"Velike teme, one temeljne teme našeg života, arhitektura nikada nije dotaknula. Arhitektura ostaje na marginama i upliće se samo u određenoj točki procesa, obično onda kada je cjelokupno ponašanje već kodificirano, pružajudi odgovore samo na strogo postavljena pitanja. Čak i ako su njeni odgovori nenormalni ili subverzivni, logika njihove proizvodnje i potrošnje izbjegava svaki stvarni preokret. Arhitektura ne predlaže alternativna ponašanja jer koristi alate prilagođene sustavu, kako bi se izbjegla sva značajna odstupanja."
Cristiano Toraldo di Francia (SUPERSTUDIO), Fundamental Acts
Kako je danas neoliberalni kapitalizam sve invazivniji, tako bi i oštri sukob s njegovom suvremenom zbiljom trebao biti sve potrebniji. Treba li u takvom sukobu arhitektura glumiti tek tihog promatrača ili njena priroda društvene discipline iziskuje da se, logično, stane na stranu istog tog društva? Mogu li u sklopu te konfrontacije arhitektura i urbanizam pružiti kritičko trans-disciplinarno znanje koje bi nam trebalo pomoći u razumijevanju kapitalističkih društvenih i prostornih oblika? Prostor je materijalni, ali i mentalni konstrukt.Osnovna zadaća svake arhitekture, a samim time naročito i one stambene, jest da arhitekti koji ju zamišljaju i projektiraju moraju suosjećati sa svijetom, te prostori koje potom grade moraju biti prostori širenja slobode
Na ovom tragu, Henri Lefebvre u The production of space iznosi misao koju možemo smatrati uzornim marksističkim uvidom: "Izgleda da urbanisti ne znaju ili se prave da ne znaju da se oni sami nalaze u proizvodnim odnosima, da ispunjavaju njihove odredbe. Oni izvršavaju, dok smatraju da upravljaju prostorom. Podčinjavaju se jednoj društvenoj zapovijedi koja se ne odnosi na neki predmet niti na neki proizvod već na jedan globalni objekt, taj vrhovni proizvod, taj zadnji predmet razmjene: prostor."
Time što je kapitalizam preuzeo dominaciju u proizvodnji prostora, uporno jača njegovo opiranje da odumre. Drugim riječima, kako bi si osigurao ustaljenje i perpetuiranje istih onih užasnih odnosa na kojima se temelji, produkciju prostora prirodno usmjerava baš na onaj način koji mu to omogućuje. Prostor je produkt koji nastaje iz proizvodnih odnosa društva, a njegova produkcija je aktivnost koju silom prilike preuzimaju dominantne društvene vampirske strukture, upravo na takav način da osiguraju vlastito parazitiranje, na štetu većine.
David Harvey 'pravo na grad' definira kao nešto "…mnogo više nego pravo na pojedinačan pristup resursima koje grad utjelovljuje: pravo na grad je pravo da se mijenjamo mijenjajući grad prema svojim željama. Štoviše, ono je više kolektivno nego pojedinačno pravo, jer promjena grada nužno ovisi o ostvarivanju kolektivne modi u procesu urbanizacije." Dakle, prvi korak u borbi za to isto pravo jest osvješćivanje činjenice da je arhitektura nužno politična, baš kao što je prostor političan sam po sebi.
