Nakon godine dana rada na svođenju studijskih programa Sveučilišta u Zadru u okvire onoga što nam je predstavljeno kao Bolonjska reforma te tri godine iskustva funkcioniranja unutar novog sustava, osjećam potrebu da se osvrnem na proteklo razdoblje.
Nastavnik sam na sveučilištu koje je ministar Primorac u više navrata izdvojio kao primjer prilagodbe zahtjevima zajedničkog europskog okvira visokog obrazovanja, zadnji put u čestitci upućenoj nam povodom ovogodišnje proslave dana Sveučilišta u Zadru, 25. ožujka. Zahvaljujući se ministru na nepotrebnom i neumjesnom laskanju, bez ustezanja odvraćam: ako je način na koji je moje sveučilište dosad plovilo bolonjskim vodama primjer koji treba slijediti, hrvatsko visoko obrazovanje naći će se u ozbiljnim problemima. Pokušaj Bolonjske reforme sveučilišnih studija u Hrvatskoj je, čast iznimkama, urodio nečim što nema veze s ciljevima koje smo si postavljali.
Rog za svijeću
Deklarativni ciljevi procesa konvergencije sustava visokog obrazovanja u Europi, popularno znanog kao Bolonjska reforma, bili su: ostvariti što veći stupanj usklađivanja i homologacije studijskih programa; razviti visokoobrazovni sustav usredotočen na studenta, reducirajući udio predavanja, a povećavajući udio mentorskog rada i seminarskog tipa nastave; povećati mobilnost studenata; uskladiti studijsku ponudu sveučilišta s potrebama društva. Svi navedeni ciljevi zacrtani su na razini Europe, kontinenta na kojem ima toliko modela visokoobrazovne politike i toliko modela sveučilišta, koliko na njemu ima državnih tvorevina, ako ne i više. Pod uvjetom da su ciljevi transparentno izneseni, jasno je kako će ih teško biti ostvariti.
Motiv koji pokreće europske političke elite - promotore Bolonjske reforme, a koji je više-manje jasno iznesen, jest dosadašnja nemoć europskog visokoobrazovnog mozaika pred blistavim znanstvenim uspjesima anglosaksonskih sveučilišta, smještenih na ozemlju koje predstavlja centar političke i ekonomske moći u svijetu. Iz ovoga je jasno da je latentna funkcija Bolonjske reforme, skrivena iza mora manifestnih funkcija, maksimalno približavanje europskih sveučilišta najboljim britanskim i američkim sveučilištima. S pravom se jedan španjolski rektor, inače pristalica reforme, zapitao: zašto govorimo o ljubavi - Bolonji, kada zapravo želimo reći seks - SAD? Jer o tome je zapravo riječ: eurobirokrati nisu spremni na bezuvjetnu i nesebičnu ljubav među europskim sveučilištima, lišenu očekivanja, i koja bi, nakon prvotne vatre, prerasla u doživotno poštovanje i najbolje prijateljstvo. Ne, jedino što se traži je stopostotno zajamčeni znanstveno-tehnološki orgazam u najboljem američkom stilu.
Kada, međutim, tako delikatne stvari dospiju u ruke samodopadnih birokrata, čvrsto usidrenih u blaženom neznanju, jedan se prvorazredni politički cilj pretvara u apsurdnu birokratsku igru. Sva europska ministarstva koja su započela reformu, kao i ona koja je danas provode, od ministra do najniže pozicioniranog službenika, u najboljoj varijanti znaju što žele postići, no nije ih briga kako će postići to što žele. Sve odreda odlikuje ih nevjerojatan nedostatak elementarne građanske pristojnosti, prezir prema instituciji demokratskog dijaloga i potpuno ignoriranje ekonomske i svake druge strukture društva u kojem žele provesti reformu, najprije na nacionalnoj, a onda i na europskoj razini.
