Semih Adiguzel je jedan od rijetkih sretnika koji je kao nositelj međunarodne zaštite u Hrvatskoj, uspio upisati fakultet. Njegov put je bio nešto lakši jer je imao sve dokumente, dok je za većinu ljudi koji dolaze iz zemalja poput primjerice Sirije to gotovo nemoguće. Naime, oni često ne mogu kontaktirati zemlju porijekla da bi pribavili originalne dokumente, arhive fakultete su uništene ili im takav kontakt smanjuje šansu da ostvare međunarodnu zaštitu.
"Mi ne znamo ni jedan slučaj da je osoba bez svih traženih dokumenata uspjela upisati fakultet u Hrvatskoj, iako bi to po Zakonu o međunarodnoj i privremenoj zaštiti trebalo biti omogućeno", istaknula je Nataša Koprtla iz udruge borders:none na okruglom stolu "Izazovi u uključivanju u visoko obrazovanje za osobe pod međunarodnom zaštitom" održanom danas na Filozofskom fakultetu u Zagrebu u sklopu obilježavanja Tjedana IZBJEGLICAma.
Semih je u Hrvatsku došao prije četiri godine u sklopu Erasmus razmjene, a kada je zatražio i ostvario međunarodnu zaštitu krenuo se probijati kroz šumu propisa i pravilnika. Uz pomoć udruga i vlastitog zalaganja kao osobe kojoj proučavanje pravnih akata nije strano, danas je uspješno položio potrebnu razinu jezika, završio prvu godinu Pravnog fakulteta u Zagrebu, a ostvario je i pravo na smještaj u dom. Sva prava koje je uspio ostvariti, prema njegovom svjedočenju, zahtijevala su dugotrajne procedure, slanje brojnih mejlova i slično.
"Prema zakonu integracija kreće u trenutku kada dobijete azil. No moje mišljenje je da prava integracija krene kada počnete učiti jezik i to je najveća prepreka i pri upisu na fakultete. Zahvaljujući udrugama krenuo sam učiti jezik na njihovim tečajevima, a kasnije mi je pomogla profesorica s Pravnog fakulteta koja je poslala molbu Croaticumu (Centru za hrvatski kao drugi i strani jezik pri Filozofskom fakultetu u Zagrebu) te su mi oni omogućili dva semestra besplatnog učenja jezika do B2 razine. Na primjer, moj prijatelj također iz Turske morao je sam platiti 700 eura samo jedan semestar", kaže Adiguzel.
Ministarstvo obrazovanja organizira tečajeve jezika, ali se oni zadržavaju na početnoj razini dok fakulteti traže više razine poznavanja jezika, najčešće B2 ili C1. Sustav ne omogućava azilantima polaganje te razine znanja, a tečajevi udruga ne omogućuju certifikate. Tako, iako po zakonu imaju pravo na pristup visokom obrazovanju u Hrvatskoj, većina dobitnika međunarodne zaštite morala bi uložiti znatan vlastiti novac da uopće dobije mogućnost prijave za upis.
"Drugi problem koji je još veći, je što velik broj ljudi nema službene diploma i certifikate što bi im omogućilo upis normalnom procedurom. Zakon o međunarodnoj zaštiti kaže da ti razlozi ne bi trebali biti isključivi razlozi za odbijanje upisa na fakultet, no u praksi se to ne događa", ističe Nataša Koprtla.
Semih, kao rijetki uspješan primjer, u Turskoj je već bio završio treću godinu studija prava, no na Pravnom fakultetu morao je krenuti ispočetka jer mu čak ni engleski jezik nisu priznali. Upis na fakultet donio je nove prepreke koje je trebalo svladati, pristup studentskim pravima također nije Osobe s međunarodnom zaštitom zakonski su izjednačene s hrvatskim državljanima, no na fakultetima postoje samo dvije kategorije, hrvatski državljani i stranci. Oni nemaju državljanstvo, a stranci moraju studij platitireguliran i također ostaje na razini osobne borbe.
"Svima koji ostvare međunarodnu zaštitu država plaća smještaj dvije godine, no nije bilo sigurno hoću li poslije moći živjeti u studentskom domu. Mi imamo pravo na prijavu i za dom i za stipendije, ali ne možemo ispuniti uvjete. Na primjer, pri smještaju u dom se boduje broj članova kućanstava, ali ja nemam kućanstvo u Hrvatskoj. Uspio sam ipak dobiti smještaj u domu. Na sastanku u Ministarstvu obrazovanja obećali su izmijeniti pravilnike kako bismo kao nositelji azila mogli ostvariti pravo na dom i stipendiju, no vidjet ćemo hoće li se to dogoditi", kaže Semih Adiguzel.