Riječima Lefebvrea, društveni odnosi se "ne mogu svesti na ovaj osjetilni svijet, a opet ne lebde u zraku i ne nestaju u nekakvoj transcendenciji. Ako društvena stvarnost sugerira oblike i odnose, (…) ne može preživjeti bez veza, bez vezanosti za predmete i stvari." Njegova shema vidi jedinstvo između uporabe idealizma i materijalizma. Također, društveno proživljeni prostor i vrijeme ovise kako o fizičkim, tako i o mentalnim tvorevinama. Shema vidi prostor kao 'trojedinstvo': on je osmišljen, percipiran i življen, tj. on je mentalan, fizički i društven.Za razliku od modernističkog planiranja, koje se uglavnom fokusiralo tek na arhitektonsko-funkcionalističko rješavanje prostora postizanjem optimalnog životnog standarda, glavni cilj bečke vlade bio je podizanje svijesti radničke klase i komunitarnog duha stanovnika, a ne puko rješavanje problema nestašice stanova
Od pojave misli utopijskog socijalizma Charles Fouriera i Roberta Owena, s kojima je koincidirala i vjera u prostorni determinizam, bilo je više nego jasno da utopije (što god one podrazumijevale) uvijek zahtijevaju i arhitektonski okvir, upravo zato što su i arhitektura i utopija problemi koji se dobrim dijelom okreću oko toga kako pojedinci i grupe određuju i prisvajaju prostor. Stoga se vjerovalo kako idealna zajednica, jasno, ima i svoj idealni tlocrt, nacrt i bokocrt…
Ovdje je bitno prisjetiti se Marxove kritike navedenih filozofa čije je projekte osudio kao romantičarske kuharice za bajke, jer ovakvo uvjerenje u naivni prostorni determinizam koji drži da prostorna organizacija sama od sebe može nekakvom magijom promijeniti društvene odnose, svakako je promašeno. Bitno je napomenuti da sam Marx nije nikada postavio ništa poput koherentne 'marksističke teorije arhitekture' na koju bi se mogli osloniti. Ipak, Marxovi su tekstovi puni niza sugestivnih arhitektonskih, prostornih i tjelesnih referenci. Društveno je, kao što je implicitno priznao, "uvijek istodobno i intrinzično prostorno". Što bi onda mogli kvalificirati kao lijevu stambenu arhitekturu, kako po pitanju prostornih politika, tako i po pitanju principa određivanja i prisvajanja prostora?
Suprotno navedenoj tradicionalnoj marksističkoj kritici eksperimentalnih socijalističkih zajednica kao irelevantnih za promjenu opće organizacije društva, Oswald Matthias Ungers je tvrdio da su upravo takve zajednice ponudile valjanu urbanu paradigmu. Primjerice, Ungers je razmatrao kako se radikalni društveni životni stilovi provode, ne samo kao totalizirajuće utopije nametnute cijelome društvu, već i kao skup komunitarnih načela koja su dobrovoljno prihvaćena od strane manjih skupina, koje su gradile svoja samodostatna sela neovisna od postojećih urbanih središta. Prema Ungersu, ove "konkretne utopije" bile su moguće upravo zato što su bile zamišljene kao ograničene u smislu prostora, kao i broja stanovnika. Takve zajednice obilježilo je načelo zajedničkog života u kojem nije bilo privatnog vlasništva te su svi objekti bili za kolektivnu upotrebu, što je rezultiralo naseljima čiji je oblik organiziran za komunalni život, s obiljem zajedničkog prostora i u jasnoj suprotnosti s gradovima koji su oblikovani principom vlasništva nad zemljištem.
S druge strane, za razliku od (uglavnom vjerskih) zajednica čiji je oblik komunalnog života bio određen prvenstveno selom i namjernim bijegom od grada, takozvani 'Crveni Beč' izvrstan je primjer, budući da predstavlja jedan od najegalitarniji stambenih poduhvata ikad. Bečka gradska uprava (sastavljena načelno od pripadnika socijal-demokratske partije koji, iako nisu imali prevlast u državnom parlamentu, držali su je u samom gradu Beču), odlučila se za novi socijalni stambeni fond u obliku vrlo konkretne stambene tipologije - takozvani 'Hof', superblok čije se prostorno i programsko načelo temeljilo na monumentalnim unutarnjim dvorištima koja podsjećaju na tipologiju monastičkih klaustara.Ne postoji univerzalno rješenje i formula. Ono što je univerzalno jest činjenica da živimo pod globalnim režimom slobodnog tržišta i njegove mahnitosti i nemilosti, a neprofitno zadružno stanovanje kao takvo predstavlja model otpora putem radikalne izmjene proizvodnih i vlasničkih odnosa
Za razliku od modernističkog planiranja, koje se uglavnom fokusiralo tek na arhitektonsko-funkcionalističko rješavanje prostora postizanjem optimalnog životnog standarda, glavni cilj bečke vlade bio je podizanje svijesti radničke klase i komunitarnog duha stanovnika, a ne puko rješavanje problema nestašice stanova. Upravo iz tog razloga, bečki superblokovi nisu širili postojeći grad, već su se nalazili unutar grada kao nezavisni otoci. Jasan arhitektonski identitet superbloka, kao i velikodušnost kolektivnih prostora bili su u totalnoj suprotnosti s individualizacijom buržoaskih metropola.