U ovome leži najstrašniji apsurd Bolonjske reforme: iako se profesije i tržište rada mijenjaju strahovitom brzinom, od sveučilišta se traži da proizvodi stručnjake specijalizirane za vrlo konkretne zadatke
Lakovjerno se upustivši u provedbu onoga što su nam takvi tipovi predložili, tradicionalno uspavana i samoživa europska sveučilišta sada zgrožena konstatiraju da im je prodan rog za svijeću. Ispostavilo se da „studentocentrični" model studija pretpostavlja rad u manjim grupama, a time i potrebu za dosad neviđenim porastom broja nastavnika. Političke elite nisu, međutim, spremne financirati predstojeću geometrijsku progresiju u razvoju nastavničkog kadra. Pritom ciklusi izmjene umivene desnice i uškopljene ljevice na vlasti ne igraju apsolutno nikakvu ulogu. Trošak europskog akademsko-znanstvenog čuda in spe tako će morati pasti na leđa onih kojima je novi model visokog obrazovanja namijenjen - studenata.
U većini europskih država svi će studenti plaćati studij, a sume su u nekima od njih, npr. u Španjolskoj, već na rubu izdržljivosti proračuna njihovih roditelja. U sustavu koji predviđa kontinuiranu evaluaciju, mogućnost da student radom namakne svotu za školarinu svedene su na minimum, ili pak pretpostavlja da će studenti budni provoditi 24 sata dnevno. U državama koje još uvijek poznaju kategoriju studenata koji studiraju na trošak države, kao što je Hrvatska, kvote za prijem studenata koji sami financiraju studij povećavaju se iz godine u godinu: za sljedeću akademsku godinu predviđeni omjer na preddiplomskim studijima u nas je već 50 : 50, a iznos školarine opasno se približava bezobraštini od tisuću eura. Sve se češće spominje da će svi studenti diplomskih studija morati sami financirati studij. U toj situaciji gnjev studenata usmjeren je prema sveučilištima koja nemaju izlaza, osim izravne konfrontacije s vladama, i to u vidu opće obustave rada. Žalosno je, međutim, da takva opcija većini europskih rektorata neće ni pasti na pamet: imali smo prilike to shvatiti 18. ožujka ove godine, nažalost na polomljenim rebrima studenata Sveučilišta u Barceloni.
Zbogom javnom sveučilištu
Od svojih srednjovjekovnih početaka, preko prve značajne reforme u XIX. stoljeću, do korijenitih promjena na valu šezdesetosmaških zbivanja, europski prostor visokog obrazovanja progresivno je stjecao izraženu socijalnu notu, gradeći instituciju javnog sveučilišta. Zahvaljujući javnom sveučilištu, znanstvenici iz moje generacije, naši učitelji i učitelji naših učitelja, unazad sve do prvih desetljeća XX. stoljeća, mogli su postati ovo što jesu. Pritom su u nekadašnjoj SR Hrvatskoj generacije vrhunskih znanstvenika (ne, nismo tako jadni kako se to voli prikazivati) visoko obrazovanje stekle u totalitarnom sustavu koji je, na općoj razini, prezirao intelekt, nezainteresiran da vlada narodom sa snažnim udjelom visoko obrazovanih ili čak uplašen takvom mogućnošću. A ipak, u SR Hrvatskoj postojao je fond za kreditiranje studenata koji je, pod iznimno povoljnim uvjetima, financirao desetke tisuće studenata. Naravno, novi europski visokoobrazovni okviri predviđaju kreditiranje studenata. No, školarine, kao i kamate, kreću se na visinama koje će većinu studenata uvaliti u sasvim ozbiljne dugove čak i prije nego što pokušaju riješiti svoje stambeno pitanje. Teško je oteti se dojmu da se komunistička država odnosila bolje prema pravu na obrazovanje nego suvremene europske demokracije. Mi smo pak postojano vjerovali da se u temeljima te demokracije nalazi slobodno misleći pojedinac.