Kao redovni student Semih nema pravo raditi pa se suočava s problemom od čega živjeti. Od države dobije 800 kn pomoći, a smještaj u domu plaća gotovo 500 kuna.
"Izračunao sam da bi za smještaj i tri obroka u studentskoj menzi treba 1200 kuna mjesečno. 800 kuna sigurno nije dovoljno", kaže Semih koji se i u ostvarivanju prava na rad preko Studentskog servisa pa čak i korištenje X-ice za prehranu suočio s nizom zapreka i svaki od tih koraka je zahtijevao borbu sa sustavom.
I u slučaju kada osoba s međunarodnom zaštitom ima završeno visoko obrazovanje, suočava se sa sličnim problemima s procedurom priznavanja tih kvalifikacija. Udruga Are You Syrious? je pomogla u toj proceduri Ibrahimu iz Iraka koji je završio Stomatološki fakultet, imao sve dokumente i želio raditi.
"U ovom slučaju Komora za dentalnu medicinu trebala je priznati njegove inozemne kvalifikacije. Tretirali su ga kao bilo kojeg stranca što znači da je trebao imati položenu C1 razinu jezika. Croaticum mu je omogućio pohađanje tečajeva pa to nije morao platiti, ali morao je platiti 11 050 kuna za priznavanje inozemnih kvalifikacija plus 6 000 kn za ispit pri Komori. Mi smo to financirali jer smo imali mogućnost, ali to je u jednom slučaju. Ni jedna organizacija ne može to kontinuirano raditi niti bi trebala. Njegova priča se sretno završila. Sve je položio i može raditi u struci. No to jedna osoba koja je imala veliku pomoć i borila se za sebe", kaže Anamarija Macanović iz AYS-a.
Pristup obrazovanju koji je dio svih akcijskih planova integracije često zapne već i na srednjoj školi. Iz AYS-a navode primjer Ahmeda koji je u Semih Adiguzel: "Prema zakonu integracija kreće u trenutku kada dobijete azil. No moje mišljenje je da prava integracija krene kada počnete učiti jezik i to je najveća prepreka i pri upisu na fakultete"Siriji završio dva razreda gimnazijskog programa, no kako je čekajući azil u Hrvatskoj navršio 18 godina, izgubio je pravo na nastavak srednjoškolskog obrazovanja u redovnom programa.
"Došao je u Hrvatsku kao maloljetnik bez pratnje, smješten je u jedan od dječjih domova gdje nije upisan u srednju školu. Iako je s vremenom dobio međunarodnu zaštitu, više nije mogao upisati redovnu gimnaziju. On je izrazito ambiciozan i želi ići na fakultet. Programi koje je Ministarstvo financiralo, a koji su bili vezani za srednjoškolsko obrazovanje nisu četverogodišnji da bi pružali mogućnost polaganja mature i upisa na fakultet. Zato je on izabrao program na Pučkom otvorenom učilištu za tehničara za računalstvo, što smo mu mi pomogli sufinancirati. On sad radi kao konobar i pokušava završiti srednju školu da bi se mogao upisati na fakultet", kaže Macanović.
Iz Ministarstva obrazovanja su Centru za mirovne studije koji je organizirao Tjedne IZBJEGLICAma rekli da će sudjelovati na okruglom stolu, ali se nitko od nadležnih nije pojavio. Ni Ured za ljudska prava koji provodi integraciju, se nije odazvao pozivu na sudjelovanje na okruglom stolu.
"Osobe s međunarodnom zaštitom zakonski su izjednačene s hrvatskim državljanima, no na fakultetima postoje samo dvije kategorije, hrvatski državljani i stranci. Oni nemaju državljanstvo, a stranci moraju studij platiti. Ako fakultet ne zna o čemu je riječ, Ministarstvo reagira pa onda fakultet donosi odluku o oslobođenju od plaćanja. Oni to uglavnom i naprave, ali od slučaja do slučaja. Ministarstvo se nikad nije potrudilo usustaviti postupak da bi osobe koje su dobile međunarodnu zaštitu ostvarile pravo na visokoškolsko obrazovanje. Manje od tisuću ljudi je dobilo međunarodnu zaštitu u Hrvatskoj, od toga jako mali broj želi upisati fakultet. To su male brojke i za njih bi se moglo naći rješenje", zaključuje Macanović.