Za razliku od mnogih modernističkih gradskih projekata, njihova inovacija počivala je na radikalnoj preraspodjeli kolektivnih objekata unutar unikatnog i prepoznatljivog arhitektonskog oblika. Arhitekti superblokova usredotočili su se na 'tematski performans' prostora, tako dajući arhitekturi precizan ritualni identitet, koji će društveno stanovanje uzdići iz pukog čina pružanja životnog prostora. Tako se stanovnicima radničke klase dalo dostojanstvo, bez prikrivanja njihova klasnog identiteta. Zasluge truda toga perioda zrcale se i danas u činjenici da je u gradu Beču oko šezdeset posto stambenih jedinica i dalje javno i neprofitno upravljano.
Bečki model podučava nas bitnu poantu: za projekte ovog mjerila i učinka potrebna je jasna i snažna politička volja. Također, ona je bitna kako se projekti priuštivog stanovanja ne bi tjerali na periferije grada, na prazne neopremljene ledine, gdje gradnja elementarne infrastrukture na kraju prouzroči nepotrebne troškove koji u konačnici podižu cijenu samog kvadrata, a gesta izolacije i fizičkog udaljavanja samo svjedoči o daljnjoj marginalizaciji i odcijepljenosti stanovnika.
Karl-Marx-Hof u Beču (Foto: Wasch Salon Karl-Marx-Hof)
Prepoznavši političku prirodu stambenog prostora kao prostor otpora, u svojoj publikaciji Zajedničko.org iznosi pregled modela i mehanizama neprofitnog zadružnog stanovanja, relevantne zakonske odrednice za formalizaciju istog, po pitanju njegovog upravljanja, financiranja i vlasništva, te analizu međunarodnih primjera. Jasno je da specifičnost situacije pojedine države ili grada, i njihovih zakonodavnih okvira, iziskuje unikatna rješenja i pristupe po pitanju borbe i realizacije mogućih okvira neprofitnog zadružnog stanovanja, kao što i kulturološke i društvene razlike određuju različite potencijalne prostorne realizacije istih, u smislu određivanja i prisvajanja prostora.Oblici zadružnog stanovanja, čak i oni manje radikalni od prethodno izložene ideje komune, za sobom nose svoj paket problema i izazova. Različitost ljudskog karaktera otvara put sučeljavanja, ali i pomirenja. Gledano sa svjetlije strane, ta različitost temperamenata i karaktera uključuje i raznolikost vještina, znanja i talenata, time pružajući veću mogućnost suradnje i razmjene
Ne postoji univerzalno rješenje i formula. Ono što je univerzalno jest činjenica da živimo pod globalnim režimom slobodnog tržišta i njegove mahnitosti i nemilosti, a neprofitno zadružno stanovanje kao takvo predstavlja model otpora putem radikalne izmjene proizvodnih i vlasničkih odnosa. Za potrebu ovog teksta, bez da ulazimo u detalje i konkretne primjere, razmotrimo samo neke općenite prednosti i argumente vezane za ideju komune:
Zajednica može postojati samo na temelju zajedničke kooperativne aktivnosti. Kako pišu W. Paul Cockshott i Allin Cottrell: "Da bi socijalizam napredovao, potrebni su korijeni zajednice. Potrebne su mu zadruge u kojima se ljudi navikavaju na suradnju i rad za opće dobro. Ali zajedništvo se ne može stvoriti iz vedra neba. Potrebna mu je stvarna ekonomska podrška. Moraju postojati ustanove koje okupljaju ljude da bi zadovoljile stvarne potrebe, a tako da ih zadovoljavaju bolje od institucija kapitalističkog društva." Dakle, komuna može procvjetati samo ako pokaže svoju poželjnost kao alternativu buržoaskom obiteljskom životu. Ona mora u punom smislu pružiti bolju alternativu svim svakodnevnim aktivnostima i skupinama ljudi: smještaj, pripremu hrane, brigu o djeci, pomoć starijima i organizaciju širokih mogućnosti provođenja slobodnog vremena.
Kako bi se suprotstavili načinu života individualizma i laissez-farea, pogonjenog neoliberalnim urbanim politikama, stanovnici bi trebali sudjelovali u strukturi kolektivnog vlasništva. Ovakvo stanovanje bilo bi povučeno s tržišta komercijalnih nekretnina, tako sprječavajući tržišno preuzimanje i manipulaciju, osiguravajući da stambena zgrada ostane komunalno vlasništvo, uz garanciju stabilnih najamnina (koje ne ovise o fluktuacijama slobodnog tržišta). Izostajanje ovog koraka bilo je možda najveći propust i našeg pokušaja priuštive stanogradnje (POS-a), budući da se zapravo nije baziralo na gore navedenoj održivoj stambenoj politici, već na subvencioniranim stambenim kreditima. Kada bi jednom država prodala (po nešto nižim cijenama od tržišnih) svoje stanove, oni bi automatski postali privatno vlasništvo (i kao takvi mogli biti na tržištu, kao i svaki drugi stan). Ovaj princip podrazumijeva, u marksističkim terminima, ovladavanje nad uporabnom vrijednošću prostora, tako se suprotstavljajući dominaciji razmjenske vrijednosti i profita kojim se napaja.