Autentičnog humanista koji je spreman upustiti se u rizične misije „Liječnika bez granica", zamijenit ćemo kirurgom kojemu je jedina briga ugraditi što veći broj skupih silikonskih implantata
Do svega ovoga dolazi zbog politike izlaženja ususret potrebama društva koje je zavidnom redukcionističkom akrobacijom poistovjećeno s privredom, kao da su tvrtke sa svojim proizvodnim interesima jedini reprezentativni segment društva. Profesionalizacija visokog obrazovanja, koju traži privreda, od jednog od ciljeva reforme pretvara se u svrhu i zavrhu te iste reforme. Zaštitni amblem takve politike su famozne vještine i specifične kompetencije koje su postale neizostavnim dijelom definicije ne samo studijskih programa, već i svakog pojedinog kolegija (preimenovanog u predmet). Jasno je da u današnjim gospodarskim okvirima svaka osoba mora posjedovati vještine i kompetencije koje mu omogućuju pokretljivost na tržištu rada. No, ono što je pritom uistinu tužno je da sveučilišta sada sve polažu na tzv. korisne kompetencije, korisne gospodarstvu, da se razumijemo, i time ubijaju u mladima interes za sve što se ne može prodati. U ovome leži najstrašniji apsurd reforme: iako se profesije i tržište rada mijenjaju strahovitom brzinom, od sveučilišta se traži da proizvodi stručnjake specijalizirane za vrlo konkretne zadatke. Ne bi li na toj vjetrometini društvu bila korisnija visokoobrazovana osoba sposobna rješavati apstraktne probleme, naviknuta na intelektualni rad u najširem smislu? Ne bi li društvu bolje došli takvi intelektualci, koji bi se onda s lakoćom mogli osposobiti za bilo koji konkretni zadatak u kakvoj tvrtki? Zar nije vrhunski intelektualac i humanist najbolji proizvod koji se može zamisliti? Obrazovanje takvog pojedinca, kao nešto što je u najboljem interesu svakog demokratskog društva, moralo bi biti isključiva briga države kao predstavnika svih nas, trebalo bi se financirati sredstvima iz naših poreznih davanja. Nakon toga, neka gospodarski subjekti izvole platiti stjecanje specifičnih vještina i kompetencija koje traže od svojih zaposlenika.
Teško je zamisliti da će sveučilište, upregnuto u kola tržišnog natjecanja i zaokupljeno svojim mjestom na listi najboljih znanstvenih institucija, moći posvetiti pažnju kulturi kritičkog mišljenja, kao i bogatstvu različitosti i interkulturalnosti, što je društveni kontekst u koji nas globalizacija neizbježno dovodi. Autentičnog humanista koji je spreman upustiti se u rizične misije „Liječnika bez granica", zamijenit ćemo kirurgom kojemu je jedina briga ugraditi što veći broj skupih silikonskih implantata. Stručnjaka za arapsku filologiju, vrsnog poznavatelja kultura koje se izražavaju arapskim jezikom, zamijenit ćemo prevoditeljem pravnih akata bez okusa i mirisa. Vrhunskog sociologa ili psihologa, filantropa po definiciji, zamijenit ćemo stručnjakom koji će direktoru tvrtke savjetovati kako čitave društvene skupine prevesti žedne preko vode. Nakon toga, zgražat ćemo se nad pobunom obespravljenih, paležom u pariškim predgrađima, rasnom mržnjom i ostalim ukrasima na našim novogodišnjim jelkama.
U opći trend merkantilizacije sveučilišta uklapaju se i temeljne odrednice primjene LUMP SUM-a u visokom obrazovanju: što više sveučilište zarađuje, to će više novca dobiti. Na taj se način sveučilište prisiljava na upuštanje u bespoštednu utrku za kapitalom. Takvo sveučilište ne može biti javno, koliko se god svi ministri ovog kontinenta kleli u suprotno. Riječ je o čistoj primjeni bankarske logike po kojoj se najviše novca daje onima koji ga već imaju.
Sveučilište i gospodarstvo mogli bi, naravno, surađivati na polju istraživanja i cjeloživotnog obrazovanja. Na području studija takvo što je dalekoročno štetno za intelektualno zdravlje nacije. No europske vlastodršce sve manje zanima bilo što na što se ne može ubrati PDV. Osoba koja je završila studij klasičnog grčkog, latinskog ili filozofije očito nije proizvod koji podliježe PDV-u. Pritom se sve češće zaboravlja da je na takvim „uzaludnim" studijima izgrađeno europsko sveučilište. Javno sveučilište, naravno.
