Dobrodošli u zemlju neznanja

Kako bismo saznali nešto više o problemima s kojima se djeca izbjeglice susreću u hrvatskom obrazovnom sustavu, razgovarali smo s Anom Ćućom iz Centra za mirovne studije. Osim o poteškoćama u organizaciji nastave zbog pandemije, razgovarali smo i o drugim nedostacima kao i pozitivnim stranama hrvatskog obrazovnog sustava spram djece izbjeglica. Ćuća je od 2015. godine volontirala pomažući djeci i odraslima pri učenju hrvatskog jezika, a 2017. obavila je istraživanje o obrazovanju izbjegličke djece u Kutini. Na Srednjem europskom sveučilištu (CEU) je na odsjeku pravnih studija završila smjer ljudska prava, a specijalizirala se na temi kriminalizacije solidarnosti.

Na upit kako je organizirano učenje hrvatskog jezika za djecu izbjeglice, Ćuća je napomenula da ona po zakonu imaju pravo na 140 sati pripremne i dopunske nastave, ali jednom kada ti sati završe kreću učiti hrvatski jezik kroz redovnu nastavu. 

"Tu dolazimo do problema jer se hrvatski jezik u redovnoj nastavi uči kao materinji, što je metodološki značajno drugačije od učenja hrvatskog kao stranog jezika. Pokazalo se da sva ostala djeca imaju linearan rast u znanju, ali djeca izbjeglice se često suočavaju s brojnim poteškoćama. Nakon 140 sati hrvatskog jezika djeca ne uspijevaju savladati gradivo težih predmeta poput kemije ili fizike, pogotovo kada se u obzir uzme njihovo psihološko stanje. Naime, djeca zbog iskustva rata i života u prihvatnim kampovima nerijetko podliježu traumama. Nedovoljno poznavanje jezika na kojem se vrše predavanja uzrokuje sve veće zaostajanje. Recimo, ako dijete zaostaje za razredom 30 posto jer ima problema s čitanjem, a učitelji ne prepoznaju zaostatak i ne rade na njemu, to će dijete iduće godine zaostajati još više."

Ćuća je napomenula kako je temeljni problem to što nadležna ministarstva, a primarno Ministarstvo znanosti i obrazovanja, nemaju adekvatnu politiku uključivanja: "Ministarstva stavljaju teret na udruge civilnog društva, ali ih ne opskrbljuju novčanim sredstvima. Civilno društvo je na taj način prepušteno radu preko različitih projektnih ili volonterskih aktivnosti. To nije održiv sustav jer ne prati nikakvu politiku koju naknadno možemo evaluirati i mijenjati. Osim što nemamo preciznu politiku, nemamo ni osiguran kontinuitet. Recimo, ako jedne godine neka udruga dobije novčani iznos za projekt koji se bavi obrazovanjem djece izbjeglica u trajanju od dvije godine, postavlja se pitanje što se događa kada taj projekt istekne. Potreba će i dalje postojati, ali sredstava ne."

Izostanak sustavne politike integracije očituje se u nizu drugih problema. Recimo, sugovornica je napomenula kako bez standardiziranog procesa upisa izbjegličke djece, škole same moraju procijeniti njihovo znanje i odrediti u koji će razred ići, a to je vrlo teško odrediti zbog jezične barijere, psihološkog stanja djece i niza drugih faktora:

"Teško je odlučiti što napraviti kada imate petnaestogodišnjaka koji zbog rata, migracija i vremena provedenog u izbjegličkim kampovima sedam godina nije vidio školu i ima količinu znanja kao djeca u četvrtom razredu osnovne škole. Ako ga stavite u četvrti razred ono će provesti važan dio svojeg života sa značajno mlađim kolegama što će mu narušiti psihofizički razvoj, a ako ga stavite među vršnjake neće moći pratiti nastavu. "Ja sam na primjer počela volontirati 2015. godine i kada se sjetim metodologije kojom sam učila ljude hrvatski jezik malo me sram. Naprosto ne znaš to raditi jer nisi stručan. To su trebale raditi institucije"U toj situaciji ne postoji idealno rješenje, ali ako imamo jasan protokol i standardizirani postupak iniciran od Ministarstva znanosti i obrazovanja u koje su uključeni učitelji i pedagozi, moguće je smanjiti razliku. Osnovna škola Dugave je odlična po tom pitanju i ima stručne ljude koji se time bave. Tamo se nalazi prihvatni centar Porin i škola je stekla iskustvo uključivanja djece. Međutim, ako se izbjeglička obitelj preseli u dodijeljeni stan na drugom kraju grada, javlja se mogućnost da će dijete imati poteškoća pri upisu jer ta nova škola vrlo vjerojatno nikad nije upisivala izbjegličku djecu. Također, ne postoje nikakve formalne smjernice ni udžbenici za rad s tom djecom. Udruge civilnog društva su napravile nešto, ali to nije dio politike i pitanje je do kojih škola dolazi, a do kojih ne."

Na upit kakvi su uvjeti za učenje u prihvatnim centrima, Ćuća je istaknula da centri nalikuju na studentske domove te da čitave obitelji vrlo često dijele po jednu prostoriju. "Uvjeti nisu najbolji. To su uglavnom samo kreveti i ne postoji tihi kutak koji bi djeci omogućio kvalitetan rad za školu. Doduše, u Porinu veliku ulogu ima organizacija Are You Syrious? koja je osigurala prostoriju gdje djeca mogu doći i s volonterima raditi zadaću i slično, ali se trenutno zbog pandemije to ne provodi.

