Alija nema što reći kad se srpske i hrvatske škare slože', odgovorio mi je Tuđman. To je onda rat, rekao sam. Odgovorio mi je da ne razumijem povijesne silnice...
Iz kasnijih sam razgovora bio isključen, ali znam da je tada, 1991. godine, iz Beograda u urede hrvatskog predsjednika došao jedan stručni policijski tim i instalirao direktnu telefonsku liniju Milošević - Tuđman. Taj telefon radio je od 1991. pa sve do mojega izbora za predsjednika Republike Hrvatske 2000. godine. Kad sam ušao u predsjednički kabinet, službenice su mi objasnile o kakvom se telefonu radi. Želio sam ga odmah upotrijebiti, nazvati Slobodana Miloševića da mu objasnim kakve su nove političke prilike u Zagrebu, ali nitko mi nije znao reći telefonski broj. Znao ga je samo moj prethodnik, Tuđman.Hrvatska je malo uljuđenija i mudrija, a hrvatska politika ima lisičji mentalitet. U Hrvatskoj je ipak postojala snažna polarizacija oko politike podjele Bosne, čega u Srbiji nije bilo
Tuđman je želio osamostaliti Hrvatsku od Beograda, ali je mislio da se granice mogu dogovorno mijenjati. Nakon povratka s drugog sastanka s Miloševićem, koji je bio održan u Tikvešu, formirao je hrvatsku komisiju za razgraničenje, a u Beogradu je Milošević formirao svoju. U hrvatsku su komisiju bili imenovani Zvonko Lerotić, Dušan Bilandžić, Josip Šentija itd. Kad su shvatili da posao komisije nije preciziranje postojećih granica sa Srbijom, već određivanje novog razgraničenja u Bosni, svi su podnijeli ostavke na članstvo u njoj. Pričati danas priču o tome da se nije dijelila Bosna i Hercegovina – da nije bilo tako, ja bih ostao glavni tajnik HDZ-a“, zaključio je Mesić.
Stjepan Mesić: "Pričati danas priču o tome da se nije dijelila Bosna i Hercegovina - da nije bilo tako, ja bih ostao glavni tajnik HDZ-a" (Foto: T.G.)
Mirsad Tokača: Agresija na Bosnu bila je Tuđmanova povijesna greška
S Mirsadom Tokačom također smo razgovarali o povijesnom i političkom kontekstu podataka koje sadrži Bosanski atlas ratnih zločina.
Činjenice koje ste istražili ostaju smrtno-hladne bez njihove historijske i političke interpretacije. Kako biste prokomentirali Mesićeve tvrdnje da je Hrvatska zajedno sa Srbijom sudjelovala u podjeli Bosne?"Kad su shvatili da posao komisije nije preciziranje postojećih granica sa Srbijom, već određivanje novog razgraničenja u Bosni, svi su podnijeli ostavke na članstvo u njoj. Pričati danas priču o tome da se nije dijelila Bosna i Hercegovina – da nije bilo tako, ja bih ostao glavni tajnik HDZ-a“, zaključio je Mesić
Radilo se o agresiji na Bosnu i o pokušaju da se ona izbriše s geopolitičke mape svijeta. Nasilje je jedini način da se izbriše neka međunarodno priznata država. To je nasilje bilo poraženo. U hrvatskoj historiografiji Hrvatska nikad ni za što nije kriva, kao što nije ni Srbija u srpskoj. Za razliku od njih, potrebno je utvrditi pravu istinu – ne radi balansiranja odgovornosti, već upravo radi utvrđivanja istine.
Kad ste prije mjesec i pol dana u Beogradu prezentirali projekt, dočekao vas je prosvjed skupine negatora srebreničkog genocida. Danas se u Zagrebu nije zbio sličan incident. Znači li to da je savjest Hrvatske u vezi bosanskih zločina mirna?
Ne, nije joj savjest mirna. Hrvatska je malo uljuđenija i mudrija, a hrvatska politika ima lisičji mentalitet. U Hrvatskoj je ipak postojala snažna polarizacija oko politike podjele Bosne, čega u Srbiji nije bilo.
Međutim, upravo je Tuđmanova opozicija, koja se protivila agresiji na Bosnu, došavši na vlast, donijela Deklaraciju o domovinskom ratu. Ona je ustanovila službenu istinu prema kojoj je "Republika Hrvatska vodila pravedan i legitiman, obrambeni i osloboditeljski, a ne agresivni i osvajački rat prema bilo kome".