Anglosaksonski san
Anglosaksonska sveučilišta najbolja su na svijetu. Tvrdnja je to koja se često može čuti, kako iz vladajućih struktura, tako i iz sveučilišnih krugova. Govorimo li o kvaliteti znanstvenih istraživanja i nastave, vjerujem da ova tvrdnja dobrim dijelom nije sporna.
Vrhunskog sociologa ili psihologa, filantropa po definiciji, zamijenit ćemo stručnjakom koji će direktoru tvrtke savjetovati kako čitave društvene skupine prevesti žedne preko vode. Nakon toga, zgražat ćemo se nad pobunom obespravljenih i paležom u pariškim predgrađima
No, osim ovoga, u nas, kao i u dobrom dijelu Europe, sva je retorika o anglosaksonskim sveučilištima, a osobito o famoznom anglosaksonskom modelu sveučilišta, obavijena maglom u najmanju ruku polovičnih i poluprovjerenih informacija. „Anglosaksonski model sveučilišta" čista je floskula: ne samo da ne postoji jedinstveni anglosaksonski model, već ne postoji ni jedinstveni britanski model. Tako je npr. propisano trajanje studija na škotskim sveučilištima dulje nego na engleskim. Jedinstveni sustav znanstveno-nastavnih zvanja ne postoji niti na razini Engleske, a o Ujedinjenom Kraljevstvu da i ne govorimo. Nabrajanje specifičnosti pojedinih britanskih sveučilišta, napose onih najpoznatijih, zaslužilo bi već na informativnoj razini čitavu seriju članaka. U SAD-u postoje pak izrazite razlike između akademskog Parnasa sa svima poznatim imenima i npr. state universities, od kvalitete nastave, udjela znanstvenih istraživanja, pa sve do modela financiranja.
Bez obzira na to, usta političkih promotora Bolonjske reforme puna su pozivanja na anglosaksonski sustav. Tako je i naše nekadašnje Ministarstvo znanosti i tehnologije, pravdajući prijedlog tadašnjeg Zakona o visokim učilištima (2001. g.), s jedne strane naglašavalo potrebu prilagodbe zajedničkim europskim okvirima, uglavljenima Bolonjskom deklaracijom, a s druge naglašavalo da će se neki elementi visokoobrazovnog sustava urediti „po uzoru na Sjedinjene države". Ostavljajući po strani primjedbu da takvi klišeji ne bi smjeli imati mjesta ni u kakvom ozbiljnom dokumentu, osobito ne u obrazloženju zakonskih prijedloga, čini se da predlagač reforme nije imao jasno poimanje o onome što predlaže. Nažalost, nema ga ni danas.
Osnovne značajke tzv. najboljih američkih sveučilišta su da su skupa, fleksibilna i elitistička. Skupa su jer čvrsto stoje na stajalištu da je skupo i vrhunsko obrazovanje, koje država ne osigurava u okviru javnog sektora. Fleksibilnost je pak eufemizam za konstantno prilagođavanje potrebama tržišta na kojem pravila igre određuju velike tvrtke i banke. Ta se fleksibilnost u znanosti očituje u nerazmjerno velikoj zastupljenosti tzv. primijenjenih istraživanja, a na području kadrovske politike u relativnoj lakoći zapošljavanja i otpuštanja nastavnika te deregulaciji nastavničkih primanja i uvjeta rada, koji variraju od jednog do drugog sveučilišta. Radni uvjeti koje na nekim sveučilištima možete ostvariti naprosto su fantastični: neka američka sveučilišta čak se brinu za zapošljavanje nastavnikova bračnog druga. No uvjeti pod kojima možete ostati bez radnog mjesta u europskim su očima jednako fantastični i posve inkompatibilni s europskom tradicijom socijalne politike. Konačno, elitistički karakter tih sveučilišta proizlazi iz natjecanja u privlačenju najkvalitetnijih nastavnika, najperspektivnijih studenta i što većih ulaganja privatnog sektora u istraživanja. Sve ovo može se provesti zahvaljujući profesionalnom menadžmentu, što je sustav nespojiv s europskom tradicijom izbora rektora te podložnosti politike sveučilišta odlukama parademokratskih skupština, što su u osnovi odjelna i fakultetska vijeća i senati.