Međutim, kada je obiteljima odobren azil i pronalazi im se stan, mnoge nisu u stanju djeci priuštiti osobno računalo ili tablet kako bi pratila nastavu na daljinu pa ona postaju isključena, a čak i kada djeca imaju uređaje, pokazalo se da zbog slabijeg razumijevanja hrvatskog jezika i nemogućnosti bliskog surađivanja s volonterima nisu uspijevala pratiti nastavu."

"Dolaskom nastave na daljinu obrazovanje je za izbjegličku djecu potpuno nestalo, a isto se dogodilo i romskoj djeci. Dok smo se dičili kako je Temeljni je problem to što nadležna ministarstva, a primarno Ministarstvo znanosti i obrazovanja, nemaju adekvatnu politiku uključivanja djeceHrvatska brzo organizirala nastavu na daljinu, Ministarstvo znanosti i obrazovanja ignoriralo je pritužbe kako postoje skupine koje više uopće nemaju pristup obrazovanju", istaknula je Ćuća.

Na upit podučava li se ostalu djecu u školama kulturi njihovih kolega kako bi se olakšala integracija s obje strane, Ćuća je odgovorila:

"Ideja tako nečega bila je zastupljena u predmetu građanski odgoj i obrazovanje, unutar kojeg postoji segment koji se zove interkulturalno obrazovanje, što se ne odnosi samo na izbjeglice nego i na sve ostale manjine u Hrvatskoj čija se kultura smatra bogatstvom. Međutim, budući da taj predmet nije zaživio u svom potpunom obliku, osvještavanje druge djece o kulturi manjina opet ovisi od škole do škole. Dugave će to raditi jer imaju najviše iskustva, ali iznova se vraćamo na problem toga da sve ovisi o školama, nastavnicima i udrugama civilnog društva, umjesto da sustavno postavimo okvir putem kojega će se raditi, što bi olakšalo nastavnicima i omogućilo svim školama da se drže formalnog plana i programa."

Na upit koliko novčanih sredstava dobiju organizacije civilnog društva za rad s izbjeglicama, Ćuća je napomenula da postoji Akcijski plan za integraciju koji osigurava relativno veliki novčani iznos, ali većina tih sredstava ne dođu do civilnog društva nego do nositelja programa za izbjeglice, a to su obično Ministarstvo znanosti i obrazovanja i Agencijska za znanost i visoko obrazovanje: "Recimo, Are you Syrious? spomenuti program pomaganja djeci pri pisanju zadaće pokriva donacijama i dobrom voljom volontera. Učenje hrvatskog jezika koje organizira Centar za mirovne studije, također. Te stvari čak ne ulaze ni u projektne aktivnosti. EU projekti su više fokusirani na osposobljavanje ljudi za rad pa organizacije civilnog društva surađuju s raznim učilištima kako bi osposobili ljude za neka zanimanja. Tek kroz takve projekte koji su fokusirani na integraciju na tržište rada uspijeva se organizirati učenje jezika, s obzirom da samo poznavanje hrvatskog jezika uvelike olakšava integraciju Zbog iskustva rata i života u prihvatnim kampovima djeca nerijetko podliježu traumama. Nedovoljno poznavanje jezika na kojem se vrše predavanja uzrokuje sve veće zaostajanjena tržište rada. Učenje jezika je inače bio potpuno neplaćeni rad i često volonterska aktivnost. Ja sam na primjer počela volontirati 2015. godine i kada se sjetim metodologije kojom sam učila ljude hrvatski jezik malo me sram. Naprosto ne znaš to raditi jer nisi stručan. To su trebale raditi institucije."

Ćuća navodi kako su druge europske zemlje puno uspješnije integrirale dječje izbjegličko stanovništvo: "U nekim državama postoji koncept interkulturalnih medijatora koji rade s djecom i pomažu im u svakodnevnom usvajanju gradiva i učenju jezika. Oni pričaju njihov jezik i spona su između profesora, cijelog obrazovnog sustava, djeteta i obitelji. To je stvarno jedan fenomenalan mehanizam. Također, u državama poput Norveške, Švedske i Finske u školama je organizirano učenje službenog jezika kao stranog i subvencioniraju se izvannastavne aktivnosti. Neke države organiziraju i nastavu u većim izbjegličkim kampovima. Politike uključivanja uopće nisu revolucionarne i ne zahtjevaju puno. Druge države Europske Unije ne rade ništa što Hrvati ne bi mogli naučiti. Potrebno je samo kvalitetno provoditi stvari koje već imamo, a Ministarstvo znanosti i obrazovanja treba slušati što mu govore udruge civilnog društva i istraživači."

"Recimo, nedavno su prezentirani rezultati istraživanja o integraciji djece izbjeglica i Ministarstvu znanosti i obrazovanja su dane preporuke poput povećanja sati nastave hrvatskog kao stranog jezika, većeg uključivanja prevoditelja, asistenata u nastavi i kulturnih medijatora te pokretanja lokalnih akcija s ciljem povezivanja s lokalnom zajednicom. Na njemu su prisustvovali ljudi iz Ministarstva znanosti i obrazovanja i Agencije za znanost i visoko obrazovanje, ali su njihovi odgovori na preporuke uvijek isti - "mi vas čujemo, radimo najbolje što možemo, vi morate i nas shvatiti".