Nadalje, bitna je organizacija komunalnog stanovanja oko dva oprečna prostorna stanja: samoća i zajedništvo. Pojedinačni prostor mogao bi biti minimiziran, tako da pojedinac može ugodno živjeti u njemu, a kolektivni prostor bio bi povedan, tako da sadrži sve one funkcije koje su obično stisnute u sićušne stanove. Da bi komunalno stanovanje bilo uistinu atraktivan prijedlog, ono mora pružiti pojedincima onoliko privatnog prostora kojeg mogu dobiti u sklopu obiteljskog stanovanja, a pritom više kolektivnog prostora nego što ga imaju u slučaju prvog. Na taj način, rad vezan za reprodukciju domaćinstva kolektivno je izložen i time prestaje biti individualni teret.Javno zdravstvo, javno školstvo, zabrana dječjeg rada, ograničenje radnih sati na osam, komunalni servisi (itd.) nisu nekakav 'realizam' pronađen u zatečenoj prirodi… Ta social-demokratska dostignuća, koja su danas općeprihvaćena kao najnormalnija, predstavljaju društveno humanistički standard koji je rezultat povijesne borbe ljevice
Osnovna nadmoć komunalnog života sastoji se u pametnijem i ekonomičnijem raspolaganju resursima i vremenom. Upravo to ih čini superiornijima u odnosu na pojedinačna obiteljska domaćinstva. Komunalno stanovanje je progresivno i oslobađajuće jer organizacija kolektivnog čuvanja djece ili pripreme obroka štedi radnu snagu, a time individualno potrebno uloženo radno vrijeme. Kada ne bi bilo tako, i kada bi zajednički život u konačnici rezultirao većim brojem potrebnih sati rada, teško bi se našli uvjerljivi razlozi da opravdaju ideju komune. Jasno je da su osnovni poslovi kuhanja ili odgoja djece ne provode na najučinkovitiji način na razini postojeće nuklearne obitelji (npr. za kuhanje obroka za pedeset ljudi bit će potrebno manje truda nego što bi pedeset ljudi koji kuhaju svoju obrok individualno morali uložiti. Odnosno, možemo reći da će kuhanje za pedeset ljudi u zajednici zahtijevati manje rada nego da je tih istih pedeset ljudi raštrkano u dvadesetak domaćinstava, kao što je u sadašnjoj situaciji).
Nadalje, ako bi se usluge pranja rublja i čišćenja također pružale komunalno, tada bi stariji članovi imali koristi od toga, bez stigme i izolacije koja je povezana s ulaskom u starački dom. Za starije članove koji su i dalje vitalni, aktivnosti komune pružile bi priliku da i dalje igraju aktivnu i produktivnu ulogu u društvu, a ne da trpe prisilnu otuđenost mirovine. Prisutnost mladih ljudi otvorila bi mogućnost brige za starije, a i stariji bi tako mogli ponuditi nešto za uzvrat.
Organizacija rada među članovima komune mogla bi se odvijati na dva načina: rotirajući zadaci ili stalne uloge. Oba načina imaju svoje prednosti i mane. Rotacija omogućava članovima širi razvoj sposobnosti, a također ukida i šovinističke predrasude vezane za rodno uvjetovanu raspodjele poslova. S druge strane, stalno zaposlenje na određenoj funkciji sa sobom donosi veću profesionalnost i bolju izvedbu poslova.
Članovi komune ostvarili bi pristup širem spektru resursa, mogućnosti i sredstava, nego u pojedinačnom domaćinstvu. Činjenica da su ti isti resursi, mogućnosti i sredstva dijeljeni (i time korišteni u optimalnom kapacitetu, takoreći 'bez praznog hoda') značila bi da zahtijevaju manja per capita ulaganja u njih. Komuna, drugim riječima, ne smanjuje posjedovanja u mjeri u kojoj otvara pristupe. Ona nadmudruje kapitalistički stil života, time što uporabne predmete (u najširem smislu) počinjemo gledati prema onome što oni uistinu jesu: uporabna vrijednost, a ne ona razmjenska. One favoriziraju pristup iznad posjedovanja ili, u Frommovim terminima, 'biti' iznad 'imati'.