„Anglosaksonski model sveučilišta" čista je floskula: ne samo da ne postoji jedinstveni anglosaksonski model, već ne postoji ni jedinstveni britanski model. Bez obzira na to, usta političkih promotora Bolonjske reforme puna su pozivanja na anglosaksonski sustav.
Još jedna temeljna značajka američkih i britanskih sveučilišta izmiče pažnji europskih (i naših) demiurga Bolonjske reforme, zahvaćenih groznicom obožavanja slabo proučenih elemenata anglosaksonskih obrazovnih sustava, a to je autonomija sveučilišta, de iure i de facto. Drugo je pitanje koliko su tamošnja sveučilišta autonomna u odnosu na gospodare tržišta rada. No, to je u konačnici njihov izbor. Ljubav koju eurobirokrati izjavljuju britanskom sveučilištu ne nailazi na pozitivan odgovor euroskeptičnih otočana upravo zbog pitanja autonomije sveučilišta. Mehanizmi državne kontrole su ono što britanskim sveučilištima najviše smeta u kontinentalnim sustavima visokog obrazovanja. Iz napisa u britanskim medijima, nerijetko iz pera tamošnjih sveučilišnih nastavnika, jasno se vidi da Bruxelles nije uspio uvjeriti otočke visokoobrazovne strukture u izglednost liberalizacije visokog školstva na europskoj terrafermi. Britanci izrazito negoduju pred navadom europskih vlada da sveučilištima govore what to teach. Povjerenstvo za obrazovanje Donjeg doma Britanskog parlamenta u svom je izviješću o Bolonjskoj reformi jasno izrazilo zabrinutost da bi, usprkos formalno izraženim dobrim namjerama, stvaranje zajedničkog europskog okvira visokog obrazovanja moglo voditi k uniformiranosti, a time i ugroziti autonomiju i fleksibilnost britanskog sustava. Stoga je britanskoj vladi preporučilo „izniman oprez" u pitanjima koja se tiču reforme visokoobrazovnog sustava. Dijelovi ovog izvješća objavljeni su u časopisu Eurofacts od 11. svibnja 2007. No, nemojmo se zavaravati: privremeni britanski non paper Bolonjskoj reformi također je izraz straha pred rastućom tržišnom konkurentnošću nekih europskih sveučilišta. Uvođenjem trogodišnjeg preddiplomskog studija, povećanjem studijske ponude na engleskom jeziku te školarinama koje su još uvijek niže od britanskih, neka su kontinentalna sveučilišta, npr. finska i švedska, ozbiljno ugrozila međunarodnu privlačnost britanskog sustava visokog obrazovanja.
Rezultati najuglednijih nositelja američke i britanske znanstvene produkcije nisu sporni. Sporno je zašto se EU, u želji da stvori vlastiti konkurentni model znanstvene produkcije, reformističkim žarom obrušila na dosadašnje dodiplomske studije, kad je jasno da nam zapravo treba reforma znanstvene politike, poslijediplomskih studija te strategija cjeloživotnog obrazovanja.
U svjetlu europske tradicije, sporno je povezivanje autonomije sveučilišta s financijskom samodostatnošću. Zašto javno sveučilište ne bi moglo biti autonomno? Zašto se smanjivanje državne kontrole i prepuštanje studijskih programa senatima i fakultetskim vijećima vezuje uz merkantilizaciju sveučilišta? Zar autonoman može biti samo onaj koji može platiti svoju autonomiju? Nepovjerenje političkih elita, koje se na političkom vrhu smjenjuju u pravilnim ciklusima od četiri do osam godina, prema sveučilištu kao utvrdi kritičkog duha konstanta je svih obrazovnih politika. U Americi je to pitanje nepovjerenja riješeno financijskom samodostatnošću sveučilišta koje za vlastiti novac uglavnom može raditi ono što mu se svidi. Plati pa se diverti, rekli bi Dalmatinci. Mora li tako biti u Europi? Ne bi li društvu koje si želi dobro trebalo biti u interesu da na svom teritoriju svom silom podupire razvoj institucija koje će biti kolijevke razvoja slobodnomislećeg pojedinca? Jasno je da to nije u interesu niti jedne vlade na ovom svijetu. No, vlada nije društvo niti je vlada država. Ona je skup pojedinaca koje na ograničeno vrijeme biramo kako bi upravljali dijelom sloboda koje smo svi mi, kao pojedinci, prenijeli na državu. Zato se svakoj vladi može reći "ne", ako treba i prije izbora.