U našim je mentalitetima veoma probitačna takva vrsta udvaranja nacionalističkom biračkom tijelu. Tu se radilo o klasičnom obrascu manipulacije. Hrvatska država vodila je obrambeno-oslobodilački rat na svojem teritoriju, no agresivni rat na teritoriju Bosne i Hercegovine. Hrvatska je pod vodstvom Franje Tuđmana, što milom što silom, pokušala podijeliti Bosnu. Hrvatska politika poražena je u Bosni, a poražena je i Hrvatska vojska – primjerice u Gornjem Vakufu ili Mostaru. Tek nakon tih poraza uslijedio Washingtonski sporazum, jer nitko ne potpisuje sporazum dok pobjeđuje. Tuđman je bio dovoljno pametan da vidi kako u Bosni ne može pobijediti silom, i zato je išao na potpisivanje sporazuma. Agresija na Bosnu bila je njegova historijska greška.
Kako biste ocijenili današnju politiku Hrvatske prema Bosni? Je li ona u kontinuitetu s Tuđmanovom?
Ona i dalje baštini natruhe Tuđmanove politike.
Krajem prošle godine u Saboru je izglasana Deklaracija o položaju Hrvata u Bosni i Hercegovini. Ima li u njoj tih natruha?
Nikakva vrsta paternalizma nad Bosnom i bosanskim Hrvatima nikome nije potrebna. Oni nisu hrvatski, već bosanski Hrvati, autohtoni narod Bosne. Briga hrvatske države trebala bi biti okrenuta prema građanskim i ljudskim pravima u državi Bosni, bez obzira na etničku, vjersku ili neku drugu pripadnost. Kao moderna država i članica EU-a, Hrvatska bi trebala da gradi ravnopravan odnos prema svakom građaninu Bosne. Publikacija će pružati "personalni dossier" svake imenom i prezimenom navedene žrtve, od osobnih podataka poput spola i dobi do ratnog (ili civilnog) statusa i pripadnosti određenim vojnim formacijamaUmjesto toga, hrvatska se politika paternalistički odnosi spram bosanskih Hrvata i neopravdano ih svojata. To je nedopustivo i pokazuje kako ona još uvijek gaji iluziju da su mogući etnička teritorijalizacija i stvaranje novih entiteta. To je strašna zabluda, jer u budućnosti ćemo ukinuti i postojeća dva entiteta. Oni cijepaju tkivo bosanskog društva.
Za razliku od toga što govorite, hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović podrazumijeva da je briga oko konstitutivnosti Hrvata u Bosni dio njezinih obvezatnih nadležnosti...
Nikakvih ona nadležnosti u Bosni nema. Ona može doći do granice, i ući u Bosnu ako je mi pustimo. Gđa. Kitarović mora znati da ulaskom u Bosnu ulazi u suverenu, nezavisnu državu sa svojom policijom, vojskom i drugim institucijama koje, ako hoće, mogu spriječiti njezin ulazak. Smiješno je na taj način se ponašati. Kako bi gđa. Kitarović reagirala kad bi Aleksandar Vučić počeo paternalizirati preostale Srbe u Hrvatskoj? Odnos kakav ona provodi može dovesti samo do novih konflikata i nesporazuma.Zašto se Hrvatska nije potrudila da vrati izbjegle hrvatske Srbe i da im vrati ostavljenu imovinu? Zato što je njezina politika bila samo kopija srbijanske, o čemu je maloprije govorio Stjepan Mesić
Može li se njezin odnos prema Bosni usporediti s odnosom Milorada Dodika, trenutačnog predsjednika predsjedništva zemlje koju faktički negira?
Dodik je ipak naš unutrašnji, bosanski problem i rješavat ćemo ga u okviru onoga što nam Daytonski mirovni sporazum dozvoljava. No vratimo se na Kolindi Grabar-Kitarović: neka Hrvatska dopusti hrvatskim Srbima ono što bi ona htjela da imaju bosanski Hrvati, dakle neka im dopusti da imaju svoj entitet. Pa ratovalo se da ga ne bude! Zašto se Hrvatska nije potrudila da vrati izbjegle hrvatske Srbe i da im vrati ostavljenu imovinu? Zato što je njezina politika bila samo kopija srbijanske, o čemu je maloprije govorio Stjepan Mesić.