To oslobođeno vrijeme od nepotrebnog rada moglo bi biti uloženo u razvoj individualnosti kroz građenje intelektualnih, umjetničkih, sportskih, društvenih i svih ostalih ljudskih kapaciteta. Čovjek je, kako kaže Marx, "društvena individua". A takva sinteza trebala bi se opirati svakoj vrsti individualizma, koji prezire i strahuje od veza s drugim ljudima, vidjevši u tome prijetnju integritetu ega, kao i svakoj vrsta kolektivizma koji nastoji potopiti individualnost u društvenu ulogu. Kroz ovakvu sintezu, komune otvaraju "mogućnost da se fokusiramo na 'ars vivendi' kao fundamentalni oblik otpora".
Naravno, netko bi mogao prigovoriti kako nije sve tako bajno. Oblici zadružnog stanovanja, čak i oni manje radikalni od prethodno izložene ideje komune, za sobom nose svoj paket problema i izazova. Različitost ljudskog karaktera otvara put sučeljavanja, ali i pomirenja. Gledano sa Da bi komunalno stanovanje bilo uistinu atraktivan prijedlog, ono mora pružiti pojedincima onoliko privatnog prostora kojeg mogu dobiti u sklopu obiteljskog stanovanja, a pritom više kolektivnog prostora nego što ga imaju u slučaju prvog. Na taj način, rad vezan za reprodukciju domaćinstva kolektivno je izložen i time prestaje biti individualni teretsvjetlije strane, ta različitost temperamenata i karaktera uključuje i raznolikost vještina, znanja i talenata, time pružajući veću mogućnost suradnje i razmjene među članovima, koja u konačnici rezultira efikasnijim obavljanjem poslova, kao i profilaciji svakog pojedinca i njegovih talenata na putu samoostvarenja. Nitko ne tvrdi da je politika, pa tako niti politika prostora, ultimativni alat rješavanja cjelokupne ljudske egzistencije.
Čovjekove potrebe su raznolike i variraju od jedne do druge (društvene) individue. One su konfliktne i oprečne: sigurnost i otvaranje, izazov i staloženost, rad i igra, monotonija i raznolikost, samoća i komunikacija… Na putu njihovog zadovoljenja svakako će biti i konflikta i kompromisa. Ideja je u tome da zadružno stanovanje jednostavno predstavlja humaniji i pravedniji način da uredimo naše društvene odnose rada i reprodukcije, oslobođeni otuđenja i rastućeg problema stresa koje uzrokuje kapitalistički modus vivendi.
Javno zdravstvo, javno školstvo, zabrana dječjeg rada, ograničenje radnih sati na osam, komunalni servisi (itd.) nisu nekakav 'realizam' pronađen u zatečenoj prirodi… Ta social-demokratska dostignuća, koja su danas općeprihvaćena kao najnormalnija, predstavljaju društveno humanistički standard koji je rezultat povijesne borbe ljevice, a progres postignut tom borbom danas čak ni mnogi na desnom spektru ne dovode u pitanje. Ta činjenica da su svi ovi društveni konstrukti rezultati jedne mukotrpne povijesne socijalističke borbe za emancipaciju ljudskog bića, trebala bi nas osvijestiti o perspektivi da je i priuštivo stanovanje za sve možda sljedeći najveći korak u istoj toj borbi. Stambena arhitektura čini preko 80% ukupne gradnje, a "stanovanje" je, kao širi egzistencijalni pojam, sve ono što radimo kada ne radimo, šopingiramo ili se rekreiramo.
Kao takvo, priuštivo stanovanje za sve trebalo bi predstavljati osnovnu materijalnu bazu naših života. Taj korak mora i može doći jedino iz aktivnog trenja koje će arhitekti i urbanisti, ali i svi građani, vršiti na postojeće barbarstvo nepostojanja adekvatnih stambenih politika.
"Postavši periferijom EU-a države poput Hrvatske prodale su naše pravo na dom tako što se potiču politike putem kojih smo primorani da se ekstremno zadužujemo kako bismo uopće mogli imati dom. Osuđeni smo na tržište stanovanja bez alternative", objašnjava Iva Marčetić, iz udruge Pravo na grad.