Vrijeme je da se zamislimo nad modelom kojem stremimo. Američka kultura integralni je dio odrastanja i obrazovanja svih pripadnika moje generacije. Mickey Mouse, Lou Reed i Henry Miller toliko su dio nas koliko i Profesor Baltazar, Haustor i Novak ili Gusztáv, U2 i Ionesco, ako ne i više. Kritiku američkog sustava obrazovanja, kao i američkog političkog sustava uopće, ne treba zato shvaćati kao manifestaciju antiamerikanizma, već kao kritički odnos prema jednoj neosporno dominantnoj kulturi.
Bolonja u Hrvatskoj
Oni koji su u nas naklonjeni Bolonjskoj reformi ili nekim njenim elementima, no ipak kritički raspoloženi, reći će da je glavni njen problem što je pala u ruke birokrata. Problem po njima nije u reformi, već u načinu provođenja reforme. Osobno držim da je osnovni problem Bolonjske reforme što se, od Španjolske do Hrvatske, provodi autoritarno, tek ponekad uz kozmetičke natruhe demokratskog dijaloga. Ako se pak nešto provodi autoritarno, dakle nameće, bit će to stoga što na drugi način ne bi ni moglo biti provedeno. U tom je slučaju problem ipak u samoj stvari. Zato tvrdim, i neka mi oproste neki moji najbolji prijatelji koji tako ne misle, da je problem Bolonjske reforme u njoj samoj, u njenim sadržajima. Njen je legitimitet upitan.
Za one koji su ostali osupnuti mojom teorijom autoritarnosti, navest ću, kao samo jedan od mogućih argumenata, događaj koji se zbio pred desecima svjedoka. U sklopu Vladine kampanje promicanja Bolonjske reforme, na samom početku njene implementacije, Sveučilište u Zadru je posjetio tadašnji državni tajnik za visoko obrazovanje. Suočen s dubokim nerazumijevanjem od strane studenata i nastavnika, nakon nekog vremena presjekao je raspravu rečenicom: „Reforma će se provesti, to je politička odluka".
Osnovni problem Bolonjske reforme je što se, od Španjolske do Hrvatske, provodi autoritarno, tek ponekad uz kozmetičke natruhe demokratskog dijaloga; ako se pak nešto provodi autoritarno, dakle nameće, bit će to stoga što na drugi način ne bi ni moglo biti provedeno
Dogodilo se točno ono što je državni tajnik najavio. Reformi se pristupilo kao računu za potrošnju električne energije: rezignirano, pasivno i samo u rijetkim slučajevima s nekom vrstom realnog interesa. Studijski programi su prekrojeni, u velikom broju slučajeva dvosemestralni kolegiji pretvoreni su u dva jednosemestralna, nerijetko i u jedan. Semestar je nametnut kao mjerna jedinica izvođenja nastave, ali ne i studentskog uspjeha. Fakultete, osobito humanističke, zahvatio je val općeg nedostatka koordinacije. Na nekim studijskim grupama studenti se od obveza jedva uspiju sastati sami sa sobom, na drugima pak, gdje su rezignirani nastavnici nerealno smanjili očekivanja, studij je postao šetnja. Kvaliteta nastave, uslijed opterećenosti nastavnika obvezama kontinuirane evaluacije i praćenja studenata, na općoj je razini opala. Studenti danas, nakon tri godine studija, znaju manje nego što su nakon tri godine studija znali njihovi kolege koji su studirali po nereformiranim studijskim programima. Barem je na mojem, navodno uspješnom sveučilištu tako.
