Šubićeva može i treba postati (i) pješačka zona i to kao poveznica tri bitne točke: Kvaternikova trga, tržnice i novog bloka Badel te (jednom) pješačke Martićeve ulice. Ulica je važnija od zgrade, zapisao je američki teoretičar arhitekture Paul Goldberger. Zgrada, uostalom, postaje dijelom grada tek posredstvom ulice. Što će sve udomiti Blok Badel jednom kad nastane i zaživi ne ostavlja dvojbe oko određenog ekskluziviteta. Iako se ovdje neće raditi o klasičnom trgovačkom centru, zadaća ulice nije ništa manje važna. Ulica utoliko ima i ne samo gradotvorni, već i ogroman demokratski značaj.

Ogoljena kralježnica Sidra u njedrima drži desetke crvenih ferala. Došla sam, shvaćam, na sprovod. Na nesigurnim daskama je žamor. Ruke okrenute prema rijeci. Nema drvenih zidova koji ograničavaju pogled, nema prozora kroz koje je zorama sunce provlačilo rukav. Zbor stranaca, spontanih i nesvrstanih, pjeva Sava tiho teče. Sidro je bilo kao oni grafiti ispisani flomićem u wc-u, iskrena potreba da se nešto kaže i bude, u momentu, za moment. Odmak od zagrebačke malograđanštine, istinski jedino mjesto u kojem su svi bili dobrodošli. Ne mjesto, nego ideja. Ideja da, i najgori kakvi znamo biti i jesmo, možemo biti pod jednim krovom i imamo što i kako jedni drugima reći.

"Ako Milan Bandić još nije shvatio da ne želimo ovakav destruktivan GUP, građani i građanke će mu to jasno poručiti na još jednom prosvjedu", izjavili su danas Zelena akcija, Pravo na grad i Udruga Siget ispred zagrebačke Gradske skupštine. Udruge su najavile prosvjed ispred Skupštine za ponedjeljak, 9. prosinca, u 8 i 15 sati, uoči održavanja iduće sjednice.

Kada u Berkovićevom filmu kamion preko oranica iz centra doveze obitelj na tada pustu Savicu, otac kaže: "Ovo će jednog dana biti centar grada". I nije se prevario. U šezdeset godina nekadašnje ledine i močvare postale su dio velegrada, ali ne anonimna, bezlična spavaonica, nego mali grad unutar grada, s jedinstvenim identitetom i dušom. Zajedno s našim susjedima obranili smo park već dva puta, prvi put od gradnje crkve, a drugi put od besmislenog preuređenja. Nekako smo postali naselje angažiranih, odgovornih građana koji vode brigu o prostoru u kojem žive.

12. Dani elektroničkih medija - za govornicom se nije moglo čuti predstavnike neprofitnih. Razloga je možda više, ali ostaje činjenica da se na Danima elektroničkih medija za govornicom nije mogao čuti glas predstavnika neprofitnih medija, a publici nije bilo dozvoljeno komentirati o prijedlogu novog Zakona o elektroničkim medijima.

Voljela sam nakon faksa, posla ili pive reći "idem doma" i uspedalirati do Nazorove 53, otvoriti široka vrata i biti kući. Tamo sam provela jedna od ljepših jutara i još ljepših zalazaka sunca i svi koji ste imali priliku biti tamo znate o čemu pričam. Ali izmicao mi je politički smisao našeg skvotiranja. Kao kolektiv nismo se uspjeli dogovoriti oko deklariranja prostora kao anarhističkog i antifašističkog, što je meni bilo izrazito važno, a neki su to sabotirali iz razloga što "takav stav stvara neprijatelje". Iako mi je žao da nismo uspjeli jer je BEK nakon godinu i nešto sitno propao, ipak je ideja ona koja opstaje iznad prostora, a svaki novi put može biti bolji pokušaj.

U nepregledno velikoj bolnici nalazi se samo ekipa strane filmske produkcije koja snima postapokaliptičnu scenu. Oko zgrade završeni prostori za parking, tegle s biljem i deseci neobičnih rasvjetnih balona – paukolikih krijesnica kakve će lako prepoznati posjetitelji socijalističkih hotela na Jadranu. Ulični umjetnici pretvorili su bolnicu u svojevrsni galerijski prostor. Ideja o njenoj gradnji danas se čini kao neostvariva utopija, no isto je vrijedilo 1980-ih, kad se vlast u vrijeme krize odlučila na taj potez. Srž problema danas nije u ostvarivosti takve utopije, nego u činjenici da u današnjem kapitalizmu političarima takva bolnica više ne predstavlja utopiju.

Oslobađaju se velike površine privatnih prostora za javnu upotrebu, uspostavlja vitalna veza između ulice i unutrašnjosti gradskog bloka i postavlja novi, dalekosežan sustav urbanog planiranja. Postupak kojim arhitektura postaje radikalan instrument grada, uspoređen je sa njegovim suvremenikom - Brechtovim teatrom, koji prekida narativ drame kako bi ogolio mehanizme teatra i probudio nas iz iluzije. Tako i Gemeindebauten, umetnut u gusto ubrano tkivo Beča, destabilizira, da bi ga dodatno učvrstio.

"Biciklisti su zakonski obvezni voziti se na isprekidanim stazama koje nemaju svoj kontinuitet i sustavnu povezanost u okolnu prometnu mrežu. Nijedna biciklistička staza u Zagrebu nije propisna, valjana i cjelovita. Sustav u Hrvatskoj u prometnom je smislu izuzetno autocentričan. Kao da su promet samo auti, a ne živi ljudi. Gradovi se u naprednom i civiliziranom svijetu natječu tko će prije potjerati dizelske ili sve motore s unutarnjim sagorijevanjem iz svojih središta. Doba fosila i fosilnih goriva završava i trebamo se okrenuti budućnosti i održivim oblicima transporta”, objašnjava nam Vladimir Halgota iz Sindikata biciklista.

Pričamo s organizatoricom Bokun festivala (13. i 14. rujna u Trogiru) Ivanom Orešić: Posljednjih 18 godina živim na relaciji Zagreb - Trogir i sa sigurnošću mogu reći da Trogir kreativcu na dlanu nudi mnogo i samo o vama ovisi koliko ćete toga znati uzeti i usmjeriti. Čini mi se i kao da se grad zadnjih nekoliko godina probudio i nudi sve više novih stvari. Imena poput Dalija i Tijardovića su, mislim, dobra pozivnica za ovogodišnji Bokun festivala. Dvije večeri u parku Malarija ekscentrično i neobuzdano slavit ćemo kulturu koju, kako i treba, besplatno nudimo svima.