"Nemamo modela zadružnog stanovanja, neprofitnih inicijativa, nema regulacije tržišta najma itd. Mi smo potpuno Možda je vrijeme da drijemež arhitektonske struke nadiđe vlastiti status quo. Ideja stambene arhitekture koja nije diktirana zakonima usko individualističkih zatega privatnog vlasništva i isključivosti života nuklearne obitelji predstavlja možda najveći korak u tom nadilaženjuprepušteni apetitima tržišta i banaka. Tržište ne može biti jedini odgovor na stambeno pitanje, jer je stan kao dom cjeloživotna potreba, neodvojiva od života i ne može biti predmetom kratkoročnog profita. (…) Mladi su sve duže kod roditelja ili žive u najmu i u jako nesigurnim uvjetima. U Hrvatskoj 70 do 80 posto ljudi između 18. i 34. godine živi u roditeljskom domu. To je jedan poražavajući podatak, koji govori da cijela jedna generacija nije u mogućnosti da se emancipira." Situacija je daleko od idealne, a prvi korak možda predstavlja pretvaranje razočaranja i rezignacije u proaktivno nezadovoljstvo.
Trebamo li hrabro rehabilitirati revolucionarnu misao arhitekata Moiseia Ginzburga, Aleksandra Vesnina, Ivana Leonidova i ostalih avangardnih ruskih konstruktivista, koji u časopisu svoje grupe OSA (rus. Organizacija Suvremenih Arhitekata) entuzijastično izjavljuju kako će jedino arhitektura oslobođena okova privatnog vlasništva utrti put razvoju novih tipova arhitekture, novih arhitektonskih organizama te novih kompleksa i sklopova, na mjesto usko individualističkih parametara diktiranih od strane klijenata te, u konačnici, nekim novim i nezamislivim vrstama ljudskih odnosa?
Manifestacija volje arhitekata tada bi se trebala prenijeti u projektu izgradnje novog života, u stvaranju nekih novih 'Društvenih Kondenzatora' našeg vremena. Osnovna zadaća svake arhitekture, a samim time naročito i one stambene, jest da arhitekti koji ju zamišljaju i projektiraju moraju suosjećati sa svijetom, te prostori koje potom grade moraju biti prostori širenja slobode. Jasno je da je slijedom ove dvije teze nemoguće da Kako je danas neoliberalni kapitalizam sve invazivniji, tako bi i oštri sukob s njegovom suvremenom zbiljom trebao biti sve potrebniji. Treba li u takvom sukobu arhitektura glumiti tek tihog promatrača ili njena priroda društvene discipline iziskuje da se, logično, stane na stranu istog tog društva?arhitekt nije ljevičar! Kao takvi, gdje smo po putu izgubili strastvenu volju Hannesa Meyera, koji arhitekta ne vidi kao estetskog slugu vladajuće klase ili tek marionetu vlastitih stilskih i egocentričnih interesa, već kao žustrog borca založenog za sveopću emancipacijsku borbu svih ljudi?
"Ni arhitekt niti urbanist, ni sociolog niti ekonomist, ni filozof ili politika ne mogu iz ništavila dekretom izvući nove oblike i odnose. Da budemo precizniji, kao što ni arhitekt nema čudotvorne modi, isto tako nema ih ni sociolog. Nijedni ni drugi ne stvaraju društvene odnose. U određenim povoljnim okolnostima oni tek pomažu da se formuliraju tendencije. Samo društveni život u svojoj globalnoj mogućnosti posjeduje takve moći. (…) Samo grupe, klase ili frakcije društvenih klasa sposobne za revolucionarne inicijative mogu preuzeti odgovornost i rješenja urbanih problema odvesti do potpunog izvršenja; obnovljeni grad bit de djelo takvih društvenih i političkih snaga. Riječ je najprije o tome da se razvrgnu prevladavajuće strategije i ideologije postojećeg društva", piše Lefebvre.
Možda je vrijeme da drijemež arhitektonske struke nadiđe vlastiti status quo. Ideja stambene arhitekture koja nije diktirana zakonima usko individualističkih zatega privatnog vlasništva i isključivosti života nuklearne obitelji predstavlja možda najveći korak u tom nadilaženju. Tako možemo zaključiti, bez lažne skromnosti, kako ideja priuštivog stanovanja za sve u sferi prostornih politika, kao i tipološki eksperimenti i pomaci u domeni arhitektonskog oblikovanja, postaju pitanje svih pitanja suvremene arhitektonske prakse i odskočna daska prema nedosanjanoj urbanoj revoluciji.