Kad je riječ o usporedivosti studijskih programa, ne da je nismo ostvarili na europskoj razini, već nam to nije pošlo za rukom ni na nacionalnoj razini. Držeći se svoje struke, s punom odgovornošću mogu izjaviti da su dva studija identična naziva na Sveučilištu u Zagrebu i Sveučilištu u Zadru teško usporediva već po temeljnim sadržajima studijskog programa, dok o usporedivosti bodovnih vrijednosti pridanih različitim kolegijima nema govora. Što je još gore, kaotičnom primjenom sustava ECTS bodovanja, lišenom bilo kakvog pokušaja stvarne koordinacije, doveli smo se u situaciju u kojoj na jednom te istom sveučilištu dva filološka programa nisu minimalno usporediva po bodovnoj vrijednosti svojih temeljnih elemenata. Jasno je da krivnju za takvo što ne može snositi Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa RH (MZOŠ). No MZOŠ je implicitno, preko evaluacijskih tijela, izdavanje dopusnica za preuređene studijske programe i procjenu njihove provedivosti, vezalo uz tadašnje kadrovsko stanje na ustrojbenim sastavnicama sveučilišta. Spomenuto kadrovsko stanje na mnogim je fakultetima bilo izrazito loše jer je politika zapošljavanja Kraljevićeva, Flegina i prvoga Primorčeva ministarstva, neosporno pozitivna, tek djelomice uspjela ispraviti rezultate katastrofalne politike bivše države prema sveučilištu tijekom osamdesetih godina. Osim toga, čak i kada su fakulteti mogli kadrovski pokriti četverogodišnje studije, prelaskom na shemu 3 + 2 (tri godine preddiplomskog i dvije diplomskog studija) pojavila se peta studijska godina. Suočeni s neumitnošću prekomjernog nastavnog opterećenja, predlagači studijskih programa nerijetko su ih krojili prema svojim mogućnostima, a ne prema svojim željama, što je način na koji nijedna ozbiljna i dalekosežna reforma ne bi smjela provoditi.
Kada su, nakon nekog vremena, fakulteti uočili nedostatke prihvaćenih programa, suočili su se s činjenicom da je hrvatski sustav visokog obrazovanja eklatantan primjer nedostatka zakonom zajamčene autonomije sveučilišta. Naime, odredbom da svaki studijski program u kojem se promjeni više od 20 posto sadržaja u više od 20 posto kolegija podliježe obnovi postupka izdavanja dopusnice, MZOŠ i Nacionalno vijeće za visoko obrazovanje (NVVO) obeshrabrili su sveučilišta u nastojanju da isprave pogreške napravljene u magli prve godine reforme. Postoji li išta više strano anglosaksonskom sveučilištu, kojem kreatori naše visokoobrazovne politike deklarativno teže, od današnjeg rigidnog sustava hrvatskog visokog obrazovanja? Ako je cilj hrvatske visokoobrazovne politike približiti se najboljim europskim sveučilištima, odreda britanskim, dokad će se ograničavati autonomija sveučilišta u elaboraciji studijskih programa? Unaprijed se ispričavam ukoliko postoji neka zakonska inicijativa koja smjera poboljšanju ovog neodrživog stanja. S druge strane, u trenutku u kojem se od hrvatskih sveučilišta traži donošenje čitavog bloka dugoročnih strategija, ne bismo li morali biti obaviješteni o takvoj inicijativi? Izmjene Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju, najavljene u vladinom dokumentu o znanstvenoj i tehnologijskoj politici RH za razdoblje 2006. - 2010., nazvanom „ključnim instrumentom u preustroju, razvoju i modernizaciji znanosti i tehnologije u RH", prihvaćene su i proglašene u travnju 2007., ali nisu donijele nikakve novosti na području autonomije sveučilišta. Zajamčen čl. 2. Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju iz 2003., taj je visoki ideal ostao mrtvo slovo na papiru.
Držeći se svoje struke, s punom odgovornošću mogu izjaviti da su dva studija identična naziva na Sveučilištu u Zagrebu i Sveučilištu u Zadru teško usporediva već po temeljnim sadržajima studijskog programa, dok o usporedivosti bodovnih vrijednosti pridanih različitim kolegijima nema govora
U ovakvoj situaciji najlakšim se izlazom za sveučilišta čini pristanak na potpunu deregulaciju i na pravila igre tržišnog natjecanja. Nešto slično najavljivalo se u obrazloženju Zakona o visokim učilištima iz 2001. Financijska samodostatnost sveučilišta vjerojatno bi u velikoj mjeri riješila problem njegove autonomije. No bismo li time postali zemlja s nešto većim udjelom visokoobrazovanog stanovništva? Ili bismo možda postali zemlja u kojoj bi visoko obrazovanje bilo povlasticom bogate elite, dok bi oni manje imućni i željni visokog obrazovanja svoje najbolje godine proveli zaduženi do grla. Pritom, studentski krediti nisu rješenje jer kredit može otplaćivati samo zaposlena osoba. Radnih mjesta za toliki broj diplomiranih koji bi osigurao financijsku autonomiju sveučilišta u Hrvatskoj jednostavno nema. Uhvaćeni između ministarstva, koje krije svoje namjere kao zmija noge, i uspavanih sveučilišta, koja se odlučuju na liniju manjeg otpora, sadašnji i budući hrvatski studenti dovedeni su na tanak led. Najava školarina za akademsku godinu 2009./2010. što je nedavno stigla sa Sveučilišta u Zagrebu, u iznosima kojih se ne bi posramile ni neke gospodarski razvijene europske države, jasno svjedoči o tome.
Modo conclusionis
Mora li akademska zajednica, kao predstavnik najplemenitijih tekovina europske civilizacije, pognute glave pristati na birokratski mene, tekel, fares ili imamo izbora? Naše nas obrazovanje i tradicija iz koje dolazimo obvezuje na dijalog, a naš intelekt na spremnost na promjene. No, što nam je činiti kada nam se promjene u svojoj cjelini nameću u nedemokratskom ozračju, u odsustvu dijaloga, iako bismo u drugim okolnostima možda i pristali na jedan dio njih, možda i na velik dio? Nijedna europska vlada nije na izborima dobila legitimitet za uništenje javnog sveučilišta. Nijedna stranka ili koalicija koja je danas na vlasti, u bilo kojoj europskoj državi, nije u izbornoj kampanji govorila o svojoj namjeri da komercijalizira visoko školstvo. U Hrvatskoj nije bilo ni riječi o mogućnosti da će svi studenti diplomskih studija morati plaćati studij. Visoko obrazovanje i sudbina sveučilišta nisu tema za izbore. Zbog svega toga, legitimitet ovakve Bolonjske reforme u cijeloj je Europi upitan. Svaka vlada morala bi imati na umu da njen legitimitet i legitimitet svakog njenog koraka izvire iz suglasnosti i pristanka onih u ime kojih vlada.
Jedan čuveni američki dokument, koji je prije više od dva stoljeća pozvao na građanski neposluh, počinje riječima „Kada u tijeku ljudskih zbivanja postane neophodno...". U današnjoj Europi postalo je neophodno suprotstaviti se pretvaranju prava u privilegije. Za dobro javnog sveučilišta i u ime ljudskih prava kojima se ponosimo, u tome bi studenti i sveučilišni nastavnici morali biti suglasni.
O autoru:
Doc. dr. sc. Nikola Vuletić je docent na Odsjeku za francuske i iberoromanske studije Sveučilišta u Zadru.
Kolumna „Javne politike visokog obrazovanja":
Ovaj tekst je objavljen u sklopu kolumne „Javne politike visokog obrazovanja". Kolumna je jedna od aktivnosti projekta „Platforma za sudjelovanje organizacija civilnog društva u praćenju, oblikovanju i zagovaranju javnih politika obrazovanja u Hrvatskoj" koji provodi Institut za razvoj obrazovanja. H-alter je partner na projektu, a projekt podupire Nacionalna zaklada za razvoj civilnog društva.
Popis ostalih tekstova objavljenih u sklopu kolumne možete pronaći ovdje.
